Don Nedjeljko Ivanov mi je na ispovijedi uništio život

Deset godina iza toga sve mi je bilo crno. Prošao sam iza toga svašta; alkohol, drogu, liječenje od alkohola i droge… Gubio sam dozvolu na tri godine jer sam vozio pijan. Ljudi su mi prijetili da će me ubiti jer sam se svađao, unosio sam im se u facu, nisam imao mira

Dr. Nenadu Bugariji, koji živi u SAD-u i Josipu Lisici, koji živi u Švicarskoj, svojim svjedočanstvom se u našem listu pridružio i Mate Šindija (40) iz Sidneyja. On se rodio u Australiji, a kao dječak od 10 godina preselio se s roditeljima u Bibinje. Tamo je krenuo u 5. razred, a usporedo s time i na vjeronauk u crkvu, kod don Nedjeljka Ivanova.
– Shvatio sam da se u sakristiju ulazi pojedinačno na ispovijed, bez paravana pa sam to nekako izbjegavao, iako nisam znao o čemu se točno radi, kaže Mate.
– Ipak, bio sam znatiželjan, posebno prema vjeri i Crkvi. Don Ivanov me jedan dan pozvao u sakristiju, tamo iza oltara, na razgovor. Odmah taj prvi put mi je rekao da je on seksolog, da je stručnjak. Kazao mi je da se razumije u spolne organe, u penise i vagine. Po prirodi sam jako otvoren, a takav sam bio i kao dijete i mogu razgovarati s bilo kim, meni su ljudi ljudi. Slušao sam to tada, bio sam dijete i mislio kako don Ivanov zna o čemu priča.
Deset godina iza toga sve mi je bilo crno…
– Drugi put kada sam došao do njega, došao sam na ispovijed. Sjeo sam na stolicu pokraj njega. Pitao me mogu li otvoriti svoj šlic. U tom sam ga trenutku pogledao i pomislio – OK, napravit ću to, ali pitao sam se gdje to sada vodi. Otkopčao sam šlic, a on se nagnuo prema meni i uhvatio mi penis. Ja sam ga cijelo vrijeme gledao u oči. Kada je završio nagnuo se natrag. Rekao je da vidi da sam u pubertetu. Ja sam rekao da znam da sam u pubertetu, ustao sam, zakopčao hlače i rekao mu da moram ići ocu nešto pomoći, prisjeća se Mate kojem je taj dan sve ove godine ostao u jasnom sjećanju.
Sjećam se toga dana kao da je bio danas. Bio je jedan od onih posljednjih hladnih zimskih dana, ali sijalo je sunce i bilo je vedro. Kada sam dolazio u crkvu, sjećam se, nebo je bilo posve plavo, međutim, kada sam poslije te ispovijedi izišao vani, sve mi je bilo crno. Hodajući doma uz more sve mi je bilo crno, crno… Deset godina iza toga sve mi je bilo crno.
Prošao sam iza toga svašta; alkohol, drogu, liječenje od alkohola i droge… Gubio sam dozvolu na tri godine jer sam vozio pijan. Ljudi su mi prijetili da će me ubiti jer sam se svađao, unosio sam im se u facu, nisam imao mira.
Žao mi je onih koji su ostali…
– Nakon što sam napunio 27-28 godina došao sam sebi, evo. I oprostio sam mu sve. Prošao sam toliko toga lošeg u životu, ne bih to ni najgorem neprijatelju poželio.
Mate je danas oženjen i ima dijete, djevojčicu od dvije godine.
– Kada bi netko nešto napravio mom djetetu, nema te institucije koja bi mogla stati između mene i moga djeteta.
Niti on svojim roditeljima nije odmah ispričao što mu se dogodilo, već je sve godinama držao u sebi.
– Sada već o ovom obitelji i svojim prijateljima pričam već godinama. Imao sam zbog ovoga velikih problema u kući. Moji su jako religiozni i time sam se borio godinama. Nisam im odmah rekao, bio sam prestrašen, imao sam 13 godina. Tek prije povratka u Sydney, kada sam imao 19 godina, sve sam im ispričao. Otac mi je bio jako šokiran i razočaran. Govorio je da ga treba ubiti. Majka je bila više na strani Crkve, rekla je da je i on običan čovjek, koji je grešnik. Tako je neprestano razdor oko toga u mojoj obitelji, i dan danas… Uvijek je nešto – pa nemoj, pa šuti, trpi, bit će ok, zašto si ti toliko osjetljiv… Ja svoju mater na neki način razumijem, ali žalosno je što se nas ne razumije. Mi smo prošli tu bol, sve smo prožvakali i patili. Žao mi je ovih što su ostali kući. Ja sam otišao van pa sam imao neku priliku i pomoću drugih ljudi, prijatelja, oporavio sam se. I Nenad živi vani i Josip živi vani. Ali i dan danas ima u Bibinjama ljudi koji žive u nekakvom sramu, šute i trpe. Ljubav mora pobijediti. To su duhovno osakaćeni ljudi, njihova srca i duše se moraju iscijeliti, kaže Mate.
– Vidio sam izjave Josipa i Nenada i želim im dati podršku. Ni ja nisam takav čovjek koji bi prihvatio da se Crkva stavlja ispred djeteta. Živim u Australiji i ovdje ljudi slobodno govore. Svatko bi sve dao za svoje dijete, i ja sam isto takav. Želim da se ovo sve razjasni i da izađe na vidjelo jednom zauvijek. Nije to samo u mojoj obitelji, ima toga i kod drugih, vjerujte, kaže Mate koji je prije koji tvrdi kako je samo iz njegove generacije don Ivanov zlostavljao između 50 i 60 dječaka.

