Jezgra hrvatske franjevačke provincije potječe iz Zadra

U Hrvatskoj 65 svećenika trećoredaca djeluje u 15 samostana i opslužuju 11 župa. Brojem od 1000 samostanskih redovnika u svijetu najmanja su grana franjevačke obitelji, no s redovnicama i laicima trećoredcima najveća su duhovna obitelj u Crkvi. Dr. fra Michael Joseph Higgins, generalni je ministar franjevaca trećoredaca i nedavno je boravio u Zadru
Dr. fra Michael Joseph Higgins, generalni ministar franjevaca trećoredaca, od 6. siječnja do 9. veljače boravio je u Hrvatskoj u kanonskoj vizitaciji triju regija Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima: zagrebačke, kvarnerske i zadarske, u kojoj franjevci glagoljaši djeluju u samostanu sv. Mihovila u Zadru, župi sv. Ivana Krstitelja na Relji, samostanima u Zaglavu na Dugom otoku i sv. Pavla na Školjiću. U Hrvatskoj 65 svećenika trećoredaca djeluje u 15 samostana i opslužuju 11 župa. Brojem od 1000 samostanskih redovnika u svijetu najmanja su grana franjevačke obitelji, no s redovnicama i laicima trećoredcima najveća su duhovna obitelj u Crkvi.
Sveučilišta u Pensilvaniji i Ohiu
 Jezgra hrvatske franjevačke provincije nastale prije 550 godina potječe upravo iz Zadra, iz zajednice eremita Trećeg reda sv. Frane kod crkve sv. Ivana na Relji, gdje su brinuli o gubavcima. Trećoredci doprinose i razvoju akademske zajednice. O. Michael, rođen 1951. g. u Bostonu u SAD-u, doktorirao je i upravljanje visoko obrazovnim ustanovama. Njegova provincija vodi Sveučilišta u Pensilvaniji i Ohiu. Utemeljili su i predaju na više od 20 sveučilišta u SAD-u. Uzoran lik tog Reda i Crkve u Hrvatskoj je šibenski biskup Srećko Badurina, brat našeg sugrađanina fra Ante Badurine, gvardijana samostana sv. Mihovila, kojeg se zbog uvijek spremne raspoloživosti puku za mogućnost ispovijedi naziva ispovjedaonicom našeg grada. I time potvrđuju odrednicu trećoredaca, njihovu bliskost narodu, što je bila jedna od tema našeg susreta s o. Higginsom u ovoj godini kad franjevci diljem svijeta obilježavaju veliki jubilej – 800 godina postojanja svog Reda. O. Higgins je rado pristao na razgovor za naš list za vrijeme boravka u Zadru čime je završen njegov petotjedni posjet Hrvatskoj gdje je bio u pratnji fra Zvonimira Brusača, tajnika kanonskog pohoda generalnog ministra subraći u našoj zemlji.
Je li ovo Vaš prvi posjet Hrvatskoj?
– Ovo je moj treći posjet Hrvatskoj. Prvi sam je put posjetio 1998. g. kad smo imali plenarno zasjedanje našeg Reda u Opatiji. Drugi put sam bio 2002. g., na proslavi 400. obljetnice ujedinjenja hrvatske s talijanskom provincijom.
Kako ste doživjeli našu zemlju, hrvatske ljude i franjevce?
– Primjetio sam mnoge promjene od mog prvog posjeta kad je još uvijek bilo tragova rata. Vidio sam tada mnoga oštećenja kuća, zemlje, puno rana. Primjećujem mnoge materijalne popravke. Čini mi se da sad osjećam veliku nadu koje prije nije bilo. No još uvijek postoji potreba za izliječenjem ljudi. Možete žbukom popraviti oštećenja, ali ljudsko srce i duh teže je izliječiti. Što se ljudi tiče, divni su, otvoreni, dragi i zaista sam uživao s njima. I hrana je dobra. Isprobao sam hrvatske specijalitete iz različitih dijelova vaše zemlje, različite kuhinje. Lijepo je iskustvo biti u kontaktu s kulturama i poviješću Hrvatske. A što se tiče Reda, franjevci trećoredci su dio franjevačkog trećeg reda od najranijih stoljeća. To je jedan od najstarijih izraza obitelji Trećeg franjevačkog reda u svijetu. Ujedinili su se s talijanskim franjevačkim trećim redom prije 400 godina, no u Hrvatskoj postoje od 13. st.
Čuvanje i prenošenje glagoljaštva
Koja je posebnost Vašeg Reda u Hrvatskoj?
