ĆORE, COTO, GOBO, MULAC I PAŠKE BATARELE

Slika korisnika valentinam
GLIGORIN POUČAK
Autor: 
Surovu stvarnost doživljavali su i stariji udovci i udovice kada bi se međusobno vjenčavali. Tada bi se tukle BATARELE. Batarele su se tukle i u Novalji i u Povljani, ali najveći meštri za batarele su bili Pažani, oni iz grada Paga. Što su, zapravo, batarele?

Čujte ljudi, ova velika kamenja s ovog pašnjaka dovaljajte tu, pa ćemo tako  osigurati put da se ne  urušava niz ovu strminu."

Tako je govorio inženjer koji je rukovodio gradnjom suhozida iznad Kolana na brdskom putu  koji je vodio prema Gornjem polju i gradu Pagu.

    "Ali, to je moj pašnjak i moja su kamenja",  javio se moj did Ćore.

Inženjer je s čuđenjem pogledao dida, tada  mladog čovjeka, zastao na trenutak, pa smireno  odgovorio: 

Trudi dida Ćore

    "Dobro gospodine, pa mi ćemo Vam to platiti."

"Tako je, gospodine inženjir, neka se moj trud  plati!"- oduševljeno je uzvratio moj did Ćore.

Anegdota o tome kako je did Ćore i kamenje  na pašnjaku proglasio svojim trudom, nadživjela  je dida i preživjela do današnjih dana. Didu je  bilo pravo ime Šime, ali kako je izgubio oko kao  vojnik, na strani Austrije u ratu protiv Srbije, odmah je dobio ime Ćore. Svi u njegovoj obitelji bili  su Ćorini, među njima i moja mater, kao najstarije dijete između desetoro braće, bila je Ćorina  Jevica.

        Je li nadimak Ćore bio podrugljiv?

Zasigurno jest, ali on je u isto vrijeme bio prihvaćen kao surova stvarnost, jer se odnosio na tjelesnu manu koja se smatrala kao sudbinska datost. Tako su Kolanjci, čovjeka koji je bio grbav  nazivali Gobo, a onoga koji je šepao - Coto.  Sličnu nesmiljenu sudbinu doživotno je dijelilo i  dijete vanbračnih roditelja. Ono je bilo Mulac,  ako je u pitanju muško, ili Mulica, ako se radilo  o ženskom djetetu.

Batarele pred kućom vjenčanih

Surovu stvarnost doživljavali su i stariji udovci  i udovice kada bi se međusobno vjenčavali. Tada  bi se tukle BATARELE. Batarele su se tukle i u  Novalji i u Povljani, ali najveći meštri za batarele  su bili Pažani, oni iz grada Paga.

Što su, zapravo, batarele?

Batarele su noćni ritual udaranja i povlačenja  po tlu dotrajalih i neupotrebljivih limenih predmeta, najčešće posuđa,, pri čemu se stvara velika buka. Njih su izvodili, uglavnom, mladi ljudi,  a kako bi se batarele tukle kasno u noć, onda je  učinak buke bio još veći.

Barba Zane Dabo iz Novalje, priča  mi kako su se takva vjenčanja radila  "pod skriveto", ali uvijek bi procurila  vijest i nije se moglo pobjeći od batarele.

Među najpoznatijim batarelama u  gradu Pagu bile su one za Đovana i  Karmelu, te za Peru i Jacintu.

Batarele su u gradu Pagu završavale pred kućom vjenčanih. Ako bi mladoženja, bolje rečeno staroženja, bio susretljiv i  počastio izvođače sa sirom, pršutom i vinom, onda bi se ovi mirno razišli i pokupili svoje "instrumente". Ako bi se, pak, ženik oglušio i nebi  počastio batarelu, onda bi cijela limena kompozicija ostala ispred njegove kuće. Sutradan bi još  morao platiti fakine - obalne radnike, da pokupe  svo to čudo od limarije, kako bi bila prohodna  ulica.

S današnje distance, batarele možemo gledati  kao dio kulture življenja, pa i kao nematerijalno  kulturno dobro. Ipak, moramo priznati da su one  vrijeđale ljudsko dostojanstvo, pa bi možebitni  današnji akteri batarele, u najmanju ruku, završili kod suca za prekršaje.

Tićar i ostale legende

Tamnu sjenu na nedavnu pašku otočku prošlost baca i odnos prema ljudima koji su bili poznati kao skitnice, osobenjaci, redikuli, vagabundi,  beskućnici. Junaci ove kratke priče bili su

sve to, ili barem od svega po nešto. Oni su također dio naše kulturne baštine, prema kojoj se  nismo uvijek humano ponašali. Nerijetko su bili  izloženi poniženjima pa i fizičkim maltretiranjima. Neki od njih su bili fetevi Pažani, a neki iz  našeg podvelebitskog susjedstva. Tićar, Jožo i  Ante Teploga su bili s našeg otoka, Dujo i Luka iz  Jablanca bili su iz Cesarice, odnosno Jablanca.

Badurina Ante - Tićar, bio je još za života prava legenda. Pričao je o svojim životnim pustolovinama, pjevao pjesmice o ljubavi i bio pun  duhovitih dosjetki. Vino nikada nije pio. Pio je

samo rakiju. Sjećam se, kao dječak, da je jednom prilikom bio u dvorištu kuće u neposrednoj  blizini crkve. Tada, mlada domaćica Pera, donijela mu je čašu rakije, ali je tražila od njega da  za uzvrat moli Boga. Pije Tićar rakiju, ali ne moli  Boga. Na to će domaćica: "Ala stric, moli Boga.  Ča ne moliš?"U tom času zazvone zvona, jer je  došlo podne. Tićar, pomalo srdit, odgovara: "A  molim ujna, molim, ali ono prokleto zvono zajebava, pa se ništa ne čuje!"

Jednom drugom prilikom je na provokaciju da  je ostario i da više nije za žene, odgovorio:

 "Još u meni ima čarobnjaka!"

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)