Priče o Zverincu putem Fejsa obilaze svijet

Slika korisnika admin
Arif SITNICA

Umirovljeni liječnik Branko Škifić od studenoga prošle godine piše svojevrsnu kolumnu rodnog mu otoka Zverinca. Nekoliko puta mjesečno objavljuje na svojoj facebook stranici priče, razmišljanja, uspomene, dosjetke...vezane za ljude i običaje otoka na kojem živi veći dio godine. Ne mireći se ni s vlastitim godinama, a ni s laganim, no izgleda nezaustavljivim "nestajanjem" otoka svog odrastanja, otoka svog porijekla, Škifić svojim pričama čuva od zaborava Zverinac kakav je nekad bio i kakav je danas.

Iako u osamdesetim godinama života, kompjutor mu nije strana pojava, u digitalni su ga svijet uvele kćeri Branka i Marija, uz njihovu je pomoć naučio kako prenijeti u virtualni svijet svoje misli, usrećivši ne samo sebe i svoje najmilije, već i mnoge druge, posebice Zverinčana, kako one rođene na otoku, tako i onih koji s ovog otoka vuku porijeklo.

Inspiracija nakon kave s prijateljicom

Mnogo je toga u fokusu Škifićevih priča, od onih svakodnevnih tema kao što su kruh, njegova nekadašnja priprema u selu, od sijanja žita do berbe i obrade u mlinu, te nakon toga i pečenja; pa preko mjesne pjace, i nekad i sada centralne lokacije na otoku do priča o mjesnim kolima i ratnim stradanjima vezanim za Drugi svjetski rat kada su Talijani zamalo pobili sve muškarce u mjestu, na sreću u zadnji trenutak spašene, kako je to Škifić opisao. Piše Škifić i o otočnim putevima u polje, sve do jednog cementiranim, o maslinama, o proizvodnji ulja, o vjerskim blagdanima, o svim onim za otok važnim osobama i događanjima.

- Sve je počelo u studenome 2015. Bio sam na kavi s prijateljicom te nakon susreta osjetio potrebu da na facebook prenesem neke od misli vezanih za nju. Upalio sam kompjutor, kliknuo na dio: što vam je na umu i tako sam startao. Napisao sam kako je hrabra, kako se dobro drži i nosi sa životnim poteškoćama, nisam puno planirao što ću napisati i hoće li tko to čitati. Pustio sam mislima da me nose. Nije to bila niti kolumna, niti dnevnik, tek jedna crtica o životu, iskrena crtica o mojoj prijateljici, razmišljanje koje je nedugo nakon objavljivanja naišlo na pozitivan odjek što me potaknulo da nastavim. I nastavio sam, počeo sam svakih par tjedana objavljivati svoje priče, pisao sam o svemu što mi je padalo na pamet, i o ljudima, i o povijesti otoka, o narodnim običajima, moru, vjerskim blagdanima... o Zverincu nekada, o Zverincu sada, o mom Zverincu, priča nam Branko Škifić, te dodaje kako mu ideje dolaze dok šeta otočnom šetnicom.

- Najčešće mi inspiracija dođe dok se šećem otokom. Kada dođem kući, sjednem za kompjutor i bez nekog razrađenog plana, slijedim svoje misli pa gdje me odvedu. Za jednu mi priču treba oko četiri sata. Ako mi treba, neke informacije potražim na internetu, no moje priče nastaju uglavnom po mojim sjećanjima, objašnjava ovaj liječnik koji ide ukorak s novom tehnologijom. 

Kćeri ga informatički obrazovale

- Kćeri su me naučile da se služim računalom još prije desetak godina, dale su mi njihov stari kompjutor jer dok sam ja radio u bolnici kompjutora nije bilo, digitalna tehnologija je bila tek na začetku. Stoga sam se informatički obrazovao u mirovini, zezajući se sa svojim kćerkama da sam opet u prvom razredu, smije se gospodin Škifić.

