Nejasan hoću-neću pristup

Vrijeme je da u Mocirama konačno odrede strategiju koje će se držati jer treba jasno reći – želi li se u Premijer ligu ili ne
Natko Merhar, Anđelo Žeravica, Ivan Ninčević. Tim redom ova su tri igrača odlazila iz Mocira u rasponu od tri mjeseca. U situaciji kada je na početku sezone Perislav Zrilić, predsjednik kluba, nedvosmisleno kazao da rukometaši Zadar Slada idu na prvo mjesto i Premijer ligu, događa se da ta ista momčad iz kolo u kolo sve više slabi, a to povlači za sobom i pitanje kvalitete trenutačnog igračkog kadra. Na ozljede Nina Jeraka i Marijana Bašića se nije moglo utjecati, ali bez ta dva igrača, plus trojac koji više ne nosi zadarski dres, Zadar nije više od prosječne momčadi Dukat prve lige. To se vidjelo u prošlom kolu u Županji, premda Zrilić smatra da taj poraz i nije bio neočekivan. Takav stav pomalo začuđuje jer je onda nejasno kako to Zadar misli ići na jedno od prva mjesta, a poraze smatrati sastavnim dijelom tog projekta. Jest da bi u Županji vjerojatno mogle izgubiti i jače momčadi od Zadra, ali društvo iz Mocira trebao bi zabrinuti podatak da ih je na hrvatskom istoku potopila momčad koja je imala samo pet igrača koji su zabijali golove (šesti je zabio jedan gol).
Istina je, Zadar ne mora u Premijer ligu, s njom ili bez nje rukomet će se u Zadru i dalje igrati, rukomet će maknuti dio djece s ulice (ni to nije nevažno), ali dojam je kao da u Zadar Sladu u posljednje vrijeme uzeli škare u ruke i uhvatili se šivanja novog odijela koje se, odjednom, više ne mora nositi u Premijer ligi. A to je čudno jer ako je riječ (samo) o interesu djece za rukomet i njihovu povlačenju s ulice, što Zrilić oduvijek naglašava, realno je očekivati da će roditelj svoje dijete prije upisati u sport u kojem prva momčad igra neku značajniju ulogu nego u klub koji luta nižim ligama. Danas-sutra bilo koji mladi igrač mnogo teže se može afirmirati kroz drugu negoli prvu ligu.
Zašto se pojačavati
Na stranu očekivanja kluba, koja su sada očito umanjena (možda i silom prilika, odnosno porazima), ambicije još više određuju rezultati, a oni Zadranima nikako ne idu na ruku. Posljednja tri gostovanja (Arena, Umag, Županja), Zadar je izgubio i to što je u jednom trenutku došao na prvo mjesto više je bio plod loših nastupa konkurenata s vrha ljestvice negoli kvalitetnih zadarskih igara.
Do kraja je osam kola nakon kojih Zadar može biti prvi ili drugi, a može se, bez pretjerivanja, spustiti i do 5.-6. mjesta. I što onda? Vjerojatno ništa, ali ova momčad nije sastavljana da bi bila samo konkurentna u ligi koja je daleko ispod kvalitete Premijer lige i koja je Zadru trebala poslužiti kao most između Druge lige i elitnog razreda. Ako su u Mocirama išli s logikom “igrat ćemo pa što bude” onda nije trebalo dovoditi igrače sa strane, od kojih su se samo neki pokazali kao prava pojačanja. Mogla se sezona izgurati i s domaćim snagama s kojima bi Zadar vrlo vjerojatno bez problema izborio ostanak u ligi. A ako niste prvi ili drugi, odnosno ako niste ispali iz lige, sve ostalo i nije toliko važno. Bili treći ili deseti ne mijenja previše na konačnom dojmu. Štoviše, da Zadrane nije zanimala borba za Premijer ligu bilo bi logičnije i mudrije da se više otvorilo prostora igračima, posebno onima 1992./93. godišta i da se pritom vidi jesu li ti igrači potencijal za prvu momčad ili nisu.
Tapkanje na mjestu
Ovako momčad tapka na mjestu, angažirani su igrači koji su domaćim snagama trebali donijeti viši rang, a stvari ne idu po planu. Pet poraza u 18 kola, od čega tri u posljednjih sedam nastupa je – previše. Još je možda i gora situacija što mladi ne mogu do prilike zbog imperativa rezultata, a to za sobom vuče i dvojbu tko će sutra zamijeniti Jeraka, Pešu, Buovca, Brkljaču, Humobolta… Da ne bude zabune, igrači koji su u Zadar dolazili kao potencijala pojačanja nisu ništa manje ili više odgovorni za uspjehe i neuspjehe od igrača koji su ih u Mocirama dočekali. Riječ je samo o tome da je Zadar 2004. godine u Prvu ligu ušao sa zadarskim igračima (plus Goran Perkovac i Ivan Karabatić), a danas mu za takav pothvat trebaju najmanje četiri-pet “uvezena” i uz to kvalitetna igrača.
Kako bilo, vrijeme je da u Mocirama konačno odrede strategiju koje će se držati jer treba jasno reći – želi li se u Premijer ligu ili ne. Ako se želi onda treba priznati da stvari po tom pitanju trenutačno nisu idealne, a ako ne onda javnost mora znati da je dugoročan plan Prva B liga, ma kako se ona zvala. I nikom ništa. Štoviše, oni koje rukomet u Zadru zanima (a takvih je malo na tribinama), znat će što se može očekivati od Zadra. Ovako stvari nisu baš i nisu jasne, kao da se igrate s laticama cvijeta igrate i pritom nagađate: voli me – ne voli me…