One koji su se suprotstavili odbio je krizmati…

U Bibinjama je od objave početka istrage o don Nedjeljku Ivanovu on i njegovo službovanje u selu glavna tema svih razgovora. Don Ivanov danas ima 72 godine i smješten je u Svećeničkom domu, a u Bibinjama je završio službovanje 1996. godine, prije 16 godina.
U Bibinjama posljednja tri dana vlada svojevrsni zavjet šutnje. Na ulici, pred dućanom, u centru mjesta… Nitko ne želi govoriti o mogućoj strašnoj brojci zlostavljanih dječaka, kao ni o bilo čemu vezanom uz priču o seksualnom zlostavljanju, koja iz se širi gotovo iz sata u sat.
Naime, u isto vrijeme dok je na ulicama Bibinja tišina, na Facebooku se komentari množe, sjećanja naviru i međusobno se nadopunjavaju. Na stranici Bibinje info page najviše je takvih komentara. Jedan od njih kaže:
“Dajem punu podršku ovim ljudima koji su istupili i imali hrabrost kakvu nitko sve ove godine nije imao! Smatram da isto misle i moji sumještani koji su bili dugo godina ministranti kod dotičnog svećenika, jer ZNAJU da je sve što je Josip Lisica rekao istina. ZNAJU i svi oni koje je ispovijedao u sakristiji bez paravana (a to su morali biti osnovnoškolci), ZNAJU i zašto je bila zabranjena ispovijed kod drugih svećenika u drugim župama. Komentare na TV-u daju starije osobe koje “ne moru virovati”. E pa zbog takvih je i nastala cjelokupna situacija, takvi i jesu krivci za sve ovo, takvi su njemu davali novce da on gradi i tako se stvarao kult ličnosti zbog kojeg mu nitko nije mogao ništa. Pa čak ni tadašnji nadbiskup koji je ZNAO. Osobno ne znam nikog koga je zlostavljao kao Josipa, ali mislim da i tema za vrime ministrantskog sastanka “Tipovi muških spolnih organa, sa slikama i u erektivnom položaju” spada u zlostavljanja! Činjenica je da u Bibinjama nema nas puno hrabrih, jer mnogi su zlostavljani (teže ili lakše), a samo dvojica su istupila i to, ona dvojica koji ne žive više u ovoj sredini. KAPA DO PODA!”
– Najveći broj narkomana je potekao iz tih nekoliko generacija koje je zlostavljao don Ivanov, rekla nam je jedna mlada Bibinjka i dodala:
– Moja prijateljica nije htjela ići na vjeronauk kada im je on počeo predavati i onda se još sve to znalo, odnosno šaputalo se o tome, ali nitko konkretno nije izašao i rekao – e, mene je napastvovao… Djeca su šutjela jer su ih i roditelji naučili da moraju šutjeti i da će prije stati na stranu popa nego svoje djece. Neke rijetke koji su se suprotstavili, kao moja prijateljica i još njih nekoliko koji nisu htjeli više ići na vjeronauk kod njega, odbio je krizmati, a na misi, na propovijedi ih je prozivao, nazivao sotonistima, kurvama, grešnicima i slično.
Don Nedjeljko Ivanov se, otkad je priča procurila u javnost, ne javlja na fiksni telefon u svojoj sobi s pogledom na Trg svete Stošije, niti izlazi iz nje.

Privlaka kao Bibinje

Prije službovanja u Bibinjama, koje je započelo 1976., don Ivanov je nekoliko godina bio župnik u Privlaci.
Reakcije tamošnjih ljudi, mahom onih starijih koji ga se sjećaju, slična su onima u Bibinjama.
Neki ga se uopće ne sjećaju, neki se sjećaju, ali kažu da u njihovu mjestu takvog zlostavljanja nije bilo, a neki kažu kako “ne mogu vjerovati da bi on nešto takvo učinio”.