– Prvi izraz franjevaca trećoredaca u Hrvatskoj su pustinjačke, zatvorene zajednice ali u njima ljudi nisu živjeli ‘sami sa sobom’. Namjeravali su živjeti s drugim pustinjacima, grupama od 6 do 12, obično izvan grada. Tijekom dana radili su s ljudima u gradu a noću bi se vratili u svoje ćelije, pustinjačke kućice, na molitvu i duhovne vježbe. U Hrvatskoj je zanimljivo vidjeti da se povijest koja se razvila prije više stotina godina još uvijek slavi i može se vidjeti, osobito u starijim samostanima, na Relji, Krku, Cresu, Istri, uzduž obale. Sv. Ivan na Relji u Zadru je mjesto rođenja franjevaca trećoredaca u Hrvatskoj. Još uvijek se mogu vidjeti tragovi gradskih zidina i mjesto gdje su živjeli franjevci. I nakon stotina godina, usprkos teškoćama i uništenjima, vidi se njihova vjernost karizmi.
Vaš Red u Hrvatskoj identificira se s glagoljaštvom, Vaša subraća ovdje se i nazivaju  glagoljašima. Je li to jedinstveno za našu zemlju?
– To je jedinstveno u Hrvatskoj. To je bio izraz franjevaca trećoredaca koji su živjeli jako blizu svom narodu, bili su zaštitnici kulture. U Hrvatskoj je to bilo izraženo čuvanjem i prenošenjem glagoljaštva. U drugim zemljama se izrazilo drugačije. Npr. u Irskoj smo imali mnoge redovnike prije nego se Crkva tamo razvila. Njihov glavni rad tada je bio zaštita irskog jezika. To je bio tipično irski izraz, a ovo je tipično hrvatski. U Hrvatskoj je to bilo važno, u drugim zemljama se izražavalo na druge načine.
Kako izgledaju statistički podaci o brojnosti Vašeg Reda u svijetu?
– Imamo oko 1000 redovnika diljem svijeta, u osam provincija, pet viceprovincija i tri delegacije. Treba barem 40 redovnika da bi nastala provincija, a 20 redovnika da bude viceprovincija. Imamo dvije provincije u Italiji, jednu u Hrvatskoj, jednu u Španjolskoj, dvije u SAD-u i dvije u Indiji. Viceprovincije u Šri Lanci, Južnoj Africi, Paragvaju, Brazilu, Meksiku. Imamo delegacije u Švedskoj i Bangladešu. Nova osnivanja provincija su na Filipinima i Peruu. Nismo brojni. Mi smo najmanji u franjevačkom redu, ali smo prisutni u većini dijelova svijeta.
Sudjelovao u Vijetnamskom ratu
Razvijate li misijsku djelatnost?
– Do nedavno misijska djelatnost nije bila dio karizme franjevaca trećoredaca kao kod prvog i drugog franjevačkog reda, Manje braće i konventualaca. Trećoredci namjeravaju ostati u vlastitim državama radeći u svojim gradovima. Imaju više tu narodnu, nacionalnu karakteristiku. Hrvatski redovnici ostaju u Hrvatskoj raditi s Hrvatima. Nije bilo puno misijske aktivnosti do 20. st. Prvu misiju koju smo razvili utemeljila je moja provincija 1934. g. u Indiji, koja se razvila u dvije provincije i sad u treću. Zadnjih 70 godina razvijamo misijsku aktivnost i zato smo prisutni i u drugim dijelovima svijeta.
 Što je Vas osobno privuklo da postanete članom tog Reda?
– Potraga za zvanjem je osobna potraga koju svatko ima. To je potraga da pronađeš svoje mjesto u svijetu, svatko ima želju tražiti mjesto gdje pripada. Mene je ta potraga vodila u raznim pravcima. U svojim dvadesetima odlučio sam da želim biti redovnik. Zato sam posjećivao različite redovničke zajednice, franjevce Male braće, dominikance, Sinove Bezgrešnog začeća BDM. Kad sam posjetio franjevce trećoredce u Pensilvaniji osjetio sam se kao kod kuće. Ništa strašno se nije dogodilo, poput svjetlom otvorenog neba, nisam imao čudesno objavljenje Boga, osim činjenice da je to mjesto gdje najviše i najbolje mogu biti svoj. Osjećao sam ga kao svoj dom. Nisam znao što je red franjevaca trećoredaca, njihovu povijest i povezanost s velikom franjevačkom obitelji. Samo sam osjetio da sam susreo grupu ljudi koja je bila ozbiljna redovnička, vrlo molitvena i iskrena grupa i s njima sam se osjećao kao kod kuće.
Studirali ste psihologiju, sudjelovali u Vijetnamskom ratu. Kako su ta područja povezana s duhovnošću u Vašoj osobnosti?
