Ruđer Bošković i Nikola Tesla: Ljudi nam ne vjeruju kad kažemo kako se zovemo

Ime Ruđer je bila želja mog oca koji je inače profesor povijesti i, eto, jesam Ruđer. Vjerojatno je znao njegov lik i djelo pa je na taj način htio da mu sin bude Ruđer. Moj otac je Nikola kao i otac onog Ruđera. Isto tako, moj brat se zove Perica, a brat poznatijeg Ruđera se zove Petar. I podrijetlo nam je isto, jer oboje smo hercegovačkih korijena, kaže jedan od Zadrana koji se ponosi vrlo poznatim imenom iz hrvatske povijesti

Mnogi ne znaju, ali Zadarska  županija ima svog Nikolu Teslu,  Ruđera Boškovića, Ivana  Meštrovića… I dok smo za  Krešimira Ćosića sigurni da je  najpoznatije zadarsko košarkaško ime, mnogi ne znaju da u  Dobropoljani postoji i njegov  živi imenjak. Kojeg li čuda, i  ovaj igra košarku. A imamo i  Ivu Josipovića… Točnije, dva.  Jedan je Ivica, a drugi Ivo. Zadar se može pohvaliti i s dvojicom vrsnih Ante Uglešića, jedan je rektor zadarskog  sveučilišta, a drugi nadaleko  priznati arhitekt. Tu su i dva  Bernarda Kotlara, jedan je ravnatelj OŠ Smiljevac, a drugi  voditelj zadarskog ureda Algebre. Zadar i Zadarska županija  uz prirodne ljepote, kriju i još  ljepše ljudske priče. Tko su stanovnici koji se kriju iza imena  poznatih i koje su njihove priče,  pokušali smo doznati barem od  jednog dijela njih.
NIKOLA TESLA
Nikola Tesla nema puno veze  sa svojim poznatijim imenjakom kada su u pitanju izumi, no  jedna je stvar očito zajednička  svim Teslama – a to je životna  energija. Sjećate li se onog čovjeka koji je tijekom minulog  ljeta ispod mosta na svim mogućim jezicima uzvikivao pozive za ture njegovim autobusom? I nema veze je li jutro ili  večer, turistički animator se iz  petnih žila i moždanih stanica  trudio privući doslovce svako  živo biće koje je prolazilo ispod  volta u grad. E, pa to vam je  Nikola Tesla. Samo starigradska verzija, koji, usput dodajmo, ima i kolegu koji se zove ni  manje ni više nego – Edison.
Na ugovoreni sastanak u lokalnom kafiću pristigao je na  vrijeme, znatiželjno promatrajući dvojicu došljaka iz Zadra  koji su se put Starigrada uputili  kako bi ga priupitali ponešto o  njemu i njegovoj poznatijem  imenjaku.
Nikola Tesla je inače rođen u  Zagrebu, a put ga je odveo do  Njemačke gdje je radio za njemačkog uvoznika motornih dijelova, pa onda i do Švicarske te  naposljetku Francuske:
“Nemoj me zafrkavati”
– Poslije francuske vojske,  budući da sam i državljanin  Francuske, tražio sam što bi  mogao raditi pa sam počeo kao  komercijalist. Prodavao sam  enciklopedije godinu dana, od  vrata do vrata. Sjećam se da  sam stajao i čovjek mi je rekao:  ‘Evo, imaš pet minuta da mi  pripremiš tekst i prodaš ovu  olovku.’ I tako sam počeo. Devedeset posto vrata ti zatvore i  to vas očvrsne. Onda sam imao  prilike ući u jednu osiguravajuću kuću gdje sam prodavao  financijske usluge. Nakon toga  je na red došla banka, ali i  bankar je prodavač, on prodaje  lovu, pojašnjava Tesla kojemu  je, kaže, kada je u pitanju posao, slavno ime pomagalo, koliko i odmagalo:
– Zadnji slučaj je bio kad sam  počeo raditi za jednu novinsku  agenciju. Morao bi i po nekoliko puta ponavljati tko sam.  Pa bi uslijedila pitanja gdje  živim, imam li nekakve veze s  Nikolom Teslom. Nekoliko puta mi se dogodilo da ljudi odgovaraju: ‘Nemojte me zafrkavati’, pa sam morao ponovno  zvati. Ali ima i drugih primjera  pa bi odgovarali: ‘Dođite,  dođite, baš nas zanima!’ Što se  tiče krivih poziva ‘jesam li dobio  podružnicu Nikole Tesle u Starigradu’, toga nije bilo. Ali ovaj  Tesla se na svoj telefon javlja  uvijek na identičan način: ‘Nikola Tesla, molim!’ Pa se onda  ljudi zbune, a nekad i poklope,  prepričava uz grohot naš Tesla  kojeg ti mali detalji poprilično  zabavljaju.
No nije sva sličnost samo u  zajedničkom imenu i prezimenu. Kako je njegov slavniji  imenjak bio prepun ideja na  svom području djelovanja, tako  i ovaj Nikola Tesla pršti idejama  na svom području. Uz put „Od  Tesle do Tesle” s kojim želi  voditi turiste od Starigrada do  rodnog mjesta Nikole Tesle,  „naš” Tesla planira i povijesno-kulturno putovanje Ćirila i  Metoda od Soluna do Praga.
No za razliku od poznatog  znanstvenika, Nikola Tesla iz  Starigrada, kaže, mora minimalno šest sati dnevno odspavati, jer inače ne može funkcionirati:
– Poslije deset i pol sati navečer gasim sve i ako me netko  na zove, kažem: ‘Hvala lijepa,  ali ja odo leći’ A moja energija?  Pa ona proizlazi iz našeg latinskog temperamenta. Moja  žena je prvo mislila da se Hrvati  non-stop svađaju, pa sam joj  objasnio: ‘Ne, ne mi tako  pričamo.’
U Češkoj su Tesle –  televizije
Svoju suprugu, inače Čehinju,  upoznao je dok je vodio jednu  skupinu turista, a kako je u Češkoj  Nikola Tesla dosta poznat, pa tako  ima i svoju ulicu u Pragu, nije ni tu  nedostajalo paralela:
– U Češkoj je i dan-danas tvornica Nikole Tesle koja proizvodi  solarne panele, ali i televizije. Pa  su moju ženu znali pitati: ‘Reci ti  nama, je li tvoj Tesla crno-bijeli  ili u koloru?’ kroz smijeh prepričava ovaj simpatični turistički  vodič, koji se u slobodno vrijeme  aktivno bavi i ekologijom:
– Nisam ja pametniji od drugih  nego sam se jednostavno osvijestio živeći drugdje. Ekologija  je bitna. Zagađivanje će nas za  dvadeset godina koštati jako puno, to su strašne cifre. No to sad,  nažalost, ovdje nije prioritet. Ali  bit će za deset godina. Moje je  građansko pravo da budem informiran i da se bunim ako nešto  ne valja. Pogotovo kada je smetlište dvadeset i pet metara od  tvog prozora, govori Tesla, čiji  izražena borba za svojim  građanskim pravima potječe  upravo iz Francuske gdje  proživio dugi niz godina:
– Francuzi imaju bogatu povijest demokracije i to se primijeti. Ljudi se tamo ne bolje  pričati, dok ovdje kako vlada  nepotizam i ‘klijentelizam’ ne  možete pričati jer vam je ‘uvijek  netko dao posao ili nešto drugo  preko veze’ pa se ne želite zamjeriti. Vi ovdje niste slobodni jer  ste kupljeni. U Francuskoj od  revolucije pa do prave demokracije u trećoj republici je  prošlo osamdeset godina stvaranja demokracije i tek tada su  Francuzi osim svojih političkih  prava počeli tražiti i svoja  građanska prava. A tek onda kad  imate svoja građanska prava, onda stvarate svoja socijalna prava.  Mi ovdje smo još na početku,  zaključuje Tesla, koji pak od svoje borbe za čišćom prirodom,  usprkos, preprekama, neće  odustati tako lako.
RUĐER BOŠKOVIĆ
Ruđer Bošković, simpatični  je inženjer građevine zaposlen  u zadarskoj gradskoj upravi.  Idu mu matematika i fizika, ali  zbog nestašnog karaktera, profesori mu u školi nikad nisu  htjeli dati više od četvorke. Ne,  ovo nije početak nekog fiktivnog romana, već stvarna priča o  malo manje poznatom Ruđeru  Boškoviću kojeg je u Zadar dovela, pogodite što – ljubav.
