Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

S mikrofonom Radio Zadra više od 41 godine

Autor: Elza Radulić-Toman

15.12.2009. 23:00
S mikrofonom Radio Zadra  više od 41 godine

Foto: Zvonko KUCELIN



Naš sugovornik je promijenio i podosta direktora, a prvi je bio Branko Marjanović. Nakon što je prvoga dana ožujka 1971. godine Radio Zadar integriran u Radio Zagreb, došao je i direkor iz Zagreba. Bio je to Marko Sapunar, a nakon njega postavljeni su jedan za drugim Ivica Maštruko i Josip Vidaković, a onda su došli novinari Drago Čulina, te Marko Vasilj i poslije njih današnji prvi čovjek ovoga radija Toni Pajkin
– Evo, poštvani slušatelji, moja posljednja emisija primakla  se kraju. Nakon 41 godine i 50  dana, nakon tisuća emisija,  opraštam se od vas. Hvala  vam što ste sve ove godine bili  uz Radio Zadar… Hvala i mojim kolegama koji će nastviti  priču koju je moja generacija  započela 1968. godine. Nama  koji odlazimo čini se da će  božićna čarlija olakšati odlazak i rastanak…
Tako je otprilike kazao novinar Božidar  Klarić u svojoj zadnjoj emisiji  “Tjedni komentari” emitiranoj na Radio Zadru 11. prosinca, nakon čega prestaje i  njegov aktivni novinarski rad,  a nastupa mirovina. Točnije,  15. prosinca, kada navršava 65  godina odlazi u doista zasluženu mirovinu, odlazi s Radio Zadra kojemu je posvetio  svoj život, gdje je proveo 41  godinu za mikrofonom. I od  svoje druge emisije, naslovljene “Radio forum” oprostio se  prošloga tjedna. Samo tu emisiju je radio punih 20 godina i  moglo bi se reći da su s njom  mnogi zadarski političari, a  nema ni jednoga tko nije bio  Klarićev gost, u njoj vježbali  demokraciju.
Sjedili smo njegova zadnjeg  radnog dana čitava dva sata i  pretresli svu povijet zadarskog  radija, prisjetili se mnogih lijepih i manje lijepih događanja, a mnoge smo i prošli  zajedno.
Božidar Klarić je na Radio  Zadar došao među prvima, u  listopadu 1968. godine, kada  je i osnovan ovaj prvi zadarski   radio, čije je emitiranje počelo  23. listopada 1968. godine.  Klarić je jedan od one nekolicine prvih, mladih  i potpunih početnika, onih koji su  na javnome natječaju izabrani  kao buduće zadarske novinarske nade, a od kojih je kasnije  većini novinarstvo postalo  profesija.
Klarić ih i nabraja: Jozo  Balić, Milan Tišma, Ante  Šarunić, Blaženko Šindija,  Mile Šare, Slavica Milin i Elza  Radulić. Tu su još bili i spikeri:  Božidar Klarić, Drago Čulina,  Radojka Juroš i Slavica Vrkić.  Čulina i Klarić su ubrzo prešli  u novinare, a Klarić je zapravo  usporedo bio i propagandist,  pa je shodno tome najprije  pratio gospodarstvo. Skupljao  je novac za taj maleni radio,  koji je privremeni smještaj  imao u potkrovlju Tehničke  škole.
Radiju su tada bile dodijeljene i dvije tijesne prostorije u istoj školi, na onoj  strani prema Muraju, a tek  kasnije se preselio na današnju lokaciju u Providurovu  palaču, odakle već predugo  čeka preseljenje na kvalitetnije mjesto. Najprije je i tehnika bila slabašna, a  postoji i  anegdota kako je Radio Zadar improvizirani studio zamijenio modernim i kvalitetnim studiom, krajem 1973. godine.
Tadašnji direktor Ivica  Maštruko je odbio sudjelovanje u zajedničkoj emisiji  svih studija Radio Zagreba i  uvjetovao suradnju nabavkom  nove tehnike. I uspio. Inače,  naš sugovornik je promijenio i  podosta direktora, a prvi je  bio Branko Marjanović. Nakon što je prvoga dana ožujka  1971. godine Radio Zadar integriran u Radio Zagreb,  došao je i direkor iz Zagreba.  Bio je to Marko Sapunar, a  nakon njega postavljeni su jedan za drugim Ivica Maštruko  i Josip Vidaković, a onda su  došli novinari Drago Čulina,  te Marko Vasilj i  poslije njega  današnji prvi čovjek ovoga radija Toni Pajkin.
Klarić se dobro sjeća prvih  godina, kada je premda ne  sam, brinuo i o financijama i  kako su tadašnji zadarski obrtnici pomagali i podržavali radio, kako se dobro zarađivalo  na čestitkama i pozdravima za  rođendane ili vjenčanja. Bilo  je toliko mnogo čestitiki, a  prepisivale su se pisaćim strojem, da su bile potebne i dodatne tajnice. Naplaćivalo se i  Talijanima za posebne emisije  na njihovom jeziku za njihove  turiste. Jer, bile su to godine  kada je turizam stalno rastao.  Sjeća se i svoje prve samostalne emisije, zvala se “Vremeplov”, a gost mu je bio  Vicko Zaninović, zamjenik  glavnoga urednika Narodnog  lista. Bilo je to poput radijske  musake, red riječi, red glazbe.  Vicko je za tu priliku donio i  svoje gramofonske ploče. Tada je radijska fonoteka bila  skromna, pa su im nerijetko  građani darivali ploče, naročito pomorci donoseći strane pjesme, teško nabavljive u  nas.
