Lirski hard rock u bečkoj noći

Slika korisnika admin
andy powell_koncert_4
Mario PADELIN
Dvije solo gitare - zaštitni znak grupe "Wishbone Ash"

U sklopu akcije "pogledajmo svaku rock legendu koja se još kreće" novinar i rock-teoretičar "Zadarskog lista" (tj. ja) uputio se na koncert još jedne glazbene relikvije iz daleke prošlosti, grupe "Wishbone Ash". S obzirom da se ovakvi sastavi na svojim "europskim" turnejama manje, više zadržavaju u Britaniji i sjeverozapadnoj Europi, Beč nam je bio najbliža destinacija, ali kako se ispostavilo, bilo bi im bolje da su, s obzirom na skroman odaziv austrijske publike, došli svirati u Zadar, u Kino "Pobjeda". Koncert je održan u prostorima kluba "Reigen" mjesta za koje nikad nismo čuli, ali to nas ne treba čuditi, s obzirom da ni ono što oni nazivaju "arena" nije nikakva arena nego malo veći klub (iskustva sa "Zappa plays Zappa"). Publika je bila mahom starija od mene, što znači da su jedva stajali na umornim nogama, a nekoliko stotina prisutnih uistinu nije obećavalo nezaboravnu večer.

Prvo se ugodno iznenađenje zbilo u baru gdje smo se, s obzirom da smo stigli čak dva sata ranije, sudarili s Andyjem Powellom koji se upravo vraćao s tonske probe. Zaustavili smo čestitu starinu (bilo nas je četvero stasitih, pa da je i htio ne bi se probio) i iskoristili priliku za zajedničko fotografiranje. U kraćem razgovoru koji je uslijedio, čovjek se neobično začudio kada je čuo koliko smo putovali samo da bismo ih gledali, ali se vidjelo da mu je bilo drago, toliko da je doveo ostatak banda i pokazivao nas objašnjavajući im koliko smo maniti. Rezultat ovog susreta jest da su me prijatelji i rodbina tek nakon tri dana jedva uspjeli nagovoriti da konačno operem "ruku koja se rukovala s rukom koja je odsvirala solo na Warrioru". Kada smo već kod toga, zaronimo malo u prošlost.

Gitarski vez

Povijesni značaj ovog sastava, a osobito u okvirima britanskog progresivnog rocka s početka sedamdesetih, sastoji se u pionirskom korištenju dvije solo gitare (plus atipičan melodiozni bas), ali u kompaktnijem, manje improvizatorskom obliku nego što su to u Americi radili "Allmani" s kojima su ih najčešće uspoređivali. Band je nastao 1969. kada su pjevač/basist Martin Turner i bubnjar Steve Upton nakon audicije primili gitariste Andyja Powella i Teda Turnera. Specifičnost je bila u tome što je unatoč gitarističkom predznaku, većinu materijala pisao Martin Turner, čije su tekstove i melodije ova dvojica nadograđivala svojim finim gitarskim vezom što se, u posebno nadahnutim trenucima ("Throw Down the Sword" ili "Everybody Needs a Friend") opasno približilo nečem što bi se moglo nazvati savršenstvom. Baš zbog toga, osobito na temeljima prva četiri albuma, "Wishbone ash" je zacementirao mjesto u povijesti rocka, unatoč kasnijem, od kritike i dijela publike osporavanom, dijelu karijere. A kada smo kod karijere...

"Djetelina" s četiri lista

Zlatno razdoblje "Wishbone Asha", po mišljenju mnogih enciklopedista, je ono s početka sedamdesetih, tj. vrijeme prve četiri ploče. Već na nastupnom albumu se vidjelo da tu "nema šale", a osobito u izvrsnim "Errors Of My Way" i "Phoenix", što se nastavilo i na drugoj ploči "Pilgrimage" koja je pak dala "Vas Dis" i "Valediction". Ovim pločama sastav je stekao naklonost i publike i kritike, a sve je to bila uvertira u njihovo remek djelo "Argus" iz 1972. koji je bio pravi trijumf i koji je do danas ostao njihov najpoznatiji uradak, ali i jedno od ključnih izdanja rock muzike uopće. Radi se o ploči uz koju se u antologijama rocka najčešće veže pridjev "eklekticizam", ploči koja je svojim bogatim harmonijama, gitarskim pasažima i neobičnim aranžerskim rješenjima, jednostavno bila osuđena na uspjeh.

