Vransko jezero

Zvala me prijateljica usplahireno da nam je nabavila karte za Višnjik.
– Za Rozgu? Intrade? Znaš da mi se ne da ići na to. Pogotovo ne na ovu prvu, brate ne mogu je čuti kako zavija.
– Ma ne, za Ruski carski balet, kaže mi ona.
– Balet? I to Carski? U sportskoj dvorani? Ajde, ne budi smiješna. Pa tko je vidio balet gledati u rebatinkama i patikama?! A maturalna opravica mi nekako pretijesna nakon svih ovih godina, a srediti se i doći ispod peke, nije mi baš filing…
Nisam posustala, a ona je našla drugu žrtvu. Poslije sam je zvala na kavu da pretresemo tko je bio s kim, kako je i kakav je tko došao. A možda bolje da nisam, jer žena koja ide uredno na sve koncerte klasične glazbe iz uvjerenja, ne zato što je in, došla je na cugu zgrožena.
Prvo jer je razglas bio katastrofa, pa zato što su nakon prve stanke svi uglas pljeskali i balerine i baletane zvali na bis, jer su mislili da je predstava gotova. Ovi su valjda bili zbunjeniji od same publike, pa nisu znali da se vrate ili da puste publiku da čeka drugi čin. A kad sam pogledala malo fotogalerije po portalima, bilo mi je i jasno zašto je tako.
Jbga, papršnjak od đanđe i Ruski carski balet ne idu ruku pod ruku. A među publikom, u redovima gdje se najbolje baletanke vide, ekipa koja bi, čini mi se rađe na kapulici mladoj bila. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv đanđe, dapače, ali ni protiv baleta. Ali ni ne prisiljavam se biti viđena tamo gdje mi nije mjesto. Pa ni dovoditi izvođače u neugodnjak da se pitaju gdje su to došli kad publika ni ne zna koliko plesnih činova ima jedna tako ozbiljna predstava kao ova koja je bila u Zadru.
– Romanovi se sigurno okreću u grobu, rekla mi je zgroženo prijateljica.
– Je li bilo onih s kokicama i špicama, s bocom kokakole?!, pitala sam je.
– Još je samo i to falilo!
Ista ta frendica me pitala hoćemo li na Rundeka. Pitala sam je što joj nije bilo dosta šokova ja ovaj vikend. S baleta na Rundeka, vjerojatno će veliki dio ispod peke prebaciti se i tamo, u međuvremenu bismo mogle na prosvjede, a za kraj sve začiniti narodnjacima.
Naravno da je odmah skužila da je sprdam pomalo. Pa smo zaružile u lokalnom kafeu uz punč i martini. A toliko smo se opustile da mi je na putu do doma demonstrirala labuđe jezero. Demonstrirala sam i ja njoj, ali sam je odmah upozorila da sam truba za balet. Kao klinka sam otišla na nekoliko proba, ali su ne one baletne papučice toliko nažuljale da sam se skoro polomila. Nije žvaka za seljaka, shvatila sam odmah u startu i odustala. Kao što sam odustala i od glazbenog i od tjelesnog odmah u prvom osnovne. Ni likovni me bolje nije išao, tako da imam traume iz kreativnosti još od najranije mladosti.
U takvoj euforiji nas je u kvartu sreo prijatelj.
– A što ste vas dvije još pod dojmom Vranskog jezera? Ajmo popit još jednu. Ja častim!
Mirna mu je pokušala objasniti tu priču oko Ruskog carskog baleta, ali nije ju baš doživio…
– Labuđe, Vransko… Isti ti je to kukumar. Imaš jezero, na njemu vrane, ili labudove, kako god hoćeš. Princip ti je isti, a sve su ostalo nijanse…
Mare ([email protected])