Tko god drži do sebe, ima svog privatnog Bosanca

Pojavljuju se novi bendovi, novi humor, ali ono što mi je jako drago u toj priči, i novi humor i novi rokenrol njeguju neke stvari koje smo mi donijeli na scenu. I kad danas neki ponajbolji bendovi u Hrvatskoj na pitanje “šta ste slušali kao djeca, šta vas je oblikovalo” odgovore Zabranjeno pušenje – to je meni daleko najveći uspjeh u karijeri, puno veći od svih snimljenih albuma i svih rasprodanih koncerata
Davor Sučić široj je publici poznatiji pod svojim umjetničkim imenom Sejo Sexon. Je li se tako nazivao i kada je s Neletom Karajlićem 1978. godine osnovao bend koji će kasnije postati Zabranjeno pušenje, nismo ga se sjetili pitati. U međuvremenu je prošlo, dakle, trideset godina, a rođendan ne slavi Pušenje nego Novi primitivci, grupa Sarajlija koja će, osim Pušenja, iznjedriti i Nadrealiste i neke druge bendove. Godinama je aktivno surađivao s Top listom Nadrealista, prvo u snimanju 54 radio show emisije, a zatim glumi u predstavi i TV seriji “TLN – ratno izdanje”, za koje je napravio i dio scenarija. Nismo se Seju sjetili pitati ni kako mu je pošlo za rukom, uz snimanja čitave gomile danas kultnih albuma “Das ist Walter” ili “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, dogurati do apsolventskog staža na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Danas ga samo nekoliko tjedana dijeli od diplome na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za povijest brani diplomski rad zanimljivoga naslova: “Crk’o Marshall”, u kojem se bavi jednom od zanimljivijih hajki na Bend što se dogodila u prošlom režimu, a sve zbog jednog pojačala za gitaru.
O Novim primitivcima:
– Danas smo svi otišli svojim putem, svatko od nas imao je različita stajališta o svemu što se događalo zadnjih dvadesetak godina, i svi danas imamo svoje živote – što ne znači da je svaka komunikacija među nama prekinuta. Al’ to je i normalno, Novi primitivci su bili jedna prilično velika gomila, ali gomila jakih individualaca koji su, i onda kad su radili, imali jako puno konfrontacija. Možda je to prema vanka djelovalo harmonično, ali svi smo mi imali jedni drugima šta za reći. S druge strane, svi se i dalje bavimo tim poslom, bar ovi kapitalci, što je dobro. Pojavljuju se novi bendovi, novi humor, ali ono što mi je jako drago u toj priči, i novi humor i novi rokenrol njeguju neke stvari koje smo mi donijeli na scenu. I kad danas neki ponajbolji bendovi u Hrvatskoj na pitanje “šta ste slušali kao djeca, šta vas je oblikovalo” odgovore Zabranjeno pušenje – to je meni daleko najveći uspjeh u karijeri, puno veći od svih snimljenih albuma i svih rasprodanih koncerata.
O satiri:
– Danas je situacija surova na drugi način, danas je čak veća uravnilovka i veći je strah nego prije. Ljudi se danas bore za posao, kroz ovih desetak godina čitava se populacija uplela u mrežu kredita i svi su u dužničkom ropstvu. Krediti su postali ključ socijalnog mira, ljudi čine sve da zadrže posao i zato ne talasaju. Prije si mogao puno manje toga izgubiti, što sam ja mogao izgubiti prije trideset godina? Stara, burazer i ja u stanu, raspadnuta dijana ispred zgrade, nisam nikom bio ništa dužan pa sam utoliko mogao biti kritičan prema društvu. Danas je situacija drugačija, danas većina ljudi zavisi od nekoga, može se lako dobiti otkaz, može se lako završiti na ulici. Posljednji prosvjedi zapravo su pokazali koliko je dizanje glasa postalo rijetko, a to nije bez razloga.