Iskren prije svega, ubrzo je svojim pričama zainteresirao brojne facebook pratitelje, posebice iseljenike iz SAD, grupu Zveričana koji žive preko „velike bare", koji su njegove priče počeli redovito objavljivati i na svojoj zatvorenoj facebook stranici, prenijevši njegov glas mnogo dalje od svima im dragog otoka.       

- Pohvale i poticaj da nastavim s pisanjem pristizale su sa svih strana, a dva su mi se prijatelja odlučila i štampati sve moje priče koje su sakupili na jednom mjestu i isprintali ih kao svojevrsnu skriptu, nastavlja liječnik.

Izdvaja i njemu najdražu priču, onu o štrigama i štrigunima, tajanstvenim bićima u koje su, kako je napisao, vjerovali mnogi otočani, uključujući i njega. Prisjeća se i nekih drugih priča, posebice onih o zlatnoj otočnoj generaciji, ljudima rođenim oko 1910.-te, Zverinčanima najzaslužnijim za prosperitet otoka, ljudima čije životne priče egzistiraju danas tek u sjećanjima onih starijih stanovnika otoka, i njegovim pričama.

- Nekad je Zverinac bio pun ljudi, pun života. Danas živi samo ljeti, zimi nas je svega tridesetak na otoku. Čak nam je i trgovina zatvorena mjesec dana u siječnju, naglašava sa sjetom u glasu Škifić.

No, iako uvjetno rečeno "bez života", Zverinac ima nešto što ni jedan drugi otok zadarskog arhipelaga nema - svog „zapisničara", i zahvaljujući njemu svoj virtualni život.

 O ŽENAMA

„Pišući crtice o ljudima i događajima, zanemario sam naše žene. Stavljene su nekako u drugi plan. A one to nisu zaslužile. Ovo je prilika da se iskupim. Naše žene, mislim pri tom na naše majke, naše nane i pranane, su i žrtve i heroine. Zašto žrtve? Naprosto zato, jer je to tako. Žrtve su svojeg položaja. Žrtve su svoje sudbine. Kaže se, žena drži tri "kantuna" kuće. Ako je to tako, onda zverinške žene drže sva četiri. Dobro, malo sam pretjerao, ali tri i pol sigurno. Njihovi muževi su mahom pomorci. Nemojte to uspoređivati sa sadašnjim pomorcima. U njihovom vremenu pomorci su bili godinu dana i više na moru. Dođu kući na odmor, a ono brzojav. Ukrcaj. Ni vidjeli se pravo nisu. Žene su odgajale djecu i vodile domaćinstvo. Radile najteže poslove, što se kaže od jutra do sutra. Motika je bila svakodnevni alat, uz brojene druge obaveze i poslove. Naše žene ne kukaju i ne žale se......", piše Škifić o zverinškim ženama.

 O ŠTRIGAMA I ŠTRIGUNIMA

„Koja su to tajanstvena bića? Ne, nisu tajanstvena. Nimalo. Naši djedovi, naši pradjedovi, dobro su ih poznavali, sretali, čuli i vidjeli. I sve su nam to, u najranijem djetinjstvu, po sto puta ispričali. Na večer, kada padne mrak, obitelj posjeda oko komina. Uz svjetlo uljanice, griju noge, suše čarape, pijuckaju bevandu. A vani mrkli mrak, ljuti mrak. Pravo vrijeme za štrige i štrigune. Nastupaju. Puno ih je. Štrige obično igraju kolo, dobroćudne su i vesele. Štriguni su jaki, uz gromoglasnu buku ruše zidove, ili vuku teška kola. A znaju se pretvoriti, recimo, u koze. Jedan naš čovjek izašao je po mraku iz kuće i zamislite, upao u stado, nepregledno stado koza. Osim te noći na Zverincu nisu postojale koze. A tek na ribanju. Neki nepoznati ljudi skakali su i trčali po kamenju, uvijek nekoliko koraka ispred broda. A te štrige i ti štriguni, bili su dobroćudni. Nikome nisu naudili. Nisu napravili nikakvu štetu. Svi porušeni zidovi u jutro su bili uredno sagrađeni. Zar još uvijek ne vjerujete? Čudno. Ja vjerujem..."

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno