Kada se povijest više ne mijenja na ulicama

Slika korisnika admin
Hedges je poznati američki autor, novinar i ratni dopisnik

Još davno je Karl Marx predvidio kako će kapitalizam kao društveni, ekonomski i vrijednosni sistem pojesti sam sebe. Nekoć ignorirana, njegova djela Kapital i Komunistički manifest posljednjih godina postaju citirana i dizana u nebesa, a autor svrstavan među istinske proroke suvremene postmoderne. Jer, sada je to svima očito kao dan, sistem koji se temelji na kontinuiranoj ekspanziji s rastom kao jedinom vrijednošću, upravo proživljava svoju krizu. Umjesto ulaganja u tehnologije namijenjene dobrobiti čovječanstva, novi buržuji orijentirali su se samo onim znanstvenim i ekonomskim dostignućima koja su išla njima u korist.

Kir Veliki savjetuje

Kao da su zaboravili da se do vodstva može doći i drugim načinima, poput darežljivosti. Pa se onda svjetska ekonomska medijska perjanica, časopis Forbes, odjednom, prije nekoliko tjedana dosjetila citiranja devet lekcija liderstva po antičkom Kiru Velikom, posipajući se očito pepelom, kada je stvar već pošla nizbrdo. Bilo kako bilo, ovdje s lakoćom upada njegova druga lekcija koja glasi:

„Sakupljanje čizama nije sama svrha, već sredstvo za gradnju carstva. Bogatstva su nam od male koristi - osim za načine pridobivanja novih prijatelja" - poručivao je perzijski kralj.

A bespotrebna i nesrazmjerna akumulacija bogatstava, uništenje prirodnih resursa nauštrb kontinuirane ekspanzije konačno stanovnike zemaljske kugle počinje 'dolaziti glave'. Pa i one iz bogatijih zemalja. Dovoljno je pogledati (nedovoljno u prostoru 'mainstream' medija predstavljane) fotografije sada opustjelog a nekoć jakog američkog industrijskog grada Detroita. Zbog sindikata koji nisu dopuštali eksploataciju radnika američke korporacije koje su nekoć omogućile da Detroit bude div američke autoindustrije, svoju kontinuiranu ekspanziju profita odlučili su nastaviti u nekim drugim zemljama, daleko od „slobodne Amerike".

Zašto prosvjedi ne uspijevaju

Kao rezultat sve većeg bogaćenja uslijedili su masovni prosvjedi diljem svijeta. Occupy Wall Street pokret uzeo je maha i van svog matičnog mjesta, a prosvjedi pod drugim imenima, no s istim ciljem - rušenjem bankarskog bogaćenja i političkog protekcionizma, uslijedili su i u brojnim europskim zemljama, s nadom da ukoliko sruše vladajuće, srušiti će i nepravdu.

No, to se ispostavilo potpuno krivim. Dotadašnji poslušni vladajući političari zamjenjivani su još poslušnijima i nikakav demokratski način, bio on s navodnicima ili ne, nije pomogao građanima u njihovom beznađu. Ponajviše Grcima koji su u očaju svoju pravdu krenuli tražiti u opetovanim nasilnim prosvjedima. Bezuspješno. Stara formula više ne funkcionira i povijest se više ne mijenja na ulicama. Valjalo je pogledati što se krije iza zastora, a to je značilo vratiti se u povijest i promotriti događaje kroz neke druge okvire.

