Srhoj: Odvjetnička profesija trebala bi reagirati na izjavu odvjetnika Šaline

Odvjetnik Ivan Šalina je kazao da ja moram znati da je Ratko Petrić rođeni Zadranin i da mi ne treba biti ništa čudno što ima toliko njegovih kipova u Zadru, a da sam ja ipak samo doselio u Zadar. To nije daleko od iz povijesti poznatih nam teorija krivi i tla koje su, kako znamo, vodile prema diskriminaciji ljudi po mjestu stanovanja i prebivanja, prema formulacijama vezanim za nacističke ideje, kazao je Srhoj

Općinski sud u Zadru oslobodio je sveučilišnog profesora i likovnog kritičara dr. sc. Vinka Srhoja optužbe za uvredu i klevetu akademskog kipara Ratka Petrića. Petrić je, naime, protiv Srhoja podnio privatnu tužbu zbog članka “Čudo arbanaške naive” koji je Srhoj objavio u Zadarskom listu 2. lipnja 2006. godine u povodu postavljanja spomenika autora Ante Jurkića pred crkvom Gospe loretske u Arbanasima. U presudi koju je donio sudac Ivica Marinović, Petriću se nalaže nadoknada sudskih troškova u iznosu od 600 kuna te nagrade Srhojevoj odvjetnici Tanji Budimir u iznosu od 4.880 kuna.
Freddy Kruger, Tuđman, Tito
Petrić je, podsjetimo, Srhoja tužio zbog teksta u kojem stoji kako je “zla sudbina Zadra kao grada spomeničke nakaznosti počela s “nultom godinom” kada je pred crkvom sv. Krševana postavljen spomenik Petru Zoraniću, tom “michelinu” oblikovne nezgrapnosti kipara Ratka Petrića, a nastavila u novije vrijeme “odrvenjenim” Krešimirom Ćosićem u Jazinama, strahotnim Fredyjem Krugerom koji samo podsjeća na prvog hrvatskog predsjednika u Diklu, stripovanim “zadarskim Zrinjevcem” u perivoju Gospe od zdravlja i Špirom Brusinom, “čovjekom od gume” od istoga autora” te zato što ga je nazvao “kućnim mjajstorom”, “našim čovjekom koji je i prije demokracije izvodio kipeke revolucionara i heroja, mada nikada u tolikom broju kao u demokraciji” i “zaigranim spomeničkim enfant terrible-om.
Iz sudskog zapisnika čitamo zašto se zapravo Petrić osjećao uvrijeđenim i oklevetanim:
– On u ovom tekstu dajući kvalifikaciju mom radu koristi niz izraza koji su uvredljivi. Tako za moje biste navodi da su vrtni patuljci, za kip Franje Tuđmana navodi da je sličan jednom liku iz horror filmova koji je neka vrsta monstruma, što bi po meni značilo ili da sam ja napravio monstruma ili da je sam Franjo Tuđman bio monstrum. Nadalje, on u tom tekstu spominje da sam ja svojim kipovima unakazio cijeli Zadar, moj rad dovodi u kontekst kiča, dok za spomenik Špire Brusine navodi da se radi o čovjeku od gume. Netočno je da sam ja izbjegavao svako žiriranje kada sam radio svoje skulpture u Zadru, odnosno, ja mogu dokazati da je bilo stručnih žiriranja, a pri tom mislim na izradu figure Krešimira Ćosića. Nadalje, on mene netočno povezuje s politikom prikazujući me njezinim mezimcem. Tako on za moje radove na području Zadra kaže da se radi o muzeju na otvorenom. On se praktično izruguje sa svim mojim radovima, a tako spominje navod da bi se radilo o Disneylandu znamenitih Zadrana. Nadalje, ne zna zašto se u tekstu spominje spomenik Titu i da je nasreću natječaj za taj spomenik propao.
Odrvenjeni Krešimir Ćosić?
Želim reći da inače u umjetnosti natječaji nisu nigdje obavezni. On također posprdno u tom tekstu za mene spominje da sam ja “naš čovejk”, a ja bih želio reći da sam ja prvi Zadranin koji je na akademiji diplomirao kiparstvo. Smatram da, kad se govori o mom radu, o tome treba govoriti netko kome je struka kiparstvo, a ne povijest umjetnosti. Ja ne negiram povjesničarima umjetnosti da kao teoretičari ocjenjuju radove nas praktičara, ali želim reći da to ne mora biti jedini mogući sud. Kada u tekstu Srhoj spominje da je sve zlo u spomeničkoj kulturi počelo s jednim mojim spomenikom, želim reći da to može biti nečije privatno mišljenje, ali da nije u redu kad se iznosi u novinama i kad to čitaju tisuće ljudi. Srhoj u tom tekstu spominje infantilne kipove raznih Malenica, Petrića i Jurkića, što bi značilo da on mene kao akademskog kipara i redovitog profesora na zagrebačkoj Akademiji uspoređuje s izvjesnim Malenicom koji se smatra najgorim amaterom koji se pojavljuje kod izrada skulptura. Meni se od strane Srhoja pripisuje da sam loš portretist pa tako za Krešimira Ćosića navodi da je odrvenjen, a ja sam predavao na Akademiji akt i figuru. Također smatram podrugljivim dio teksta gdje Srhoj za mene spominje da sam ja “naš čovjek koji je prije demokracije izvodio kipeke revolucionara i heroja, mada nikada u tolikom broju kao u demokraciji”, na što bih ja htio reći da sam takvih radova imao i to svega nekoliko na molbu nekih škola i njihovih ravnatelja. Ti radovi nisu dio moje opcije kiparstva i nisam bio poznat po tim radovima, ali bih želio reći da se ja ne stidim tih poslova. Također smatram uvredljivim dio teksta u kojem stoji da je smiješna potreba da se povijest ispriča karikaturalnim bistama i nesklepanim punim figurama, jer ako ovo nije uvredljivo, ne znam što jest, kazao je Petrić iznoseći razloge tužbe te je na upit odvjetnika dodao i kako smatra uvredljivim da ga se nazva “kućnim majstorom”, jer se to, po njemu, može prevesti da je on režimski umjetnik.
Teorija krvi i tla
U završnoj riječi Srhoj je odbacio primjedbu tužitelja da je negativni sud o nečijem djelu ekvivalentan takvom sudu o osobi koja je djelo napravila.
– Napisati da je neko djelo, primjerice loše proporcionirano ne znači to isto reći za autora. Uvrijeđenost je subjektivni osjećaj; što je za nekog uvredljivo, za drugog nije. Dovedemo li stvar do apsurda, možemo reći da se uvrijeđenima mogu osjetiti samo kipovi, jer se eventualna uvreda odnosi samo na njih. Pojam uvrijeđenosti se, međutim, odnosi samo na živa bića, a ne i na umjetničke predmete. Svatko, i stručnjak i nestručnjak ima pravo komentirati djelo izloženo na javnoj površini i pri tom koristiti izraze koje smatra prikladnim. Koristiti te iste izraze za osobu koja ih je napravila moglo bi se smatrati uvredljivim. Toga u mojim tekstovima nema, kazao je Srhoj dodajući kako je kao kritičar i sveučilišni profesor koji se bavi modernom i suvremenom umjetnošću dužan i obvezan reagirati na likovna djela i zbivanja što čini već više od 30 godina te ponavljajući kako je o djelima Ratka Petrića objavio “daleko više afirmativnih tekstova i tek jedna negativan nakon kojeg je uslijedila polemika”.
– Imam prigovor za završnu riječ odvjetnika Ivana Šaline koji je ponovo, drugim riječima, izrekao uvredu na moj račun koju je prethodno izrekao Ratko Petrić kada je napisao da sam dotepenac u Zadar, što bi u prijevodu bila osoba koja je doskitala u Zadar. Odvjetnik Šalina je drugim riječima ponovio to isto kada je kazao da ja moram znati da je Ratko Petrić rođeni Zadranin i da mi ne treba biti ništa čudno što ima toliko njegovih kipova u Zadru, a da sam ja ipak samo doselio u Zadar. To nije daleko od, iz povijesti poznatih nam, teorija krivi i tla koje su, kako znamo, vodile prema diskriminaciji ljudi po mjestu stanovanja i prebivanja, prema formulacijama vezanim za nacističke ideje. Jedan odvjetnik sebi ne bi smio dozvoliti riječi koje se mogu uspoređivati s zloglasnim primjerima i tvrditi kako onaj koji nije rođen u Zadru nema pravo kritizirati nekoga tko jest pa po tome ja ne bih trebao imati pravo napisati kritiku Petrićeve skulpture. Mislim da bi odvjetnička profesija trebala reagirati na takvu diskriminativnu izjavu člana Odvjetničke komore, kazao je Srhoj.
– Najbjednije je u cijelom slučaju što ja moram platiti odvjetnika suprotne strane 4.880 kuna i 600 kuna sudskih troškova samo zato što sam branio svoje djelo, smatra Petrić koji pri tom kazuje kako službenu presudu još nije dobio.
Iz tog je razloga kazao i kako ne može odgovoriti na pitanje hoće li se na presudu žaliti.