Ne smijemo zaboraviti ni Martinove epsko-nostalgične stihove koji su dodatno pridonijeli općoj atmosferi kojoj su težili, ali ono što ovu ploču u konačnici čini velikom je činjenica da na njoj, od početka do kraja, nema praznog hoda. Pjesme se logičkim slijedom pretapaju jedna u drugu bez odstupanja ili iskoraka, a sve u funkciji osnovnog koncepta čemu je pridonio i odličan ovitak (mislim da su ga kreirali proslavljeni "Hipgnosis").

Nakon "Wishbone Four" na kojem su se vratili bazičnijem rocku, odlazi Ted Turner, grupa se orijentira i na američko tržište i izdaje niz albuma koji, iako nisu bili uzbudljivi kao prethodni, ipak sadrže niz vrlo lijepih i zanimljivih pjesama koje su također postale standardi na njihovim uvijek zanimljivim koncertima. Nakon uspješne europske turneje 1980. u sklopu koje su posjetili i tadašnju Jugoslaviju, iz grupe odlazi leader Martin Turner, nakon čega pod vodstvom Andyja Powella, jedinog originalnog člana, djeluju i danas, ali uglavnom kao koncertna atrakcija.

Neočekivana set lista

Koncert je počeo na vrijeme u 20.30 (a ne u 2 poslije ponoći, kao što bi to bilo u Zadru), a otvorio ga je Shawn Keller Band. Keller je kanadski gitarist kojeg u Europi prati nizozemska ritam sekcija, a koji svira i pjeva svoje blues/boogie pjesme dosta atraktivno i neloše. Problem je u blijedom autorskom materijalu, tako da nakon nekoliko stvari sve zvuči slično, da ne kažem - dosadno. "Wishbone Ash" je nastupio u postavi u kojoj svira posljednjih godina, a čiju okosnicu čine Andy Powell vokal/gitara i gitarist Muddy Manninen, a pridružio im se Andyjev sin na žičanim instrumentima. Ono što nas je neugodno iznenadilo bila je set lista na kojoj se nalazilo čak pola pjesama s posljednjih albuma, a na uštrb standardnog materijala kojeg inače sviraju, a koji je objavljen i na posljednjem "live albumu". Izostale su tako i "Everybody Needs a Friend", "Sometime World", "Persephone" i kao najneugodnije iznenađenje, njihova najpoznatija pjesma "The King Will Come".

Pošteno, čvrsto i sigurno

Koncert je otvoren s "Blowin´ Free" s "Argusa" nakon kojeg se nastavio niz novijih pjesama, tako da su prisutni bučnije reagirali tek na znane standarde poput "Warriora" i "Throw Down the Sword". Potpuno mi je nejasno zašto su svirali zamorni i predugi instrumental "F.U.B.B." kojeg, zanimljivo, vrlo rado izvodi i Turner sa svojim sastavom, ali su zato ugodno iznenadili s "You See Red" i "Front Page News" za koje nisam ni znao da ih izvode uživo. Iako nam izbor materijala nije bio po volji, složili smo se da je ono što nam je predstavljeno izvedeno iznimno čvrsto i sigurno, čak bi se usudio reći bolje nego što je to na prošlogodišnjem "High Voltage" festivalu izveo "Martin Turner´s Wishbone Ash" (govorim o snimkama s Youtubea).

Iako se radilo o malom, klupskom prostoru sve je bilo maksimalno pošteno, od odlične opreme (pedala je bilo kao na "Tour de France"), izvedbe, pa do duljine trajanja koncerta. Za kraj nam je maestralno odsviran bezvremenski "Phoenix" u kojem je, zanimljivo, na gitari glavnu riječ vodio Manninen, dok je za bis ostavljen "Jail Bait" s "Pilgrimagea" i - to je bilo to.

U povratku smo imali šest sati vremena razglabati o onome što smo vidjeli i čuli, i mahom smo se složili da je bilo dobro, ali i da je ipak tužno što grupa tolikog povijesnog značenja i kvalitete nastupa u ovakvim uvjetima. S druge strane, mogli smo vidjeti visokoprofesionalni nastup i čuti niz poznatih, korektno izvedenih pjesama i uživati u njima, što je već samo po sebi opravdalo ovo dugo putovanje, nespavanje i troškove.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno