Švaljecima je cijela kuća atelje

Slika korisnika admin
svaljek_8
Filip BRALA
Najumjetničkija obitelj u Zadru - četvero slikara u dvije generacije

U sivo-bijeloj kući na Puntamici živi obitelj Švaljek koja je od glave do pete u umjetničkim vodama. Otac Antun Boris - slikar, majka Zita - slikarica i profesorica, kćer Katarina - modna dizajnerica i sinovi Josip i Juraj - slikari.

- Cijela kuća nam je atelje, kaže Zita dok joj se bokser Sep mota oko nogu. Ljubimac obitelji ima društvo - tri mace s kojima se dobro slaže, ni traga onom „pas-mačka" odnosu na koji smo navikli.

Boris i Josip upravo su se vratili kući, obojica iz Širokog Brijega. Otac predaje na tamošnjoj Akademiji likovnih umjetnosti, a sin ju pohađa, petu godinu.

Otac profesor, sin student

- Eto, nismo htjeli da mu predajem ali tako se poklopilo, po rasporedu. Lani je dobio četiri, manju ocjenu nego je zaslužio, zato što sam mu ja otac. To tako mora biti, što bi ljudi inače rekli? Puno takvih slučajeva ima kroz povijest umjetnosti, gdje otac uči sina, kaže Boris, poznati hrvatski slikar. Rođen je u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Varaždinu 1969. godine, a Akademiju je likovnih umjetnosti završio 1974. godine u Zagrebu. Majstorsku radionicu prof. Krste Hegedušića pohađao je 1974.-1977. godine. Više puta je nagrađivan te je nositelj ordena Danice s likom Marka Marulića od 1996. godine.

- To nije lagodno zanimanje, a roditelji ne žele da im se djeca previše pate. Oni su sami izabrali svoj put, a mi ih u ničemu nismo ograničavali, kaže Boris.

Majka Zita Rončević Švaljek je nakon završene gimnazije upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 1981. godine u klasi profesora Mladena Veže, a predavali su joji drugi ugledni profesori kao što su Ferdinand Kulmer, Rudi Labaš, Zlatko Kauzlarić - Atač, Josip Poljan, Matko Peić... Uz slikarstvo bavi se skulpturom i keramikom. Izlagala je na dvije samostalne i četrdesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim kolonijama, te darovala slike u dobrotvorne svrhe. Brat joj je također poznati Hrvatski umjetnik, Igor Rončević.

- Ni našim roditeljima nije bilo lako, dvoje djece se odlučilo za umjetnost, ali nisu nas u ničemu sprečavali jer su poštivali naš izbor. Da sam htjela biti frizerka, bila bih frizerka, ali ja sam se odlučila za studij u Zagrebu, i to likovnu akademiju, a to u tadašnje vrijeme nije bio lak izbor, kaže Zita.

"Zadar nas opušta"

Švaljekovi su se u Zadar doselili malo prije rata. Nikom od njih Zagreb posebno ne odgovara, iako su na relaciji Zadar - metropola punih 30 godina.

- Nema šanse da bih u Zagrebu mogao živjeti, iako sam tamo rođen. Ovdje smo opušteni i normalno funkcioniramo. Ja se čudim ljudima koji jedva čekaju da zbrišu u Zagreb, kaže Boris.

Najmlađi Josip je likovnu akademiju najprije upisao u Zagrebu, no ispisao se, odslužio vojsku i Akademiju upisao u Širokom Brijegu.

- Najviše mi se sviđa to što me na putu na predavanja ne može pregaziti tramvaj, kaže uz osmjeh dodajući - super mi je dolje studirati, najviše mi odgovaraju priroda i čisti zrak, a Akedemija je radna i to mi također odgovara. Uz Josipa na akademiji je još četvero Zadrana, tri djevojke i jedan dečko.

- To je veliki broj za grad poput Zadra. Inače više od 30 hrvatskih profesora predaje na mostarskom Sveučilištu, na različitim fakultetima, kaže Boris koji se kompjuteru ne približava ako to baš nije prijeko potrebno.

Slike iz kuhinje

- Nisu mi zanimljivi kompjuteri, to nije stvarni život, meni je draže reći da sam vozio avion, da sam se negdje popeo, nego sa sam visio na kompjuteru.

Nema nikakvih problema, kažu, kad ih sve u kući odjednom uhvati inspiracija.

- Gore na katu su dva ateljea, no slikamo posvud. Ja sam nekidan radila ovdje dolje, kod kompjutera. Pravi slikar ne mora imati ni atelje, može slikati svugdje, mjesto nije uvjet. Boris je dok smo živjeli u Zagrebu u kuhinji napravio jednu sliku koja je kasnije dobila prvu nagradu, kaže Zita.

Na pitanje o stanju na hrvatskoj likovnoj sceni danas, Boris odgovara:

- Postoje domoljubni slikari nacionalnog stila, i oni kopiranti koji idu po svijetu i kradu, tako ja to vidim generalno. Međutim, ima i dobrih modernih umjetnika, ali oni većinom žive u inozemstvu. Suvereni smo i mi koji slikamo kistom, tu ne radim razliku.

Potaknuti raspravom o Spomeniku pobjedi za koji je projekt arhitekta Branka Silađina odnio prvu nagradu, zatražili smo mišljenje o skulpturama na javnim mjestima u Hrvatskoj.

- Bilo bi poželjno da kipari i arhitekti rade zajedno, da se ne razdvajaju, jer na mnogim mjestima se nalaze skulpture koje nisu pogođene. Osim Bana Jelačića gotovo nijedan kip u Zagrebu nije dobro pogođen. Pravih kipova gotovo da i nema u Zadru, osim onog Kreši Ćosiću koji je na pravom mjestu. Krajnje je vrijeme da se skulpture bolje postave i mislim da bi ih trebalo biti više, ističe Boris.

Nakon Akademije - Zadar

- Vratit ću se u Zadar nakon Akademije i ovdje ću raditi, to sam odlučio, a razmišljam i o upisivanju postdiplomskog, kaže Josip ističući kako nema uzora.

- Imao sam kao i većina drugih u srednjoj školi kratku fazu fascinacije Dalijem. Danas sve volim proučiti i vidjeti, ali uzora nemam, mislim da bi me to samo pokolebalo. Drag mi je ekspresionizam, eto, zbog boja.

Slike na zidovima u kući Švaljekovi često mijenjaju, dodaju nove, svoje ili poklonjene, a neke od njihovih se na zidovima i - suše.

Razgovoru za obiteljskim stolom posljednji se pridružio stariji sin Juraj, ravno iz ateljea, u "radnoj" odjeći. Akademiju nije završio, ali...

- Ma on je najbolji od svih nas, kaže Josip.

Juraj je prvu izložbu imao sa samo petnaest godina.

- Već kao malo dijete rezbario je u drvu i radio skulpturice u keramici, kaže Boris ponosno pokazujući sinovljevog patuljka kojeg je napravio sa samo četiri godine.

Imao je četiri samostalne i 11 skupnih izložbi.

- Zanimala me Akademija ali sam se sa djedom počeo baviti izradom reklama i to me zaokupilo. Sada slikam gotovo svaki dan, to me opušta i volim to raditi, kaže.

Četvero slikara iz obitelji Švaljek dogodine će imati zajedničku izložbu u jednoj galeriji u Pečuhu, mađarskom gradu koji je za 2010. godinu proglašen europskim gradom kulture. A nakon toga, tko zna... U domu Švaljekovih dobili smo dojam da slikarstvo nije posao niti zanat, već strast i poziv kojem se nemoguće oduprijeti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno