Kakav prilog borbi za pravdu, istinu i jednakost

Slika korisnika asaric
TV SVEKRVA
Najlakše je palamuditi. Treba se uhvatiti posla. Imamo mi jednog tako tu u Zadru koji je vrlo vrijedan. Stalno nešto piskara po zidovima. Malo protiv policije, malo protiv uprave kluba za koji navija, malo hvali sam sebe i sve je to vrlo infantilno, a nagrđuje nam ovo što je ostalo od grada
DPA
Ilustracija

HRVATI - VRLO SUOSJEĆAJAN NAROD

Ako ovdje u Hrvatskoj imamo nešto čime se možemo ponositi, onda su to one situacije kada nekome treba pomoći, sakupiti novac za neki medicinski aparat, nekome za liječenje ili u neku sličnu svrhu. Organiziraju se onda akcije, »poznati« (»poznati« je vrlo širok pojam u ovoj zemlji danas) sjede kraj telefona i skupljaju pozive, tj. novce, održavaju se koncerti i to je baš pohvalno. Drugi je problem to što se novci iz budžeta (ili kako se to već zove gdje su naši novci pohranjeni) troše na svašta, ali to je već vrlo ozbiljna tema u koju ja sada ne bi ulazio jer se, je li, ne bavim politikom. Bilo kako bilo, puno ljudi će pomoć dobiti od običnog čovjeka iako bi trebalo... Ali, pustimo sada to i vratimo se na Ukrajinu.
Neki možda znaju da sam neka vrsta počasnog člana Hrvačkog kluba Zadar, jedne od onih sportskih družina čiji treneri brinu o pravilnom razvoju povjerene im djece, ali, ne samo sportskom, nego i odgojnom i sve je to vrlo pozitivno, a taj naš klub svake godine organizira ljetnu školu u koju dolaze djeca iz raznih krajeva i zemalja, pa tako i mali Ukrajinci. Već smo se na njih navikli, vrlo su pristojni, trener (koji izgleda kao pobješnjeli grizli u napadu, ali je ustvari duša od čovjeka) i njegova žena ih paze, vode na kupanje, i općenito se brinu o njima i svima su nam postali dragi. I sada su ta djeca po skloništima, pod granatama i onda ih se sjetim pa mi teško dođe jer ih poznajem... Mislim, teško mi je kada čujem da stradaju ljudi u npr. Ruandi, ali budimo realni - ove osobno poznajem, tu su nam blizu, i sve nas to više dira nego kada se to odvija negdje u Africi, ili na Bliskom istoku.

ČUDAN NAČIN POMAGANJA...

Ali, što sam ono htio reći? Obično pomažu tihi i samozatajni ljudi koji se zbog toga osjećaju bolje, a ne zato da bi to udarali na velika zvona. Znam ja one druge, vrlo dobro ih znam, kada ih pitaš bili primili siromašnu neku obitelj iz Banije u svoj apartman (pardon, u jedan od svojih apartmana, jer takvi nikada nemaju samo jedan apartman) na tjedan dana, a onda još moraš slušati njihova izmotavanja, prese..., pardon, prenemaganja i da sada ne nabrajam baš sve. To su oni koji glume velike moraliste, vjernike, a ustvari gledaju samo svoju stražnjicu. Ali, što sam ono htio reći. Najlakše je palamuditi. Treba se uhvatiti posla. Imamo mi jednog tako tu u Zadru koji je vrlo vrijedan. Stalno nešto piskara po zidovima. Malo protiv policije, malo protiv uprave kluba za koji navija, malo hvali sam sebe i sve je to vrlo infantilno, a nagrđuje nam ovo što je ostalo od grada. I tako se taj tip našao prozvanim da se na svoj način pridruži pomaganju Ukrajini, a budući da ništa ne zna, onda je na jednom zidiću napisao »slava Ukrajini«. Ah, kakav prilog borbi za pravdu, istinu i jednakost među ljudima. Pri tome je zaboravio da se slava obično daje nekome tko je umro, tj. nekome u spomen uz što obično ide i minuta šutnje. Zbilja bi trebalo malo poraditi na obrazovanju i kućnom odgoju.

BORBA ZA ČITANOST I KLIKOVE

Da ne duljimo. Stvar je jasna. Današnji mediji, televizija i portali razni muku muče s aktualnostima, novim vijestima i sličnim stvarima i jedva čekaju neki događaj koji se može iskorištavati u cilju postizanja što veće čitanosti pa nam se tako miješaju, rat u Ukrajini, Grašino vjenčanje, kakvu je opravicu mama Šuput kupila malome Bloomu i ostale važne i nevažne vijesti. Nesretni ukrajinski dječak sam pređe granicu u bijegu pred ratom i odmah se od toga pravi sapunica, te kako je prohodao toliko, te gdje je obitelj, te kakve je patike nosio, i sve je to na trenutke vrlo mučno. Ali, to je tako postalo i tu pomoći nema.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)