O identitetu:
– Identitet je korijen svih problema. Onaj sistem, kakav god rigidan bio, imao je jednu dobru stranu: davao je ljudima neki osjećaj važnosti, snage, veličine i samopoštovanja. Mi smo bili poštovan narod, predstavljali smo nešto na političkoj karti svijeta. Danas smo samo one male glasačke ručice koje se brže-bolje dižu u zrak kad NATO ili Amerika nešto od nas zatraži. Nemamo više proizvode kao što su Vegeta ili Borosane, industrija je otišla nizbrdo, a to su bili ventili naše kreativnosti. Ljudi su u ta doba zbog velike sirotinje morali izmišljati naša pića, naše automobile, i taj sistem zaštite domaće pameti i domaće proizvodnje je bio u stvari značajan upravo za mentalni sklop naroda. Danas svugdje ljudi, imali oni novaca ili ne, osjećaju da imaju manje dostojanstva nego ranije. A da ne govorim kako smo ovim našim ratovima i našim odnosima pokazali jedan dosta nizak civilizacijski nivo, tako da i tu hipoteku imaš kad odeš negdje vani. Prvo te gledaju k’o Indijanca kad im kažeš odakle si, a onda kad progovoriš i spojiš tri suvisle rečenice, kad kažeš da si gledao Lovca na jelene te da si čuo za Talking headse, padnu na guzicu. A to prije nije bilo tako.
O prošlim vremenima:
– Ne patim ja za prošlim vremenima, iako mi to često spočitavaju, ali mislim da se ne treba bojati komparativnog pristupa ovom i svim ostalim “prošlim vremenima”. Ja sam u tom režimu jako loše živio, zapravo sam se, iskreno, više mučio nego što sam živio, i svaku stvar koju sam dobio, krvavo sam zaradio. Međutim, mislim da to vrijeme treba realno sagledati i iz njega izvući neke dobre stvari koje nam svima mogu koristiti. A čini mi se da narod čak pametnije misli, da se narod polako integrira u neku subkulturu koju mi smatramo tragičnom ili tragikomičnom koja se zove – folk. Folk ustvari u sebi pokazuje jedan zajednički nazivnik sviju nas. Možda će ovo zvučiti suludo, ali vjerujem da će oko te platforme ovaj prostor jednog dana i ekonomski i politički ponovo zaživjeti puno uvezanije. Nemoguće je da ova tri južnoslovenska naroda ne primjećuju sve te stvari koje ih spajaju, u prvom redu jezik, zatim europsko određenje, konačno i minuli rad. Eksperiment Jugoslavije – bio on dobar ili loš – je ipak trajao, i dao nam je priliku da se upoznamo još bolje. Osamdeset godina su Srbi učili hrvatsku povijest i jezik i kulturu, i obratno. A u svemu tome, subkultura i underground je danas narodna muzika, ono nešto proskribirano. Ili, ono što je nekad bio Frano Supilo u Austro -Ugarskoj, e to je danas folk.
O publici:
– Estrada i sport u svim državama bivše Jugoslavije danas vape za jednim većim tržištem. Zamisli nekadašnju nogometnu ligu, a onda zamisli da danas dođe Željo ili Partizan na Maksimir: ja sumnjam da bi bilo više od dvjesto pokislih navijača na tribinama. Po meni je ova politika danas silovanje prirode stvari, ja to vidim po našem bendu. Mogu u Srbiji imati ne znam kakvu službenu politiku prema Bosni ili Hrvatskoj, ali kad Zabranjeno pušenje dođe u Šabac skupi se pet hiljada ljudi, i to bez ikakve reklame, bez ičega. A u publici nisu neki jugonostalgičari, to su nova neka djeca. Ne možeš ti osporiti jednu Azru, Balaševića ili Bajagu samo na račun nacionalnosti, to jednostavno ne pije vode. Mislim da to na najpraktičnijoj razini pokazuje koliko je ta politika međusobnog odbijanja i poništavanja bila suluda. A bedovi koji su uspjeli u ovom, novom vremenu izaći izvan okvira svojih granica, bendovi koji su postali popularni u drugim republikama, to smatram herojskim činom. Puno je to danas kompliciranije nego u vrijeme kad je Pušenje gradilo svoju karijeru, u prvom redu zbog iscjepkanosti medija i međusobnog bojkotiranja, fora tipa trošimo hrvatsko, trošimo srpsko, pa makar bilo i govno.
O liderima:
– Cijela garnitura tih lidera sve su ti to nekakvi bivši zatvorenici, ali ne disidenti, nego baš zatvorenici, neki poplašeni ljudi, u strahu od života, u strahu od svijeta, u strahu od svega. Pa su onda na ljude prenijeli taj osjećaj, a mi nismo nikada imali takav tip straha jedni od drugih. I kad smo bili pod drugim carstvima, uvijek nas je hrabrio osjećaj bliskosti. Ne kažem da treba stvarati neke megadržave ili megaprostore, ali ovi su ljudi uvijek znali šta im treba, koliko je potrebno da surađuju s ostalima da bi im bilo dobro, nije im to neka velika pamet i politika trebala reć. Samo treba pustiti demokraciju da se razvija, a ne da se donose dekreti o tome kakva treba biti kultura, kakve se riječi smiju, a kakve ne smiju upotrebljavati. Iako ja očekujem da će i mimo tih blokada stvari ići svojim tokom te da će jednog dana opet završiti nekakvom integracijom ovih prostora. Ja u to čvrto vjerujem, jer je to – ironično – europski trend. Jednako kao što je ironično kad se, naprimjer, Sanaderu šalju signali tipa: kako možete biti u zajednici s Fincem, a ne možete biti u zajednici s Bosancem? Zanimljivo je to da je Hrvatska k’o fol kooperativna, otvorena, spremna na suradnju i pristaje na kompromise koji stižu iz Europe, a istovremeno se s prvim susjedima ne može dogovoriti oko granica ni oko morskih puteva ni oko trgovine
O Bosancu:
– Meni moja žena kaže da sam ja njen privatni Bosanac, a mislim da u Zagrebu svatko tko drži do sebe ima i svog privatnog Bosanca. Šta ja znam, Bosanci su zapravo sve i ništa, Bosanci su nekakav sukus svih naših etnosa, kultura i civilizacija. S druge strane, ne postoje kao nacija, ne postoje kao entitet, nemaju svoju partiju i svoje glasače u Saboru, rasuti su svuda po svijetu po kojekakvim Kanadama, Amerikama i Australijama, ali postoje kao identitet. Mene nikad u Zagrebu nitko nije pitao jesam li ja Hrvat, Srbin ili nešto osmo, ja sam vazda Bosanac. S te strane Bosanci su nešto što nam svima treba, ja ti ne mogu opisati kakve su ovacije bile u Beogradu kada smo prvi put nastupili tamo nakon što se zaratilo, u Beogradu iz kojeg se rušilo Sarajevo. Jednako je bilo i u Zagrebu kada smo ’96. godine došli s Nadrealistima i radili predstave u Kerempuhu i Vidri – mi smo imali preko 500-600 predstava u dvije godine, očito smo ljudima nedostajali.
O Sarajevu:
– Ljudi koje smo nekada ismijavali danas su u Sarajevu na vlasti i drže sve konce u svojim rukama, to je valjda razlog što se u Sarajevu sve rjeđe Nadrealisti okupljaju. Al mi smo u Sarajevu vrlo cijenjen bend, iako nam je tamo uvijek najteže radit, to je sredina u kojoj je najteže uspjeti, mi smo u Sarajevu pročitana knjiga. Uvijek sam govorio ‘ko uspije u Sarajevu, može uspjeti i u New Yorku. Rijetki su ljudi koji su uspjeli u Sarajevu, a da nisu uspjeli bilo gdje drugdje, ne želim nikog reklamirati ali neki naši bliski prijatelji i nekadašnji članovi kolektiva su zbilja uspjeli, gdje god da su se otisnuli. U Sarajevu te dugo, dugo prati nepovjerenje i podcjenjivanje kada nešto kreneš raditi, ustvari tko to izdrži, izdržat će bilo gdje.