Sretno oženjen, a uskoro i  ponosni otac, svoje ime Ruđer  dobio je zahvaljujući ocu:
– Ime Ruđer je bila želja mog  oca koji je inače profesor povijesti, i eto, jesam Ruđer. Vjerojatno je znao njegov lik i djelo  pa je na taj način htio da mu sin  bude Ruđer, prepričava  početak avanture sa svojim  imenom naš „zadarski” Ruđer.  A njih nije nedostajalo, tijekom  studiranja u Splitu pogotovo. U  studentskom domu bi mu,  kaže, gospođa na šalteru znala  ljutito vratiti uplatnicu kazujući: ‘Momak, nauči se gdje se  piše ime, a gdje adresa!’ Nesporazuma je bilo i na samim  predavanjima:
– Prvi dojam je bio taj da sam  uvijek morao biti na predavanju. Ako netko fali, prvog bi  mene prozivali. Bila je i jedna  profesorica koja je redovito na  predavanjima slala listu da se  potpišemo, što bi mi uredno i  radili. Na kraju smo čuli kako se  tužila drugim profesorima kako ne zna što će napraviti, jer  uporno joj se netko potpisuje  kao Ruđer Bošković. Kod druge profesorice su redovito potpisivali sve i svašta, i nogometne igrače i glumce, pa je na  kraju uz njih skinula i moje  prezime s popisa kad me nije  bilo na predavanju. I sad drugi  put na jednom predavanju dolazi opet do mog imena i kaže:  ‘Opet me netko zeza.’ Uglavnom, uvjerio sam je da postojim  tek kad sam pokazao indeks.  Onda, na ispitima je uvijek bilo:  ‘Eto, Ruđeru Boškoviću, sad  moraš opravdati svoje ime i  prezime.’ Bilo je svega.
Veze s “pravim”  Ruđerom
Na upit je li ga opravdao,  skromno odgovara:
– Pa, evo završio sam faks,  nisam nešto briljirao. Građevinu sam završio, jedan dio toga  što je bio i Ruđer Bošković. Ali  život je preda mnom, nikad se  ne zna, kazuje naš Bošković.
Ipak, osim samog imena i  prezimena, s poznatim hrvatskim velikanom, „zadarskog”  Ruđera Boškovića vezuje i  sličnost s drugim obiteljskim  imenima, ali i podrijetlo:
– Moj otac je Nikola kao i  otac onog Ruđera. Isto tako,  moj brat se zove Perica, a brat  poznatijeg Ruđera se zove Petar. I podrijetlo nam je isto, jer  oboje smo hercegovačkih korijena. Kada nam je otac pravio  obiteljsko stablo, doznali smo  da nas sve vodi u južnu Hercegovinu odakle su i ti Boškovići. Tamo je bilo više braće.  Jedan brat je otišao u Dubrovnik i od njega je potekao poznati Ruđer Bošković, a drugi  koji je ostao u Hercegovini od  njega sam potekao ja. Tko zna,  možda sam i ja pokupio koji  gen, uz smiješak komentira  „naš” Ruđer. Ipak, da krv nije  voda, pokazuje i njegov brat  Perica koji radi kao znanstveni  novak na kemijsko-tehnološkom fakultetu.
MARKO MARIN
Što jedan ravnatelj osnovne  škole i vrhunski nogometaš  Champions League mogu imati  zajedničko? Mnogi bi se zaletjeli pa rekli – ništa! No prevarili bi se. Jer, i jedan i drugi  nose isto ime i prezime. Starijeg  Marka Marina mnogi Zadrani  poznaju kao višegodišnjeg ravnatelja OŠ Šimuna Kozičića  Benje. Za mlađeg pak više znaju vrsni poznavatelji nogometa.  No kada se sve to sklopi, nastaje jako zanimljiva priča.
– Nogomet sam igrao kroz  cijelu gimnaziju, znači oko četiri-pet godina proveo sam u juniorima i seniorima. No, više  sam se na kraju posvetio knjizi,  gimnazija je bila na prvom  mjestu, a sve ostalo bilo je sa  strane. Naravno, ostali su mi ti  nogometni geni nakon studija  jer sam bio savezni nogometni  sudac, a potom i dugogodišnji  sportski novinar. U sportu sam  od 1973. godine, znači punih 47  godina, prepričava svoje paralele s nogometom zadarski  Marko Marin, ispustivši trenutak prije nogometnu loptu na  bilobriško igralište gdje je  određeno mjesto sastanka.
