PALAC GORE Hrabrost, borba i optimizam od prvog udaha do danas

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Uz sutrašnji Dan palčića četiri priče o zadarskim palčićima i njihovim požrtvovnim mamama
Vi ne možete osjećati strah kad vidite njih kako se od prvoga dana bore za sebe, za prvi udah kad im skinu respirator, pa do danas. Oni su naša mala čuda, zaključuje mama Ana s riječima hrabrosti i optimizma koji su lajtmotiv svih ovih priča
Privatni album/Ana KONČURAT/ Ivana ZUBAK ČIžMEK/Vedran SITNICA/Marin GOSPIĆ
Blizanka Marta Redić

Rođenje djeteta najsretniji je dan u životu svakog roditelja. No, ponekad se događa da mališani iznenade roditelje i liječnike i ranije dođu, poneki čak i mnogo ranije nego bi trebali te budu tek nešto veći od majčine šake - pravi mali palčići.
Dan svih palčića, prijevremeno rođene djece, ovih malih boraca, obilježavamo svake godine 17. studenog. U povodu tog dana razgovarali smo s majkama palčića koji su na svijet došli mnogo prije nego su trebali i umjesto u majčinom trbuhu prve dane života proveli u inkubatoru te se borili za svaki dah. Uspjeli su se izboriti za život, a u tome su im pomogli požrtvovni roditelji, a posebno majke.

Marjana i njezini palčići

Jedna od tih majki je Marjana Ikić, koju bismo mogli nazvati i žena hrabrost. Naime, kao mlada djevojka bila je žrtva teške prometne nesreće iz koje je izašla kao kvadriplegičar. Kaže nam kako je nakon tri godine teške rehabilitacije po brojnim bolnicama uspjela stati na noge usprkos svim teškim dijagnozama. I danas nema osjet u pola ruku i jednoj nozi.
- Unatoč svemu ovome odvažila sam se roditi. To je bio san koji mi je kao djevojci od 19 godina bio nedostižan. Kad sam trebala živjeti postala sam biljka radi tuđe nepažnje. U prvoj trudnoći izgubila sam svoga anđela. Ipak, željela sam ići dalje i svi su rekli kako moje tijelo neće izdržati trudnoću i porod jer se prilikom poroda kosti pomiču. Svaka trudnoća bila je užasan rizik da ću se vratiti u kolica. Međutim, nisam se dala i na svijet je došao moj prvi palčić, slabije razvijenih pluća, ali živ. Danas je to momak kojega sam skoro rodila u liftu bolnice jer nisam imala osjeta i nisam ni znala da stiže. Tada mrvica, a danas dečko od 20 godina, priča nam Marjana Ikić.
Kaže kako je tek nakon pet godina odlučila pokušati ponovno. Međutim, u petom mjesecu trudnoće završila je u bolnici na preparima i do kraja bila u bolnici.
- Moj junak se okrenuo na zadak i olakšao mi da ga iznesem i da izdržimo trudnoću. Nakon četiri godine odlučila sam da želim još djece. Došao je moj palčić Lui. I evo prije pet godina došla nam je i naša palčica Iva. Najmanju glavicu koju sam ikada ugledala, a danas prava cura. Svi su osim Luija, iako je i on bio nedonošče, bili sitni. Svi rođeni u 32. i 33. tjednu. Dojila sam ih ukupno 11 godina i 8 mjeseci. Zar to nije blagoslov, priča Marjana i naglašava kako je u svim trudnoćama morala strogo mirovati.
- Nije bilo lako, ali vrijedilo je, zaključuje ona.