– Diplomirao sam psihologiju, nakon srednje škole bio sam u vojsci gdje sam napredovao u elektronici. Zatim sam otišao na koledž, neko vrijeme sam radio u elektronici. Glavni razlog zbog kojeg sam odlučio studirati psihologiju bio je dio te potrage. To je bilo nakon Vijetnama, pokušavao sam razumijeti sebe. Rat je utjecao na mene i američko društvo. Bilo je puno zbunjenosti u društvu. Studij psihologije bio je pokušaj da razumijem psihologijski ‘make up’ svijeta, društva, svega. Psihologija mi je pomogla, ali nešto je nedostajalo. Dala mi je neka razumijevanja, ali to nije vodilo dovoljno daleko. Zato sam nastavio svoju potragu i to me dovelo do Reda.
Kakvo je značenje proslave obljetnice 800 godina postojanja franjevačkog reda?
– To je obljetnica papinske dozvole da je sv. Franjo na poseban način mogao živjeti Evanđelje. Kako je on rekao, kad je slijedio Gospodina, nitko mu nije rekao što treba raditi nego mu se sam Bog objavio da treba živjeti prema Evanđelju. Napisao je nekoliko stvari i otišao Svetom Ocu po potvrdu. To je značajan korak, jer je Franjo bio laik, u Asizu je imao malu grupu sljedbenika i potporu mjesnog biskupa Guida. Ali je još uvijek bilo pitanja je li Franjo bio ortodoksna osoba, je li ispravno slijedio Evanđelje ili je bio uključen u nešto heretičko. Bilo je puno sumnji jer su novi pokreti znali i zastraniti. Dakle mora se imati potvrda iz crkvenog izvora. Imao je lokalnu dozvolu biskupa, ali ako je želio ići izvan biskupije, mogao je ući u područje drugih biskupa koji ga nisu morali poznavati i tada bi bilo sumnji u njega; ne bi trebao biti svugdje dobro prihvaćen. S blagoslovom svog biskupa Franjo je otišao papi. Kad je imao papinu dozvolu mogao je ići i u druge biskupije i reći ‘Papa mi je dozvolio to činiti’. To mu je davalo vjerodostojnost. Sv. Franjo je otišao papi Inocentu III. i tražio dozvolu da živi i propovijeda pokoru, pokajanje. Nije tražio da mu dozvoli utemeljiti redovničku zajednicu, nego da može živjeti po Evanđelju i propovijedati. U početku je papa Inocent III. dvojio, ali ga je uvjerila Franjina ustrajnost, očigledna svetost. Prema nekim izvorima papa je sanjao da sv. Franjo drži krov bazilike sv. Ivana Lateranskog, dakle papine bazilike u Rimu. Papa mu je dao dozvolu da živi tim načinom života i propovijeda pokajanje, poziva na pokoru. Iako smo mi najmanji red od tri franjevačka reda, uključujući druge muške i ženske zajednice koje slijede Pravilo mi smo najveća franjevačka grana u franjevačkoj obitelji. Ako se zajedno povežu laici, franjevci i redovnice, mi smo najveća duhovna obitelj u Crkvi.
Je li vrijednosti siromaštva i poslušnosti koje živite moguće staviti pred ljude našeg vremena kao ideal, koliko je privlačno govoriti o tome danas?
– Ako čovjek ozbiljno uzima Evanđelje za svoj život, onda to nije prijedlog nego imperativ. To se može vidjeti kod svakog kršćanina. Ne živimo samo mi siromaštvo. Mislim da svaki kršćanin treba živjeti siromaštvo. Isus je rekao ‘Blago siromasima’. Naš je fokus ohrabriti da ta vrijednost bude življena, ovisno o tome koji način života čovjek živi. Mislim da je svakom kršćaninu izazov živjeti siromašan život. Siromaštvo je gledanje svijeta onako kako ga Bog gleda i odnositi se prema njemu s ljubavlju punom poštovanja. O tome se radi kod siromaštva a svaki način života ima drugačije forme tog izražavanja. I bračni parovi trebaju živjeti siromašan život. Pritom mislim da se trebaju voljeti i poštovati, biti dobrostivi jedno prema drugom, ispravno odnositi prema svijetu. Franjevci i drugi redovnici javno promiču da je to u fokusu njihovog života. Od nas se traži da to živimo vidljivije, da pokažemo da su to prave vrijednosti. To je veliki izazov za nas.
U Hrvatskoj ste susreli i naše biskupe. O čemu pritom razgovarate?
– Mi franjevci smo dio Crkve i kao članovi Crkve slijedimo primjer sv. Franje. Imamo iznimno poštovanje spram pastira Crkve, Svetog Oca. Uvijek poštujemo biskupe koji imaju veliku odgovornost u upravljanju lokalnim područjima. Odgovorni su za duhovno dobro ljudi u određenim područjima. Kao članovi Crkve s njima želimo surađivati i gdje god možemo pomoći im u tom upravljanju. Rezultat toga je poštovanje njihove uloge pastira i naše uloge njihovih suradnika u duhovnoj brizi za ljude.
Beatifikacija biskupa Badurine?   
Razgovarali ste s biskupima o mogućnosti pokretanja postupka beatifikacije šibenskog biskupa Srećka Badurine?
– Biskup Badurina je umro 1996. g. Otada se u Provinciji i među ljudima koji ga poznaju pojavila želja da se proslavi njegova uspomena, prikupi što je pisao i učini da njegov primjer franjevca, biskupa i osobe posvećene Evanđelju nije izgubljen. Svaki put kad dođem u Hrvatsku primjetim nastojanje da se živom sačuva njegova uspomena. Razgovarao sam u provinciji, s biskupima i kardinalom Josipom Bozanićem o mogućnosti pokretanja postupka koji bi mogao voditi beatifikaciji i kanonizaciji. Dobio sam veliku podršku od svih koji ga poznaju. Bilo bi važno prikupiti što znamo o njemu, što je poznato i slaviti njegovu uspomenu kao člana Reda u Hrvatskoj, da ga ljudi upoznaju. Ako to vodi procesu kanonizacije, bilo bi predivno na razini Crkve, ali bez obzira na to, trebamo slaviti uspomenu na njega.
Je li isto biti franjevcem u Europi i SAD-u odakle dolazite?
– Nešto je jednako a nešto drugačije. Mi smo ljudi Evanđelja, posvetili smo se Pravilu i načinu života koji je priznala Crkva. To je isto bez obzira gdje si u svijetu. Ali način na koji se to živi u svakoj kulturi je drugačiji, jer je kultura drugačija. Izazov je živjeti Evanđelje tamo gdje jesi, u kulturi u kojoj jesi. U Hrvatskoj se s franjevcima osjetim kao kod kuće, isto mogu reći za franjevce diljem svijeta, odmah postoji bliska veza da smo braća i dijelimo isti život. Ali način na koji se to živi je drugačiji. Redovnički život u Hrvatskoj se malo razlikuje od onog kako ga živimo u Americi gdje demokracija traje stotine godina. Mi smo zemlja imigranata, mozaik različitih kultura. U mojoj provinciji su afrički amerikanci, španjolski, francuski, meksički, hrvatski, slavenski, njemački, moje obiteljsko porijeklo je irsko. To je izraz američkog društva. U Hrvatskoj su većina franjevaca Hrvati, ima ih i iz BiH. Na vas su utjecale mnoge promjene, puno ste starija kultura od američke. Vas su osvajali i bili ste pod utjecajem Turaka, Mađara, Austrijanaca, Talijana, komunista, ratova, etničkih čišćenja. Sve to utjecalo je na to kako vidite svijet. I franjevci su uvelike dio te kulture i pod tim utjecajem.
Izbor Obame za predsjednika nevjerojatan događaj
Kako Vi doživljavate izbor Baracka Obame za američkog predsjednika?
– Izbor Obame za predsjednika pokazuje ogromnu želju za promjenom u SAD-u. Amerika se uvijek pokušavala identificirati zemljom koja se temelji na idealima jednakosti, no puno godina nismo živjeli prema tom načelu. To je bila ‘otvorena rana’ u društvu. Prepoznali smo tu činjenicu i rekli ‘Konačno ćemo to prevladati, konačno ćemo doći do točke gdje najbolje možemo biti svoji’. Jer bilo je razdoblja kad nismo bili najviše i najbolje svoji. Mislim pritom osobito na zadnjih osam godina kad nismo bili najviše svoji, nismo se najbolje ostvarili kao ljudi u mnogim područjima. Postojala je rastuća želja u SAD-u učiniti nešto drugačije, da pokušamo dohvatiti ideale onoga tko mi jesmo. Mislim da je izbor Obame jasan izraz toga da zastanemo ili proslavimo ono najbolje u nama, a ne ono najgore. To se može činiti malo dramatičnim. Ali izabrati crnog čovjeka, afričkog amerikanca za predsjednika SAD-a, vjerojatno je jedna od najdramatičnijih stvari koja se dogodila u Americi u stotinama godina. To je nevjerojatan događaj. Na počecima stvaranja naše države u Ustavu SAD-a piše da crni ljudi čine 3 % populacije. Praktički je to rečeno da im se osigura neki način predstavništva i glasovanja. Ali iza tog stava na početku zapravo se krije uvjerenje da crna osoba nije uistinu sasvim ljudsko biće; da se samo broji kao dio, da se pridruži velik dio njih kako bi se ‘obuhvatilo’ jednu osobu. To je temeljno bilo zbog predstavljanja. Sjećam se 1960-ih i mnogih diskriminacija, osobito na jugu zemlje, gdje su crnci sjedili straga u autobusu, postojali su wc-i za crne i bijele – i naravno – wc-i za crne bili su puno lošiji. Bilo je puno rasnih razlika i razdvajanja. Zato su se Kenedy i Martin Luther King borili za civilna prava. I zato je vidjeti afričkog amerikanca kao izabranog predsjednika iznimno nevjerojatan događaj. To pokazuje duboku želju u SAD-u za promjenom, duboku želju da se pridržavamo ideala o onome tko mi jesmo. To je čudesan događaj i nadam se da će se dobro ostvariti.