Umije on i dan danas ukrotiti  to stvorenje, samo mu malo  smeta teški crni “ravnateljski”  kaput. Pa ga je spremno skinuo  – sve za potrebe snimanja, a i  svoje nekadašnje kolege.
Ime i djelo svog mlađeg  imenjaka itekako poznaje,  počevši od klubova za koje je  igrao pa do godine rođenja:
– Znam da je počeo u Frankfurtu, da je igrao za njemačku  reprezentaciju, pa onda za  Werder Bremen. Ali svi oni koji  prate nogomet i čuju ime Marko Marin, svi me zovu. Moji  prijatelji, kolege, ravnatelji  škola iz drugih gradova, svi me  zovu i pitaju: ‘Što ti je taj Marko  Marin?’ Ali on ima samo moje  ime i prezime, iz Bosanske Gradiške je, a ja iz Drniša, pojašnjava.
Ravnatelj “nogometne”  škole
Ipak, svoje prve sportske ljubavi ovaj zadarski ravnatelj ne  odriče se niti sad, pa tako i  danas zna zaigrati nogomet sa  svojim učenicima u školi:
– Kada sam postao ravnatelj  2005. – 2006. godine, stalno  smo igrali nogomet za dan škole. Učenici bi uvijek igrali protiv profesora, a sad kakav sam  bio… Pa, recimo da se vidi da  imam znanje, ali mogućnosti su  jedno, a želje drugo, kroz smijeh odgovara. Svojim bivšim i  sadašnjim učenicima se posebno ponosi, a njihove sportske  uspjehe prati i kad napuste osnovnoškolske klupe:
– Osim u mojoj sadašnjoj  školi, radio sam i u OŠ Stanovi,  i u obje škole ima odličnih  sportaša, posebice košarkaša.  Iz moje Škole Šimuna Kožičića  Benje potječe Šime Vrsaljko  koji ju je pohađao u vrijeme  kada sam taman postajao ravnatelj, a s kojim se ponosimo  kao nogometašem. Moram napomenuti i to da je u našoj školi  dio vremena proveo i Dado  Pršo, poznati reprezentativac,  zatim košarkaši Davor Marcelić, Ive Ivanov te mnogi drugi, nabraja Marin.
S Pršom ipak nije uspio zaigrati, no zato mu je, kaže, sudio  dok je bio junior. No tu nije  bilo problema jer ‘Dado je uvijek bio korektan momak’ odgovara. Ipak sa Šimom Vrsaljkom, sadašnjim nogometašem  Dinama uspio je zaigrati, a sudio je, kaže, njegovu ocu Mladenu.
Sportski je orijentiran i ostatak obitelji Marka Marina.  Njegova kći Ina Marin profesionalna je košarkašica koja  sada igra za Agram:
– Evo, baš je jučer zabila  trideset koševa, ponosno će  Marin.
U košarci i nogometu bio je  aktivan i njegov sin, a i supruga  je igrala rukomet u srednjoj  školi. Danas nogometnu strast  miri kao delegat u trećoj Hrvatskoj nogometnoj ligi, pa tako svakog vikenda odlazi na  neku utakmicu. Tko zna,  možda jednom navrati i do  Bundeslige.

Nikola Tesla, Ulica Nikole Tesle

Kad je živio u Dubrovniku,  Nikoli Tesli se nekoliko puta dogodilo i to da je morao ići u poštu  s osobnom iskaznicom po svoja  pisma jer poštari nisu vjerovali da  u Ulici Nikole Tesle br. 7 živi  jedan Nikola Tesla:
– Mislili su da je netko zabunom pisao dva puta adresu,  pojašnjava.
Koincidencija je da je i zadarski Ruđer Bošković, dok je bio  na studiju u Splitu, živio u Ulici  Ruđera Boškovića!

Ruđer Bošković – heroj Domovinskog rata

 Ipak od svih paralela sa svojim  imenom najdraži mu je ostao  susret s gospođom na šalteru u  banci:
– Kada sam podizao novce,  ona gleda tu knjižicu i govori: ‘Ma  tko je taj sad Ruđer Bošković?’ i  gleda mene, gleda knjižicu, pa  priupita: ‘Ma, zar nije on bio heroj  Domovinskog rata?’ Odgovorio  sam joj: ‘Tako je gospođo’, a što  ću…