Blizanke iz doba korone

Druga priča je ona Sare Redić, majke blizanki Marte i Laure rođenih ove godine, točnije 30. svibnja carskim rezom u tjednu 35+2.
- Marta je rođena prva s 2.310 g i 47 cm u 2:42, Laura odmah minutu nakon nje s 2.040 g i 45 cm. Rodila sam u Zadru i sve je prošlo u redu. Laura je imala manjih problema pri porodu te nije mogla samostalno disati pa je bila spojena na aparat par minuta. S Martom je prošlo sve u redu, govori o svojim palčicama mama Sara.
Ispričala nam je kako je 29. svibnja otišla kod ginekologa na normalan pregled i nažalost od cijele trudnoće koja je tekla u redu toga dana tlak je bio previsok čak i oko 145/100 noge su joj bile jako otečene te ju je ginekolog poslao u bolnicu na održavanje trudnoće.
- Kroz trudnoću sam se upravo najviše bojala da će se ovo dogoditi i bilo mi je jako teško kad je do toga došlo. Stigla sam u bolnicu, obavila preglede i došla je noć u kojoj se sve dogodilo u minutu. Tijekom noći mi je puknuo vodenjak te su me brzo pregledali. U 5 do 10 minuta završila sam na carskom rezu zbog previsokog tlaka i ničega se više nisam sjećala. Samo sam se probudila u sobi u 4.30 sati i nisam znala ni kako je prošlo ni kako su cure, baš ništa. Osjećaj nakon poroda ni dan danas ne znam opisati. Osjećala sam toliku sreću, ali i veliku snagu za dalje da je to bilo za nevjerovati, kaže Sara dodajući kako je jedva čekala odlazak kući s djevojčicama. Kaže kako je na viziti saznala kako je porod prošao i kolike su kćeri. Marta je u inkubatoru provela četiri dana, kada je napokon stigla kod nje u sobu. Laura je bila isto četiri dana u inkubatoru te jedan dan u grijanom krevetiću i stigla je peti dan kod mame i seke.
- Kući smo išle 8. lipnja, devet dana nakon poroda i jedva sam dočekala jer u ovo doba korone nema posjeta, što je jako teško. Danas, evo, cure imaju skoro pet i pol mjeseci i odlične su. Svaki dan nešto novo učimo s njima, govori nam Sara pred kojom je zasigurno zanimljivo razdoblje.

Fabio i njegova borba

Razgovarali smo i s Nevijom Dadić, majkom palčića Fabia koji će 30. studenog napuniti godinu dana.
Prisjetila se kako je to sve izgledalo kad je njen sinčić došao na svijet.
- Ja sam rodila u Splitu jer sam rodom s Hvara i želja mi je bila roditi blizu mame. Nisam na umu imala da ću roditi prije vremena i da ćemo se toliko zadržati u bolnici. Rodila sam ga u 35+5 tjedana, dakle nešto više od mjesec dana prije termina. Nakon poroda bio je u bolnici mjesec dana jer su mu četiri dana polije poroda otkrili šum na srcu zbog čega je sve skupa bio u bolnici mjesec dana, priča mama Nevia dodajući kako je prvi Božić sa svojim sinom, umjesto u svom domu, dočekala u splitskoj bolnici. Kaže nam kako i dan danas ne zna zašto je rodila prije termina jer nije imala nikakvih poteškoća. Toga je dana osjetila neku bol u predjelu trbuha i leđa, ali CTG nije pokazivao trudove. Rekla nam je kako je išla u bolnicu gdje je liječnik rekao da mora ostati u bolnici, ali ona nije htjela ostati u Zadru već ju je prijateljica odvezla u Split.
- I danas me miris Plivasepta podsjeti na te dane na neonatologiji i hodanja kroz taj hodnik. Ipak, liječnici i osoblje bili su zaista izvrsni i Fabio je imao izvrsnu skrb. Nakon nekoliko dana u bolnici mene su otpustili doma, a Fabio je ostao. Ipak, mogla sam dolaziti svaka tri sata. Ja sam se izdajala te sam svaka tri sata donosila mlijeko u bolnicu i tada sam mogla pogledati sina, otkriva nam Nevia dodajući kako je to bilo jako naporno, no sve su izdržali.
Fabijan je sada dobro, raste kao i svi ostali vršnjaci osim činjenice da ima srčanu manu, koja nije povezana s prijevremenim porodom. Sada čeka zahvat kojim bi se ta mana riješila. Što se tiče odrastanja, uhvatio je svoje vršnjake te se počeo dizati na noge i na kauč.

