Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Obitelji našega vremena moraju pronaći novi zamah

16.01.2011. 23:00
Obitelji našega vremena moraju pronaći novi zamah


Bijelo mučeništvo, naglasio je mons. Milovan, je svjedočiti vrednote, pošten rad, solidarnost, njegovanje ljubavi i zajedništva u obitelji, zauzimanje za opće dobro, strpljivost u teškoćama, podnošenje životnih križeva s Kristom


“Popijevkom veselom blagdan objavite,  Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Ona je obrana Zadra nam  rodnoga, Dalmacije ures uzvišen…”, riječi su himna kojima su Zadrani pozdravljali  svoju nebesku zaštitnicu  Stošiju za vrijeme svečanog  koncelebriranog misnog slavlja koje je na blagdan Sv.  Anastazije (Stošije) u zadarskoj prvostolnici predvodio  mons. Ivan Milovan, porečko-pulski biskup. Misnom  slavlju uz zadarskog nadbiskupa mons. dr. Želimira Puljića sudjelovali su hrvatski  biskupi, brojni svećenici, kanonici Stolnog kaptola Sv.  Stošije, bogoslovi i sjemeništarci te predstavnici vlasti.  Zadrani, velik broj hodočasnika iz cijele nadbiskupije, hodočasnici iz Šibenske biskupije i brojni štovatelji svete  Stošije ispunili su katedralu te  u molitvi pohodili svetičin sarkofag u lijevoj lađi.
Sv. Stošija – uzor i  zagovornica
 Mons. Milovan je u uvodnim riječima poželio mons.  Puljiću da s mnogo mudrosti,  razboritosti i snage koju je već  dokazao tijekom svojih biskupskih godina u Dubrovniku,  nastoji služiti zadarskoj Crkvi  zajedno sa svećenstvom, redovništvom i svim vjernicima  laicima, da bi ova Crkva što  bolje ispunila svoje poslanje u  ovom vremenu.
– Sveta Stošija nam je sigurno svima u tome veliki uzor  i zagovornica. Sveta Stošija je  svoju vjeru zapečatila na Božić  304. godine mučeničkom  smrću u najvećem progonu  kršćana u rimskom carstvu u  vrijeme Dioklecijana kad su  život dali i nebrojeni drugi  poznati i nepoznati mučenici.  Među njima, te iste 304. živjela je i slavna kalcedonska, a  sada istarska, rovinjska   mučenica sveta Eufemija, štovana i na području Zadarske  nadbiskupije. Gotovo sve naše  starodrevne osobito jadranske  obalne biskupije koje imaju  početke u prvim stoljećima  Crkve utemeljene su upravo  na svjedočanstvu vjere tih davnih mučenika, od svetoga  Maura u Poreču, svetog Vida  u Rijeci, svetog Kvirina na  Krku, na sjeveru Jadrana, do  Dujma, Vlaha i Tripuna na  jugu. I nisu, znamo, takva vremena progona pratila Crkvu  samo prvih triju stoljeća, već u  većoj ili manjoj mjeri prate je  sve do danas, kazao je mons.  Ivan Milovan rekavši da se  Crkvi s pravom može dodati i  oznaka – mučenička.
Crkva se osjeća  odgovornom
 U našem svijetu gdje je moda živjeti po zakonima moralnoga relativizma, hedonizma, sebičnosti, neosjetljivosti  za druge, prihvaćanje novoga  poganskog gledanja na život,  brak i obitelj u takvom svijetu  svako dosljedno življenje, svjedočenje vjere doista provocira, ali to je poziv i zadaća nas  kršćana u svijetu. Biti svjetlo,  sol i kvasac, primjerom našega  života. To je dnevno, nekrvno  takozvano bijelo mučeništvo –  svjedočiti vrednote, pošten  rad, solidarnost, njegovanje  ljubavi i zajedništva u obitelji,  zauzimanje za opće dobro, strpljivost u teškoćama, podnošenje životnih križeva s  Kristom, poručio je mons.  Ivan Milovan.
– Mučenici su nam divan  primjer dosljednoga življenja  po vjeri, svjedočenja vjere ne  tek riječima, nego djelima,  životom. Tu čitavo tijelo Crkve  ima svoju veliku zadaću i poslanje. U današnjem sekulariziranom društvu posebnu  važnost ima baš svjedočanstvo  Riječi, života upravo vjernika  laika i to u životnoj sredini u  koju ga je Providnost postavila, u svijetu gospodarstva ili  politike, kulture, medija ili  prosvjete. To je upravo specifično poslanje koje vjernici  laici imaju u Crkvi i svijetu. I  kako je dobro imati na što više  mjesta, na svim razinama što  više ljudi koji ne misle prvenstveno na osobnu korist i  probitak, nego im je sveto  poštivanje, istine, dobrote, pomirenja i ljubavi prema Bogu i  čovjeku.
 Posebno, pak, u ovoj Godini  obitelji u pripremi za dolazak  pape Benedikta XVI. na naš  Nacionalni obiteljski dan pozvani smo poraditi u našim  župama na pronicanju vrednota braka i obitelji. Crkva se  osjeća odgovornom i to je dio  poslanja koje je Krist njoj povjerio – raditi na očuvanju braka  i obitelji kao temeljne jezgre,  jer to je ujedno temelj društva  s ljudskim licem. Još su nam u  živom sjećanju riječi Ivana Pavla II.: “Budućnost čovječanstva ide preko obitelji.” Obitelji našega vremena moraju  pronaći novi zamah. Ako se u  Europi izgubi pravi smisao za  brak, kako smo ga naslijedili  od kršćanske tradicije braka i  obitelji, Europa više neće biti  Europa, rečeno je tijekom  propovijedi.
 


Stošija je bila spremna sve žrtvovati zbog ljubavi Božje




Sveta Stošija je bila poznata po vjernom življenju kršćanskog poziva u teškom vremenu Dioklecijanovog progona kršćana, a također je pomagala siromahe novcem i materijalnim dobrima hrabro svjedočeći Krista. Tako je sva svoja dobra stavila u službu evanđelja i navještaja Božje Riječi. Kršćanima je tada carskim naredbama bila zabranjena javna služba, no snagom evanđelja i ljubavlju prema Bogu zajedno sa Stošijom nasljedovali su Kristov poziv. Stošija je bila spremna sve žrtvovati radi ljubavi Božje kako bi se u svemu proslavio Bog. Njezina ljubav prema Kristu išla je do kraja, što se očitovalo u mučeničkoj smrti ove velike svetice u Srijemskoj Mitrovici. Naime, carevom naredbom spaljena je na lomači, slijedeći Kristovu riječ: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod.” U svemu ju je vodio plamen ljubavi prema Kristu, koji je nakon smrti muža postao njezin nebeski Zaručnik te je sve njemu podredila u nasljedovanju i ispunjenju Njegove Ljubavi. Stošijin muž Publije nije prihvaćao njezin svjetonazor i druženje s kršćanima, a kako bi je u tome spriječio držao bi je i u kućnom pritvoru. Carskim nalogom Publije je otišao u Perziju, te nakon tri mjeseca umro. Stošija se nakon toga još više dala u službu Bogu, služeći siromasima, potrebitima i kršćanima u Rimu koje je hrabrila na Božjem putu. Svoje imanje stavila je njima u službu ne štedeći svojih snaga i napora, životom i djelom revnujući za Boga.
Sa svetom Stošijom surađivao je i njezin duhovni vođa sv. Krševan, rimski vitez te se s njime savjetovala usmenim i pismenim putom. Zajedno su hrabrili progonjene kršćane.