– Radio Zadar je, često sam  to pomislio, tada našim  građanima bio kao nekakva  igračka! Svi su nam htjeli pomoći, samo da imaju svoj radio, govori Božidar Klarić dodajući kako je to ustvari bila i  jedina dnevna redakcija u Zadru, od koje se očekivalo da  prva ponešto objavi. U Zadru  je postojala još samo tjedna  redakcija Narodnoga lista, te  nekoliko dopisništava državnih listova. Zanimljivo je da je  Klarić čak 12 godina vodio  “Pomorsku večer iz zadarskoga studija, pratio je i sport, čak  je prenosio košarkaške utakmice, ali ipak se okrenuo političkome novinarstvu već  80-tih i to područje pratio do  umirovljenja. Očito mu je najviše “ležalo”.
Došao je i rat, zapravo predratno vrijeme, balvanizacija,  a on se sjeća kada je imao prvi  bliski susret s  pobunjenicima,  kada je na poziv Duška Nonkovića Buće da je okupirano  izvorište zadarske vode u  Muškovcima s ekipom krenuo  na teren. Sjeća se i kako je prvi  objavio da je poginuo Franko  Lisica.
– Razgovarali smo uživo u  jednoj emisiji, rekao sam i da  je u okršaju s pobunjenicima  ranjen jedan branitelj u Polači, a na to se javila neka  slušateljica i rekla nam kako  sve uveličavamo, da nema pobunjenika i pobune, ni ranjenih, da mi to izmišljamo. U  tome trenutku mi je Toni Pajkin kroz staklo od studija pokazao papir na kojemu je velikim slovima pisala najnovija  vijest, da je zapravo poginuo branitelj Franko Lisica.
Mnogih sličnih trenutaka,  pa i vrlo dramatičnih se prisjeća naš sugovornik. Mnogo  toga je baš on prvi objavio, što  se u novinarstvu najviše cijeni.  Zadrani, koji su rat proveli u  gradu, osobito u skloništima,  se sjećaju i svakodnevnih Klarićevih informacija o ratnim  zbivanja u gradu i oko njega,  koje je on više puta dnevno  objavljivao. Ponekad i namjerno uljepšane, bolje od realne situacije, kako bi se građani  ohrabrivali. Ističe kako je u  početku bilo dosta lutanja, jer  su novinarima stizale takve  informacije, no dolaskom Ante Gotovine u Zadar vojska je  profunkcionirala normalno i  novinari su tada znali gdje će  dobiti točne informacije.
Uglavnom iz neznanja, iz  nepoznavanja ratnih događanja i uopće stvarne situacije i novinari su bili puno  hrabriji, pa su ponekad odlazili na teren bez previše razmišljanja, bez straha. To se  događalo i Bošku (tako ga  zovu kolege), a više puta smo  se zajedno našli u takvim situacijama, čega se on prisjetio. Pa i kada su nas četnici  doslovno izvukli iz auta i pregledavali, kada smo za dlaku  izbjegli hapšenje, pa kada smo  se u vrijeme Oluje našli na  vjetrometini borbe… A Boško  se prisjetio i da smo nas dvoje  bili jedini novinari koje su  negdje u predvečerje rata redakcije poslale da pratimo osnivanje neke političke stranke  oficira JNA, da vidimo što to  oni hoće. U kazalištu su tada  svirali himnu i u krcatoj dvorani svi su se digli na noge, a  nas dvoje smo pokazali hrabrost – jedini se nismo ustali.  Naravno, snimala nas je njihova kamera, ali mi smo prkosili,  prisjeća se Klarić.
– Uvijek sam vjerovao u pobjedu pameti i slobodno napiši  da ja nikada neću ni zaboravti  ni oprostiti za sve što je moja  obitelj prošla. I danas pomislim što bi bilo da je samo jedna  granata pala na moju kuću,  koja je u prvome susjedstvu  vojarne, a u podrumu je živjela moja supruga sa četvoro  djece, moji roditelji i obitelj  moje sestre.
Pitamo Boška Klarića što će  odsad raditi, nakon umirovljenja.
– Posvetit ću se svojoj supruzi koja je to najviše zaslužila, koja je moj najvjerniji  slušatelj i najoštriji kitičar, koja me sa četvoro djece uvijek  čekala. Sada ćemo ujutro piti  čaj i slušati Radio Zadar.  Imam i troje unučadi i četvrto  je na putu. Mislim da sam  cijeli život radio ono što volim  i nemam u profesiji za čim  žaliti, rekao je, uz ostalo,  Božidar Klarić, koji svoj posao prepušta mlađim kolegama, “a oni to znaju, mogu i  hoće”.