Što biste poručili Vašim franjevcima i Hrvatima?
– Moja glavna poruka subraći je da zapamte tko su, franjevci: toga se uistinu drže, to proslave i ne izgube to što jesu; da znaju svoju povijest, identitet i ispravno ga žive. Isti savjet mogu dati Hrvatima: Znajte tko ste, proslavite to i budite svoji!

 POBJEDA HRVATSKE

Bili ste i na prvoj rukometnoj utakmici između Hrvatske i Francuske na svjetskom rukometnom prvenstvu?
– Da, ali važno je da sam vidio kad su Hrvati pobijedili Francuze. To je važno proslaviti. Posjetio sam franjevce u Odri gdje je subrat sportski fan, imao je karte i pitao me želim li ići, kao dio mog upoznavanja hrvatske kulture. Dao mi je hrvatski šal i navijao sam ‘Hrvatska, Hrvatska’. I slavili smo pobjedu nad Francuskom. Nadali smo se da će se to dogoditi i u finalu, ali nažalost nije. No to je bio lijepo iskustvo. Za mene je to bio način da doživim još više Hrvatsku i Hrvate. Činilo se da su svi zahvaćeni rukometnim doživljajem, rukomet u SAD-u nije popularan. Bilo mi je zanimljivo to vidjeti, još je fascinantnije bilo vidjeti sve te reakcije.

 OBAMA I POBAČAJ

Među prvim Obaminim odlukama je i liberalizacija Zakona o pobačaju što je naišlo i na negodavanja Crkve u SAD-u i civilnih aktivista. Kako to tumačite?
– Ta odluka nije liberalizacija pobačaja, koliko oslobađanje federalnih sredstava da se koriste izvan SAD-a za pobačaj. To je mala razlika. To je bilo učinjeno za vrijeme predsjednika Clintona. Postoje sredstva pomoći koja SAD daju razvoju međunarodnih subjekata i on ih je dopustio za korištenje u programima koja vode kontroli rađanja i pobačaja. George Bush je odredio da se federalna sredstava ne mogu koristiti za te svrhe. Obama vraća ono što je Clinton učinio, dozvolu sredstava da se koriste za ta područja; tom uredbom ukida Bushevu zabranu da SAD financira međunarodne subjekte za planiranje obitelji koji promiču pobačaj. Postoje područja u kojima se ne bih složio s Obamom i Crkva u SAD-u se ne bi složila s njim. Ali treba sagledati cijelu perspektivu, ne samo jedno pitanje. Iako je pobačaj vrlo važno pitanje. Ali govorimo o poštovanju života. Republikanci se često predstavljaju kao stranka za život, da idu do ekstrema u zaštiti života. Ali zadnjih osam godina vođenjem republikanaca uključeni smo u rat u Afganistanu, Iraku, ozbiljna su pitanja civilnih prava u tretiranju zatvorenika, torture u Guantanamu; stotine tisuće Iračana i više od 400 Amerikanaca je izgubilo živote. Gdje je u svemu tome zaštita života? Dakle, mora se uzeti cjelokupna perspektiva, ne samo jedno pitanje. Crkva u SAD-u prepoznaje gdje se ne može složiti s Obamom, ali postoje brojna pitanja u kojima bismo se složili s njim: zaštita okoliša, biti protiv rata. Treba sačuvati tu ravnotežu. U područjima u kojima se možemo složiti s njim dat ćemo mu stopostotnu podršku, a izjasnit ćemo se i u područjima u kojima se ne slažemo s njim. Biskupi u Americi smatraju da je on netko s kim se može razgovarati.