Oni su najsretniji kad usrećuju druge

Sve je počelo uobičajenim razmišljanjem o tome kako nemamo gdje izaći i nemamo što raditi, osim sjediti na kavi. Htjeli smo pronaći načine kako bismo kvalitetno utrošili svoje slobodno vrijeme. Razgovarali smo o temama za koje mislimo da nitko o njima ne priča, realizirali ideje koje nam već dugo ne daju mira… Tako smo prve godine od osnutka naše Udruge, organizirali razne kreativne radionice namijenjene studentima, ali i neke koje govore o popularnim temama kao što je recimo, LGBT populacija. Od samog početka smo i volontirali, a kasnije je taj naš mali volonterski svijet odjeknuo pa smo odlučili prebaciti fokus na volonterske akcije. Iako, i dalje smo otvoreni za organizaciju bilo kakvog događaja koji nam padne napamet. Samo da korona prođe…, ispričala je Josipa Ćurić članica Udruge Ahimsa kojoj je u ovoj maloj i složnoj ekipi mladih ljudi – volontera dodijeljena uloga svojevrsne glasnogovornice. Za njih možda nije čula i ne zna puno šira javnost, ali svakako znaju, primjerice, djeca i roditelji okupljeni u Udrugu za Down sindrom Zadarske županije koji njihov dolazak u prostorije Udruge jedva čekaju jer članovi ove relativno mlade Udruge nesebično i s radošću djeci poklanjaju svoje slobodno vrijeme.
Udruga je osnovana prije nešto više od četiri godine, a na ideju je došla skupina studenata predvođena Anitom Pavić i Leom Družeić. Na pitanje kako su došli do imena Udruge i što ono zapravo znači, Josipa Ćurić je odgovorila da ime Ahimsa dolazi iz indijske filozofije, a znači nenasilje i toleranciju.
Trenutno, ukupno broje 20-ak članova od čega je deset aktivnijih.

Mira je mozak svih projekata
– Dakle, naša predsjednica je Mira, a tu su Karmen, čak tri Josipe, Jakov, Ante, Toni, Petra i Luka. Uglavnom smo ili studenti ili svježi bivši studenti, pa u prosjeku imamo 23-24 godine. Raznih smo profila i struka od predškolskog odgoja, menadžmenta, sestrinstva, psihologije i još puno toga. I još jedan detalj kojeg želim naglasiti – to su samo službeni članovi Udruge, a broj volontera koji je s nama godinama surađivao veći je i od 70, pa i 80 mladih ljudi. Imamo više djevojaka, a trenutno nam je predsjednica Mira Treursić pa bismo ipak mogli reći da nam cura vodi glavnu riječ. Mira nam je stvarno blagoslov i mozak svih naših projekata. Odgovorno tvrdim da ništa ne bi bilo isto bez nje. Iako, dosta smo demokratični, ništa nije konačno i uvijek se međusobno kritiziramo i nadopunjavamo ideje, naglasila je Josipa.
Osim djece iz Udruge za Down sindrom koje ovi mladi ljudi obožavaju, nedavno su se zaputili na područje Banovine kako bi pomogli ljudima pogođenim katastrofalnim potresom, a njihov put su financirali neki drugi, dobri ljudi.

Predstave, radionice, pomoć u učenju…
– Put u Baniju smo financirali iz projekta kojeg smo radili u suradnji s Hrvatskim autoklubom. Nakon što smo djecu naučili prometnim osnovama u projektu – Zebra u najboljim godinama, ostatak sredstava smo u dogovoru s HAK-om preusmjerili za put. Pomogli su nam još roditelji iz Udruge za Down sindrom, drage žene iz Pozitive senior, a neka smo sredstva dobili i iz Projekta solidarnosti. Dobri ljudi su nam posudili kombije i osigurali smještaj u Petrinji, nabrojila je ponosno i sretno Josipa dodajući, kako su kao, uostalom, sve slične udruge poput njihove, prilično financijski ograničeni pa im dosta pomažu druge udruge i organizacije s kojima surađuju. Kada bi radili nekakve kreativne radionice u Udruzi za Down sindrom Zadarske županije, kako je objasnila Josipa, uvijek bi im oni sami pomagali s materijalima. Prošle godine su se i kao pojedinci prijavili u Projekt solidarnosti pa su neke svoje ideje preko toga i financirali – nadstrešnice u Zadarskom azilu, Božićnu predstavu sa svojim malim i velikim prijateljima s Down sindromom, radionice u Domu za odgoj djece i mladeži itd…

Iskustvo s Banovine
– Bilo je puno akcija, teško se svega sjetiti i sve izbrojiti. Najdulje surađujemo s Domom za starije i nemoćne na Sfingi, Zadarskim azilom, Domom za odgoj djece i mladeži, Udrugom za Down sindrom Zadarske županije i Udrugom Mali princ pa je najlakše to izdvojiti, a na pitanje koja im je volonterska akcija najviše prirasla srcu i zbog čega, Josipa kaže da im je nedavni put na Banovinu još uvijek jako svjež pa je možda i to razlog da je tu akciju posebno izdvojila.
– Već na na putu kući počeli smo planirati kad ćemo nazad. Sve nas je pogodila tamošnja situacija s jedne strane, i oduševila energija ljudi s druge strane. Svi smo svjesni da su ovih dana to oni, a da već sutra možemo biti mi. Kad vidiš da se ljudi tamo imaju snage smijati, a stalno ih trese i svakog trenutka mogu ostati i bez tog malo što imaju, pomisliš i shvatiš koliko si sretan. Krov nad glavom, toplo jelo i zdravlje. A, u ovoj užurbanoj i stresnoj svakodnevici na to u pravilu zaboravaljamo i sve to doživljavamo kao nešto što se podrazumijeva. Valjda smo s tom mišlju tamo i bili toliko složni i to je izgradilo još neke čvršće veze među nama. Ne znam kako to objasniti. Planiramo naravno, opet na Baniju, a kad se riješimo virusa krećemo žestoko tamo gdje smo stali, poručuje naša mlada sugovornica.

Na putu dobre volje
Na svom putu dobre volje, entuzijazma i volontiranja jako dobro surađuju i sa zadarskim Volonterskim centrom odnosno, kako je otkrila Josipa, oni i jesu svi učlanjeni u Volonterski centar, no glavna je razlika među njima što Udruga Ahimsa sama traži svoje volonterske prilike i njihove akcije traju cijelu akademsku godinu kada uvjeti to dopuštaju. Osim što svojim akcijama pomažu i usrećuju druge, Josipa kaže da su još više usrećili – sebe.
– Dobili smo milijun puta više nego što smo uložili, to je sigurno. Ne znam odakle bih krenula. Sklopili smo dobra, međusobna prijateljstva. Mame i tate djece u Udruzi za Down sindrom su nam golema podrška pa i prijatelji. Gospođa Suzana koja nam uvijek uskoči s nekom uslugom, mama Pava koju već i smatramo dijelom Ahimse, mama Maja koja nam dijeli objave i promovira nas po fejsu… Ma, nemamo riječi uopće kakve su to žene! A, gdje je tek Jure koji je momak s Down sindromom i koji je volontirao s nama u azilu, pa prijateljstva s djecom iz Doma za odgoj. To nitko i ništa na ovom svijetu ne može platiti. To vrijedi više od svakog novca, zaključila je na kraju Josipa.