Tek s četiri godine prvi put rekla »mama«

Palčići zbog preranog poroda često imaju i brojne zdravstvene probleme i poteškoće s kojima se moraju boriti. Palčica koja je na svom putu prešla preko mnogih prepreka je i osmogodišnja Bianka Končurat. Danas učenica prvog razreda Osnovne škole Šimuna Kozičića Benje u svom je životu nebrojeno puta pokazala i dokazala kolika se snaga krije u djeci.
Rođena u 32. tjednu, bila je i u reklami za akciju »Palčić gore« tijekom koje se skupljao novac za kupnju inkubatora.
- Iako sam rodila u 32. tjednu trudnoće, u splitskoj bolnici sam bila još od 26. tjedna na održavanju trudnoće. Bianka je imala 2.200 grama prilikom poroda te je bila čak i velika za svoju dob, ali je unatoč tome bila nezrela jer se ipak rodila mjesec i pol dana ranije. Iz Zadra sam krenula za Split jer mi je vodenjak bio na ušću te su liječnici očekivali da ću roditi svaki čas pa su me poslali u Split gdje imaju bolje uvjete za nedonoščad. Međutim, uspjela sam izdržati još mjesec i pol dana te ju roditi u 32. tjednu. Ona je u inkubatoru bila još mjesec i pol dana, a ja sam sve skupa bila odvojena od obitelji 3 mjeseca. Za cijelo vrijeme mog bivanja u Splitu moj suprug i dvoje starije djece, koja su tada imala trinaest i šest godina, bili su u Kalima, a vikendom bi dolazili u Split gdje bismo se vidjeli, prisjeća se mama Ana Končurat dodajući kako je nije bilo dok su je starija djeca najviše trebala - u pubertetu i na polasku u prvi razred.
- Ovo je bilo jako teško razdoblje za sve - mene, supruga i djecu i ostavilo je tragove na svima. Od toga dana svima nam se život promijenio, a Bianka je postala centar svega i sve se vrtjelo oko nje. Naime, zbog prijevremenog poroda imala je poteškoća i brojne dijagnoze s kojima se izborila i danas je ostala s poteškoćama iz spektra autizma. Smatram njen razvoj kao čudo jer je ona svoje dijagnoze rušila. Sada, unatoč dijagnozi, priča i komunicira te je krenula u prvi razred redovne škole uz pomoć asistenta. U školi su je jako dobro prihvatili te se nadam kako će sve ići dobro, optimistična je Ana Končurat. Dodaje kako su nakon Biankinog rođenja bili prisiljeni promijeniti život, pustiti sve u Kalima te preseliti u Zadar kako bi joj omogućili adekvatnu njegu i skrb.
- Od prvoga dana ona je išla kod neuropedijatra, psihologa te ostalih liječnika. Kad je napunila dvije i pol godine ja sam primijetila da komunikacija nije uredna kao kod druge djece te sam krenula sama tražiti što sve trebamo učiniti kako bismo joj pomogli. Velik dio posla odradili smo sami, a ima nekih liječnika koji i danas tvrde da joj nije ništa, iako mi najbolje znamo kroz što smo morali proći da bi ona tek s četiri godine prvi put rekla ‘mama’. Još uvijek ona ne govori pune rečenice, ali ovo je veliki pomak, priča nam mama Ana dodajući kako Bianka nije imala motoričkih poteškoća.
Za kraj je dodala kako se majke palčića ne trebaju bojati kad vide svoju djecu kako se bore.
- Vi ne možete osjećati strah kad vidite njih kako se od prvoga dana bore za sebe, za prvi udah kad im skinu respirator, pa do danas. Oni su naša mala čuda, zaključuje mama Ana s riječima hrabrosti i optimizma koji su lajtmotiv svih ovih priča.      

 

Zadarski »Palčići«

- Klub roditelja nedonoščadi »Palčići« osnovan je na inicijativu roditelja i zdravstvenih djelatnika s ciljem pomoći, edukacije i razmjene iskustava roditelja prijevremeno rođene djece te dugoročnog unaprjeđenja skrbi za prijevremeno rođenu djecu. U Hrvatskoj se godišnje prijevremeno rodi oko 2.600 djece (globalno oko 10%). Budući da se rađaju nezreli, ovoj djeci je, da bi preživjela, neophodna podrška specifičnih medicinskih uređaja i velika stručnost i posvećenost visokoobrazovanih medicinskih djelatnika. Svake godine, zbog prijevremenog rođenja, u svijetu umire oko milijun djece. Dosadašnjim humanitarnim akcijama prikupljeno je više od 10 milijuna kuna i opremljeno više od 30 rodilišta i odjela neonatologije diljem Hrvatske kako bi prijevremno rođena djeca dobila priliku za najbolji mogući start u život. U Zadru Klub roditelja nedonoščadi »Palčići« okuplja oko 15 obitelji koje se aktivno druže cijele godine i više od 30 obitelji koje povremeno razmjenjuju iskustva i pružaju podršku jedni drugima, osobito onima koji se prvi put susreću sa situacijom prijevremenog rođenja, kaže Ivana Zubak Čižmek iz zadarske udruge »Palčići«, koja je i sama majka palčića Tea. On sad ima sedam godina i krenuo je u 1.d razred OŠ Bartula Kašića.
- Rođen je 2013. godine, u 26. tjednu trudnoće, s 900 grama i 36 cm dužine. Ne znamo razlog. Bio je 77 dana u inkubatoru i još 20-ak u toplom krevetiću, na predviđeni datum rođenja je došao doma, govori mama Ivana naglasivši kako su oni zaista imali nevjerojatne sreće jer Teo nema nikakvu dijagnozu više. Ističe kako su jako puno vježbali, radili, ulagali, ali isplatilo se sve. Dodaje kako nedonoščad koja se rodi prije otprilike 34. tjedna trudnoće treba vrlo intenzivnu i specifičnu skrb pa se nastoji da se majke sa zadarskog područja kojima prijeti porod prije 34. tjedna trudnoće transportiraju u veće bolničke centre (kod nas najčešće Split i Zagreb).

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)