Imaju li ustaški i partizanski sin jednako pravo na sjećanje?

Kada ne znate ili ne možete riješiti neki problem, osnujte komisiju! Ova dobro poznata pouka/praksa još iz socijalističkog razdoblja naše povijesti pokazala se aktualnom i prošlog mjeseca kada je premijer Andrej Plenković, suočivši se s reakcijama na spomen ploču u Jasenovcu s natpisom “Za dom spremni”, naložio svojoj Vladi da ‘pokrene novo povjerenstvo koje bi razmotrilo ta pitanja i našlo odgovarajuće institucionalne i zakonske okvire kao i rješenja”.
No, Plenković se već u prvoj rečenici svoga obrazloženja zapleo u začarani krug kazavši kako njegova Vlada “poštuje i izražava pijetet prema svim žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu, poginulim braniteljima i 11 pripadnika HOS-a”, da bi odmah dodao kako “razumije i shvaća osjetljivost određenih simbola koji su na grbu ove udruge”. Premijer, naravno, nije odgovorio na pitanje kako misli pomiriti “osjetljivost HOS-ovih simbola” s “poštivanjem 11 HOS-ovaca” koji su poginuli u Domovinskome ratu. To je prepustio povjerenstvu!
Delikatna tema
Ovakvi lapidarni pristupi rješavanju kontroverzija iz vlastite nacionalne prošlosti nisu specifikum ove vlasti ni aktualnoga premijera. Kada je, primjerice, Ivo Josipović postao predsjednikom države, jedan od njegovih prvih poteza bio je posjet Bleiburgu gdje se pojavio s par svojih najbližih suradnika, zadržao tamo oko pola sata i novinarima priopćio da je ovom gestom “zatvorio to poglavlje naše povijesti”. Naivni Josipović mislio je valjda da se takvi ‘povijesni lomovi’ koji perzistiraju u kolektivnom sjećanju jednoga naroda mogu ‘zatvoriti’ usputnom političkom floskulom i polusatnim protokolarnim posjetom mjestu stradavanja žrtava partizanskih zločina, a da bi se par mjeseci kasnije otišlo na antifašistički domjenak i tamo poručilo kako su “lijepe kape partizanke.”
Što se tiče spomen obilježja koja asociraju bivše režime i ideologije, a koje Plenković misli staviti pod regulatornu kontrolu, uz prethodnu ‘purifikaciju’ kroz izabrano povjerenstvo (tko li će sve u njemu sjediti?!), prvo i temeljno pitanje na simboličkoj razini glasit će: hoće li se zabraniti javna uporaba simbola samo jedne ili više totalitarnih ideologija? Hoće li se uz zabranu slova “U” i parole “Za dom spremni”, istodobno zabraniti i crvena zvijezda petokraka? Hoće li se ukloniti ime Tito sa svih javnih površina? Ako nitko ne smije uzvikivati “Za dom!”, hoće li se isti zakonski ‘aršini’ primijeniti i na “Druže Tito mi ti se kunemo…”? Koliko god netko (pa bio to i Plenković) mislio da se ova “delikatna tema” može pomirbeno riješiti kroz nekakvo mudro povjerenstvo, taj mora znati da će se ove dvojbe iz navedenih pitanja postaviti već u startu svake rasprave o budućem “institucionalnom i zakonskom rješenju”, kako to diplomatski odmjereno najavljuje naš premijer.
Zadarski primjer
Dosadašnja pravna praksa bila je takva da su sporni grbovi poput HOS-ova na jasenovačkoj spomen ploči odobravani od strane različitih razina lokalne samouprave te uz suglasnost nadležnog ministarstva. Plenković je sada pokrenuo formiranje povjerenstva i želi tu temu jedinstveno zakonski regulirati za cijelu državu. Ali, ostao je krajnje nedorečen stvorivši dojam da od nekog ‘vijeća mudraca’ okupljenog u povjerenstvo očekuje izbavljujuću formulu s kojom će svi biti zadovoljni. A neće! Istina je da živuće generacije hrvatskih građana koje su obilježene tim dijelom nacionalne prošlosti ne mogu stati pod isti ideološki kišobran niti dijeliti iste ili slične stavove prema povijesnim (ne)prilikama koje su nas zadesile tijekom i na kraju Drugog svjetskog rata.
Ali, to naravno ne znači da nismo jedan te isti narod i da bilo tko, iz ova dva suprotstavljena “tabora” može svoje domoljublje ili identitet stavljati ispred onog drugog.
Umjesto ili-ili (ili U ili zvijezda) i umjesto ni-ni (ni U ni zvijezda), za jednu demokratski zrelu i emancipiranu naciju rješenje bi moralo biti “u sredini”. Nije ni domobranska, ni ustaška, ni partizanska istina cjelovita istina o povijesti hrvatske države i htijenja hrvatskoga naroda za svojom državnošću.
Na koncu, da konkretiziramo stvar na jednom zadarskom primjeru: hoće li država obitelj Lozo koja je u Zadru, pokraj ceste postavila spomen obilježje svome poginulom djetetu nazvavši ga “ustaškim sinom”, po sili zakona uvjeriti da svog vlastitiog sina prestanu doživljavati kao ustašu?
Sudjedna Italija je, primjerice, najprije na razini državne simbolike, posvetila datume, ceremonije i počasti kako za one koji su tu zemlju oslobađali od fašizma, tako i za one koji su kao sudionici i vinovnici fašističkog sustava bili žrtvama osvete domaćih i jugoslavenskih partizana. U gradiću Bellaria, tako, postoji spomen ploča partizanima koje su na gradskom trgu strijeljali naci-fašisti, ali i spomen ploča (doduše u lokalnoj crkvi) posvećena njihovim sunarodnjacima koji su život izgubili u “fašističkoj revoluciji”. U toj maloj Bellariji svatko poštuje i slobodno slavi “svoje” žrtve i nitko nikome ne ruši spomen obilježja.
To, naravno, nije recept za Hrvatsku jer nema univerzalnog recepta po kojemu bi se uspostavila jedinstvena ‘politika povijesti’. Ali, zasigurno nije rješenje ni u ‘ili-ili’ kao ni u ‘ni-ni’ varijantama.
Ako povjerenstvo misli tako rješavati ovu stvar, bolje mu je da i ne počne s radom.