Gledao sam kako partizani strijeljaju Zadrane

Naš poznati sugrađanin Josip Joško Gatara rodio  se 25. ožujka 1938.  godine u Omišu. Za Zadarski list odlučio je progovoriti o jednoj tragičnoj  zadarskoj epizodi s kraja Drugog svjetskog rata koja je predstavljala tabu  temu kroz čitavo razdoblje jugoslavenske komunističke vladavine – strijeljanju grupe građana koju su partizani zarobili i pod tadašnjem "kratkom postupku" osudili na smrt strijeljanjem. To, nažalost, nisu bile jedine žrtve partizanskih zločina, mnogim se Zadranima toga vremena, nakon što su ih po nalogu Ozne zarobili i odveli partizani, zauvijek izgubio  svaki trag, a obitelji nikada nisu saznale što se s njima dogodilo i gdje su  posmrtni ostaci njihovih muževa, braće, rođaka…

Oca zatvorili Talijani
Joško Gatara je, kao dječak, stjecajem slučajnih okolnosti, bio svjedok  te likvidacije koja se, za vrijeme Jugoslavije desetljećima čuvala samo u  obiteljskim uspomenama, ali se o tome javno nije smjelo govoriti ni pisati. Među likvidiranim Zadranima toga dana bio je, na primjer, i otac  našeg poznatog pjevača Đanija Maršana. 
Prepuštamo riječ Jošku Gatari koji nam priča:
Zbog ratnih okolnosti, koje su nas zatekle u Omišu, a i zbog poziva Ustaškog zdruga, da se kao rezervni pješadijski i artiljerijski natporučnik,  moj otac,  mora javiti u Sinj, morao je s cijelom porodicom tajno napustiti Omiš i pobjeći u Šibenik, gdje se javio svom poslodavcu u La Dalmasiennu u Crnici i počeo raditi. Zbog pomaganja NOP-u u Bilicama, talijanske vlasti ga zatvaraju. Zatvaraju i majku, koja je bila u drugom stanju  s bratom Vincenzom. Za to vrijeme, sestra Edita i ja nalazimo se kod  rođaka u Splitu, gdje nas je sklonila očeva sestra Meri. Talijanske vlasti u  Zadru, nakon što je šest mjeseci proveo po talijanskim zatvorima u Šibeniku i Zadru, nisu uspjele dokazati očevu suradnju s NOP-om, te ga oslobađaju, a nešto ranije i majku, zbog njezine trudnoće. Otac se zapošljava kao knjigovođa u manufakturi cigareta Ante Zerauscheka u Zadru, gdje je radio sve do dolaska partizana u Zadar.
Smjestivši se u stan na ulazu u groblje, moja majka preuzela je posao  paziteljice na groblju. Bilo je mnogo ukopa iako nije više bilo bombardiranja.
Kao 6-godišnjak proživio sam sva prokleta bombardiranja grada, vidio  mnogo mrtvih ljudi. Upoznao talijanske i njemačke vojnike, upoznao  ustaše, tako da sam već tada oguglao na brojne nevolje, pa je boravak na  groblju predstavljao mirnu oazu, gdje su se ljudi s pijetetom opraštali od  svojih dragih. Znao sam danju i noću šetati među grobovima i tako  upoznati mnoge grobnice i one koji su počivali u njima. Često sam pomagao majci u održavanju urednosti prostora.
Jednog dana, cestom pored groblja, koja vodi od sadašnje benzinske  pumpe, spuštali su se naoružani vojnici. Pitao sam majku, koja ih je isto  gledala: Mama, koja je sad ovo vojska? Budi miran i ne govori ništa, kazala mi je. Moj otac u to vrijeme bio je na poslu u gradu.

Na bojište bez puške
Mog oca odmah su mobilizirali u XX. udarnu diviziju a onda je s njom  prošao ratište na Katarini kod Rijeke i zatim s divizijom krenuo na Trst.   Kada ih je pitao da mu dadu pušku, rekli su mu da ju treba osvojiti. Ali  bez puške nije bio samo moj otac. Bilo je tu još desetak takvih mobiliziranih ljudi iz Zadra i okolice, koje su Titovi partizani na bojište vodili  bez  naoružanja, a koji  nisu bili baš oduševljeni sljedbenici partizanskih razmišljanja, pa su partizanske glavešine mislili, kako će ih lakše riješiti u  sljedećim borbama. Tako je moj otac došao, nakon šest juriša na Katarinu i do Trsta bez ikakvog naoružanja. Bio je tamo sve dok saveznici nisu  naredili Titovim vojnicima da moraju napustiti Trst.
Za to vrijeme, mi smo i dalje živjeli u stanu na ulazu u groblje, tako da  sam bio svjedokom mnogih mučnih stvari, maltretiranja, mučenja i ubijanja ljudi. Ne volim ih se sjećati, ali se sjećanja povremeno vraćaju.
Jednu epizodu moram ipak spomenuti. Bilo je to u ranim jutarnjim  satima kada su uniformirani vojnici dovodili ljude na groblje, na pravoslavno groblje i tamo ih strijeljali. Moja majka je pazila da ne bih izlazio  iz kuće i vidio što se dešava. Ali tog jednog dana, izašao sam kroz prozor i  spustio se prema starom dijelu groblja i skrivao se među grobovima da  me netko ne opazi i promatrao što se događa.

 Doveli 11, strijeljali 12
Na pravoslavno groblje doveli su izmučene ljude, koje su tjerali uniformirani naoružani vojnici. Poredali su ih prema istočnom zidu groblja i tu  ih strijeljali. Bilo  je njih 11, a strijeljali su 12, jer je jedan od vojnika odbio  pucati u te civile, pa su ga beskrupulozni izvršitelji postavili među onom  jedanaestoricom i strijeljali ga zajedno s njima. Zatim su ih stavili na gomilu i prekrili nekom ceradom.
Ujutro su na groblje došle supruge, majke, sestre i tražile da vide svoje  najmilije, ali im vojnici nisu dozvolili. Iskopali su široku jamu i sve ih stavili u nju. Zatim se iskopalo 12 jama, po 6 u redu i prenijeli ih iz velike jame u pojedinačne grobove. Sve sam to gledao preko zida starog groblja.  Bilo je stravično gledati te egzekutore bez imalo milosti i ljudskog osjećaja! Kasnijih godina, doznao sam, da je tada među strijeljanim civilima bio i otac našeg pjevača Đanija Maršana. Ta slika egzekucije nije mi  nikad iščezla iz sjećanja. Vidio sam kako ljudi padaju, kako se trzaju i kako ih ti zlodusi dokrajčuju.
Mnoge sam godine kasnije, pitao majku, jesu li u tim smaknućima,  bez ikakvog suđenja, sudjelovali ljudi koji su upravljali gradom Zadrom.

Tko je izdao naredbu?
"Ne", rekla je, "to su bili golobradi mladi ljudi od 18, 19 ili 20 godina,  koji su svoje dječaštvo proveli kroz rat"  i bili strašno  indoktrinirani, nije  im bilo teško strijeljati ljude. Naredbe su izvršavali bez pogovora.
Ali, mnogo godina kasnije, majci sam govorio, kako ne vjerujem, da  partizanska vlast u Zadru nije učestvovala u likvidacijama Zadrana bez  suđenja, jer netko je morao izdati naredbu za to strijeljanje. I dan danas  sam uvjeren da su tadašnje gradske vlasti sudjelovale u likvidaciji Zadrana, a izvršitelji su samo bili oruđe u njihovim rukama – kaže Gatara.