Kada duša naiđe na svoju mirilu, osjeća potrebu da posloži njezino kamenje

Slika korisnika admin
Adam VIDAS

Zamislite da nabasate na tek naizgled običnu hrpu kamenja negdje u divljini, sjednete pokraj da bi se odmorili, ustanete i nastavite dalje. Zazvoni vam mobitel, javite se, a s druge strane čujete: pa gdje si ti bio/bila zadnjih 20-30 godina? Okrenete se oko sebe i negdje u daljini ugledate kakav automobil iz budućnosti ili neku sličnu mašinu/stvarčicu koja vam daje do znanja da više niste u godini u kojoj ste stali pred „običnu" hrpu kamenja, da je vaših 20-30 minuta, za sve ostale ljude na planeti, zapravo bilo 20-30 godina, da ste na neki način upali u nekakav vremenski procijep i da je vaša „pauza" zapravo trajala poprilično duže nego što ste to vi doživjeli.

Science fiction za mnoge, no ne i za štovatelje mirila, specifičnih spomen obilježja za pokojnike, rasprostanjenih u raznim varijantama po mnogim europskim zemljama, uključujući i područje bivše države. U nekim državama hrpa kamenja, u nekim kamene ploče posložene jedna do druge u dužini ljudskog tijela s dva uspravna kamena na početku ili kraju, u nekim zemljama urezotine u drvu ili, pak, drva sa specifično podrezanim granama - mirile ili spomen obilježja drugačijih naziva, lokaliteti su vezani za zagrobni život, duše pokojnika.

Kako je to objasnio dr. sc. Mario Katić s Odjela za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveučilišta u Zadru na predavanju „Europski kontekst mirila", održanom u srijedu u prostoriji PD Paklenica, ta su spomen obilježja neizostavan dio pučkih vjerovanja povezanih s dušama pokojnih. U ovisnosti od zemlje do zemlje razne su interpretacije njihovog značenja, od spomenutog na početku teksta, koje može biti poprilično pogubno za osobu koja naiđe na lokalitet, do tek spomen obilježja na one koji više nisu sa nama, barem ne u tjelesnom obliku. I dok su nekad ljudi vjerovali da ta spomen obilježja uistinu imaju dodira s preminulima pa su se prema njima odnosili sa štovanjem, danas uglavnom predstavljaju turističke atrakcije. U kontekstu toga u Jugoslaviji je 1967. godine napravljen upitnik Etnološkog atlasa Jugoslavije u okviru kojeg je obrađeno 3300 lokaliteta, uglavnom u BiH, Srbiji i Makedoniji.

Katić je naglasio kako su mirile u blizini Zadra pronađene na Paklenici, pokazavši okupljenima fotografije snimljene na paklenačkim visoravnima. U svom se predavanju osvrnuo na razlike između spomen obilježja od jedne do druge države, kao i poveznice.

-Ta su spomen obilježja bila postavljana uglavnom na križanjima putova, na mjestima gdje su se ubijale vještice, na mjestima gdje su pokojnici zadnji put bili viđeni ili na mjestima na kojima je netko pronađen mrtav. Osim svrhe da podsjećaju žive da mole za mrtve, spomen obilježja su imala i niz drugih „praktičnih" namjena poput razmišljanja da duša kada naiđe na svoju mirilu (vjerovanje kod Karlobaga) osjeća potrebu da posloži kamenje mirile te, kako joj za tu aktivnost treba neko vrijeme, najčešće do zore, ne stiže ići u selo, koje biva zaštićeno od pokojnih, izdvojio je, među ostalim, jednu od zanimljivih priča Katić te dodao da on osobno nije doživio ništa transcendentalno u blizini mirila.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno