Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Govor mržnje u „ničijoj zemlji”

09.11.2011. 23:00
Govor mržnje u „ničijoj zemlji”


Pučki pravobranitelj izjavu gradonačelnika Zadra Zvonimira Vrančića smatra neprihvatljivom i neprimjerenom. Ona može poticati na diskriminaciju, što je zabranjeno Zakonom o suzbijanju diskriminacije i čega pojedinac koji obavlja istaknutu javnu funkciju mora biti svjestan, ocijenio je zamjenik pučkog pravobranitelja Dejan Palić
Slučaj izjave gradonačelnika Zadra dr. Zvonimira Vrančića koji je, kako je prenijela Slobodna Dalmacija, prije mjesec dana izjavio da su i oni Srbi koji u vrijeme Domovinskog rata nisu prešli na „drugu stranu” mahom bili petokolonaši, izdajnici i agenti neprijatelja, pokazuje kako je u Hrvatskoj moguće bez bojazni od kaznene sankcije optužiti tisuće ljude za teška kaznena djela


Slučaj izjave gradonačelnika Zadra dr. Zvonimira Vrančića koji je, kako je prenijela Slobodna Dalmacija, prije mjesec dana izjavio da su i oni Srbi koji u vrijeme Domovinskog rata nisu prešli na „drugu stranu” mahom bili petokolonaši, izdajnici i agenti neprijatelja, pokazuje kako je u Hrvatskoj moguće bez bojazni od kaznene sankcije optužiti tisuće ljude za teška kaznena djela.
– Granica između slobode govora kao jednog od temeljnih ljudskih prava i govora mržnje koji negira ljudska prava i dostojanstvo drugih osoba uvijek je upitna. Pučki pravobranitelj kao središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije izjavu gradonačelnika Zadra Zvonimira Vrančića smatra neprihvatljivom i neprimjerenom. Ona može poticati na diskriminaciju, što je zabranjeno Zakonom o suzbijanju diskriminacije i čega pojedinac koji obavlja istaknutu javnu funkciju mora biti svjestan, ocijenio je na upit Zadarskog lista zamjenik pučkog pravobranitelja Dejan Palić.
Prostor nekažnjivosti
Činjenica da je zadarski gradonačelnik spomenutu izjavu dao u prigodi obilježavanja Dana obrane grada Zadra teško da se može smatrati olakotnom okolnošću, ako razjasnimo da je, nazvavši pripadnike srpske nacionalne manjine agentima neprijatelja, gradonačelnik Vrančić čitavu etničku skupinu zapravo optužio za špijunažu koja se, prema nedavno donesenom Kaznenom zakonu, kažnjava zatvorskim kaznama od godine dana do čak 15 godina, ako je počinjena u ratnim uvjetima.
Gradonačelnikova izjava datira u vrijeme važenja „starog” Kaznenog zakona koji je zapravo još uvijek aktualan, jer na snazi ostaje do konca godine, a koji, jednako kao i novi Kazneni zakon, ima sankciju za širenje mržnje, no ona je definirana tako da ovakve izjave ostavi u prostoru nekažnjivosti. Još uvijek važeći Kazneni zakon predviđa, naime, kaznu zatvora u rasponu od tri mjeseca do tri godina za počinitelja koji „u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina”.
Ključne riječi koje omogućavaju opstanak kulture nekažnjivosti raspirivanja mržnje ovdje su „nadmoćnost ili podčinjenost”, što su, svojim odgovorima potvrdili i županijski državni odvjetnik Ivan Galović i zamjenik pučkog pravobranitelja Dejan Palić.
 – Zakonski opis kaznenog djela rasne i druge diskriminacije iz čl.174.st.3. Kaznenog zakona doslovno glasi: ˝Tko u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja ili drugih osobina, kaznit će se…˝, pa je očigledno da u izgovorenim riječima gradonačelnika Zadra nema elemenata navedenog kaznenog djela, odgovorio je Ivan Galović na pitanje hoće li Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podignuti po kaznenu prijavu protiv gradonačelnika Vrančića zbog širenja nacionalne mržnje.
Značenje „poziva na mržnju”
– Sukladno svojim nadležnostima Pučki pravobranitelj nije u mogućnosti utjecati na odluke Državnog odvjetništva. Nadležno državno odvjetništvo je svoju ocjenu o postojanju govora mržnje u konkretnom slučaju temeljio na još uvijek važećem pravnom opisu kaznenog djela rasne i druge diskriminacije, odnosno govora mržnje po čl. 174. St. 3. Kaznenog zakona. Njim se predviđa kažnjavanje onih počinitelja koji u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja ili drugih osobina ili u cilju omalovažavanja javno iznose ili pronose isključivo zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja ili drugih osobina. Nedostatak ove zakonske odredbe je u tome što se inkriminira samo iznošenje zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti prema bilo kojoj osobini, a što bi stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona 1. siječnja 2013. i inkriminacijom ustavne zabrane pozivanja na nasilje i mržnju bez nametanja dodatnih uvjeta trebalo biti otklonjeno, odgovorio je zamjenik pučkog pravobranitelja Dejan Palić.
U kojoj će mjeri novi Kazneni zakon biti efikasniji u sankcioniranju, a time posljedično i u preveniranju širenja mržnje, moći će se argumentirano dokazivati tek nakon što bude stavljen na kušnju u praksi.
Zakonodavac je predvidio kaznu do tri godine zatvora za onoga koji „putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina”.
Čitajući navedeno, teško je oteti se dojmu kako je i u članku 325. novog Kaznenog zakona ipak ostavljen prostor moguće nekažnjivosti, jer je sankcija uvjetovana „pozivom na nasilje ili mržnju” zbog čega ostaje otvoreno pitanje koliko će se doslovno prevoditi što znači poziv na mržnju i hoće li i dalje izjave poput Vrančićeve pripadati „ničijoj zemlji”.


Vrančić: Nisam osoba isključivosti, izjava je izvučena iz konteksta




Gradonačelnik Zvonimir Vrančić upitan o svojoj izjavi navodi kako je ona izvučena iz konteksta.
– Ja sam izjavu o kojoj je riječ dao u kontekstu trenutka kada smo obilježavali Dan obrane grada Zadra kada se prisjećamo teških trenutaka za Zadar koji su povijesne činjenice, kada je Zadar bio izložen bombardiranju, kada je neprijatelj želio zauzeti grad, kada su stradali civili i branitelji, kada su povijesni objekti i imovina bili izloženi uništavanju. Govoreći o tome vremenu, dakle o listopadu 1991. godine, govorio sam temeljem svog iskustva imajući pritom na umu da jednog dana na posao u Opću bolnicu nije došlo 50 ljudi jer su prešli na drugu stranu, a poznato je iz policijskih izvještaja da su u gradu bili razmješteni snajperisti i da su ljudi od njihove vatre poginuli, kao i da je bilo navođenja topničke vatre. Ponovit ću što sam više puta rekao; da je bilo Srba koji su ostali u Zadru i kojima nije bilo lako i koju su dijelili našu sudbinu i njima svaka čast, ali da se, nažalost, veliki dio njih svrstao na stranu neprijatelja. Ja nisam osoba isključivosti, ne zalažem se ni za kakvu osvetu i netoleranciju, već za izgradnju međusobne tolerancije u slobodnoj Hrvatskoj i slobodnom Zadru bez obzira na razlike ili bilo kakve pripadnosti, rekao je Vrančić.


Reagirao jedino Milan Drača


Na izjavu gradonačelnika Vrančića odmah nakon njezine objave priopćenjem je reagirao Milan Drača, vijećnik u Gradskom vijeću koji je u predstavničko tijelo kooptiran s liste HDZ-a kao 28. vijećnik s obzirom da je bilo potrebno zadovoljiti odredbe Ustavnog zakona i u Vijeću imati minimalno jednu osobu koja pripada srpskoj nacionalnoj manjini. Službenih reakcija osim Dračine nije bilo.
– Ja, Milan Drača, Čovjek, Zadranin, Dalmatinac, Srbin, pa onaj Hrvat iz „Lijepe naše”, hrvatski vojnik i HDZ-ovac, nikom ne dam ono što je moje (i moje) – nikom ne dam svoju Domovinu, svoj hrvatski jezik (koji je bar nama zadarskim Srbima materinji), i u stavu, ne dopuštam mogućnost da itko voli ovaj grad i ovu zemlju više od mene. Jednako kao ja – može. Čitavu buru je proizvela, a onda i lančanu reakciju, izjava našeg gradonačelnika Zvonimira Vrančića o ulozi odnosno ponašanju srpskog stanovništva u Domovinskom ratu. Ja to zovem drugačije; hrvatskog stanovništva srpske nacionalnosti. Neka mi sociolozi i ostali oproste. Kao etnički Srbin, ja sam dio hrvatskog naroda kao i sve ostale nacionalne manjine. Ono što me veseli u toj nes(p)retnoj izjavi je da se u njoj priznaje da je ovo i naša Domovina, i isto se potvrđuje pojmom „izdajnici”; ne možeš izdati nešto što nije tvoje. Kao svjedok vremena i kao iskren čovjek, kao dječak koji je sa šesnaest godina nosio pušku u želji da brani svoj grad imam potrebu izraziti svoje mišljenje, a na to me obvezuje i prisega vijećnika Gradskog vijeća Grada Zadra koja je jedina koju sam položio osim zakletve Hrvatskoj vojsci. Ovaj grad, od oslobođenja ’44. godine (pripojenja matici Hrvatskoj nakon 535. godina vladavine tuđina; od dolaska pod ingerenciju Hrvatskog sabora) su obnavljali, gradili i razvijali – Zadrani; bez obzira Boduli ili Vlaji, bez obzira: Hrvati, Srbi, Talijani, Albanci, Makedonci, Muslimani (Bošnjaci) – u ovom gradu su 90-ih patili isti ti Zadrani i branili ga… a manje-više svi smo doselili u ovaj grad. Sve više mi odjekuje u glavi izjava/zamisao mog predsjednika i vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana o pomirbi i sve sam svjesniji koliko je bio u pravu. U kontekstu ovog vremena u glavi mi pulsira samo – ostavimo djeci sretno djetinjstvo i ljubav, ne trujmo ih našim ranama i našim opterećenjima, ostavimo im u amanet (naslijeđe) jedno bolje društvo i ljubav prema hrvatskoj domovini i razvijajmo svijest da očuvaju našu kulturu (u svoj njenoj različitosti), naš jezik, da budu rodoljubi; samo jedno mjesto na svijetu se zove Dom. Sad malo o našim (autohtonim) Srbima i Domovinskom ratu. U vremenu ludila i specijalnog rata, propagande, pritisaka, straha i sveopće izgubljenosti bili su prepušteni sami sebi. Svaki je pojedinac donosio odluke. Slobodan Milošević je manipulirao, Armija je bila jedina legitimna oružana sila i trebala je služiti narodu (a pucala je na taj isti narod). SDS u svojoj politici nije vodio računa o zadarskim Srbima (koliko je meni poznato u jednoj od ludih varijanti, Zadar je trebao biti prepušten Republici Italiji), SKH-SDP koji je dobio velik broj glasova građana srpske nacionalnosti za njih nije učinio ništa (u sveopćem ludilu), duhovni pastiri – svećenici SPC-a (u Zadru) su ih napustili, a ruku na srce Hrvati nam nisu baš pretjerano vjerovali. U dobroj mjeri bili smo ničiji. Poput ostalih sugrađana, bili smo jadni, nikakvi, prestrašeni, dezorijentirani; bez struje, bez vode, s nagonom za preživljavanje i brigom za svoju djecu. Neprijateljske granate nisu birale – definitivno nisu. Meni osobno sve dječje suze jednako vrijede – tko će izmjeriti bol?! Govoriti o brojevima, govoriti o tome koliki dio se okrenuo protiv Domovine, ne bih se upuštao u to. I 10% je ogroman broj; utvrditi koliko nas je sudjelovalo u obrani – jednostavno je: postoji evidencija Ureda za obranu i kao pravnog sljednika Sekretarijata za narodnu obranu s imenima i prezimenima vojnih obveznika. Između ostalog, tamo je i podatak o nacionalnosti, pa je moguće usporediti s nastalim promjenama. Jedan dio zadarskih Srba (pritom ne mislim na Srbe iz drugih republika bivše SFRJ) je otišao, jedan dio se uključio u neprijateljsko djelovanje, jedan je branio Domovinu, a jedan je, naprosto,bio pasivan. U takvoj konstelaciji nije nevažno, ali je manje bitno je li netko od Srba radio za Hrvatsku – važno je da nije radio protiv Nje. O omjeru – ne bih. Imam jednu Domovinu, drugu neću, niti trebam; vjerujem i dobar dio mojih sunarodnjaka. S obzirom da sam „proizvod” Hrvatice i Srbina čitav život me prati: „Nit’ si vino, nit’ si voda”, e, pa mene veseli jer ja sam i vino i voda. Hrvatski građanin, hrvatski domoljub, a to jesam li Hrvat, Srbin, Šiptar (Albanac), Makedonac, Musliman (Bošnjak) zaista je manje bitno. Znam tko sam i znam kome pripadam; kome pravo, kome krivo – Hrvatskoj kao demokratskoj zajednici, napisao je Drača.