 SPOMENICI IZ BIVŠEG SISTEMA

Iako je sam Petrić kazao kao se ne stidi radova koje je radio u bivšem sistemu, spominjanje istih očito je zažuljalo njegovog odvjetnika koja se u završnoj riječi na to osvrnuo čak dva put.
Predbacuje mu se da bi podizao spomenike NOB-u, državnicima iz prošlog sustava, maltene komunistima, iako u tom pravcu, makar ne izravno okrivljenik ne piše. Privatni tužitelj ističe da je on, u odnosu na posljedice II. svjetskog rata, spomenike podizao žrtvama, a ne bilo kojem od vođa. vojskovođa ili kako god ih zvali, što je bitna razlika, a takvi spomenici ne bi se smjeli podvoditi pod negativan kontekst njegovog rada, kazao je Ivan Šalina te se kasnije ponovo vratio na predmet dodajući i kako se “privatnom tužitelju spočitava da je prije demokracije, misleći na današnji državni sustav, izvodio kipeke revolucionara i heroja, što ne odgovara istini”.
U završnom govoru Srhoj je ovaj dio Šalininog završenog govora ocijenio netočnim.
– Meni pada na pamet kip Veljka Vlahovića koji je bio partijski funkcionar, a ne žrtva, mada to ionako smatram nebitnim za kvalitetu nečijeg umjetničkog rada, kazao je.