Cvilizacijsko ludilo kao finale

Ratni novinar i dopisnik Chris Hedges lijepo je to primijetio kroz multidisciplinarnu prizmu povijesti, umjetnosti i filozofije - uspostave prevlasti prosvjetiteljstva, nestanka pred-modernih društava i svega onog što su ona nosila sa sobom pa tako kaže: „Kada civilizacije počinju izumirati, kao da polude... Neka se vode besmisleni ratovi, jedan za drugim. Neka mase budu bačene u ekstremno siromaštvo i neka budu ostavljene bez posla, dok u isto vrijeme elite, pijane od hedonizma, gomilaju ogromna bogatstva kroz eksploataciju, spekulaciju, prevare i krađu"... nabraja Hedges, iznoseći pritom najznačajniju nit vodilju: „Kada se osnovni elementi života svedu na novčani proizvod, život zapravo više niti nema neke unutarnje vrijednosti. Uklanjanjem "primitivnih" društava, onih koja su bila definirana animizmom i misticizmom, društva koja su slavila dvoznačnost i misterioznost, ona koja su poštovala ljudsku maštu, uklanjanjem istih uklonjena je i svaka ideološka protuteža ideologiji kapitalizma koja proždire samu sebe" - zaključuje Hedges.

Ego - od sluge do gospodara

Ipak, on je (iako kao pravovremeni kroničar društva) shvatio nešto što su „kroničari duha" shvatili još prije punih dvadeset godina. Jedna od njih je Clarissa Pinkola Estés, jungijanska analitičarka koja u svome kardinalnom djelu „Žene koje trče s vukovima" objavljenom 1992. godine već ustvrdila kako su i 'divlji svijet i divlje žene ugrožene vrste'. Iako se putem analize drevnih mitova i bajki Estés orijentira prvenstveno na žensku prirodu, njezino značenje i njezin utjecaj, život u svijetu bez odnosa „muško-žensko" ne teče. Jin i Jang, Venera i Mars, vatra/voda... dvije su strane iste medalje koja bez ravnoteže među njima ne bi postojala.

Pa tako Estés koja pod 'divljim ženama' smatra iskonsku ženu, intuitivnu i duhovnu, u dodiru sa sobom i u dodiru sa prirodom, kaže slijedeće: „Tijekom godina njezina instinktivna narav je pljačkana, potiskivana i pregrađivana. Tijekom čitave povijesti duhovni predjeli divlje žene pljačkani su i spaljivani, buldožerima su joj sravnjivana staništa, a prirodni ciklusi utjerani u neprirodan ritam kako bi se udovoljilo drugima". Nije slučajno da netaknuta divljina našeg planeta nestaje dok blijedi sjećanje i shvaćanje naše vlastite divlje naravi, ustvrdila je tada Estés, a s njome se danas sve više slaže suvremena psihologija tvrdeći kako je Ego („Što mislim?") nadvladao Id („Što osjećam?"), odnosno od sluge postao gospodarom.

Gdje je pogriješio feminizam?

Neki otud kreću u polarnost pa predviđaju ponovno i potpuno vraćanje ženskog, intuitivnog, emocionalnog, tajanstvenog i taktilnog... No, ekstremi najčešće ne vode istinskoj promjeni, već samo povratku u drugu polarnost. Prigodan primjer su feministički pokreti neoliberalnih osamdesetih zavedeni idejom da jedino sa svojom „muškom" stranom žene mogu postati ravnopravne s muškarcima. Tek je u zadnja dva desetljeća postmoderni feminizam počeo je polako shvaćati kako žene ravnopravne muškarcima mogu biti jedino u svojoj različitosti.

Prava promjena dolazi iznutra

A tu opet dolazimo do promjena vrijednosti na koje se Hedges u svome zaključku jako lijepo nastavlja: „Sve ono što je vezano uz ljepotu i istinu, uz one sile koje nas mogu promijeniti, sve to je sistematski uništavano od strane korporativne države. Umjetnost, obrazovanje, književnost, glazba, kazalište, ples, pjesništvo, filozofija, religija, novinarstvo... nijedna od ovih disciplina ne vrijedi ništa u korporativnoj državi. Ovo su vrednote koje se, čak i na našim sveučilištima, prikazuju kao nepraktične. Ali upravo kroz "nepraktično", kroz ono što može obogatiti našu maštu, upravo kroz to ćemo biti spašeni kao vrsta." - predviđa Hedges. Implicirajući tako upravo ono što se toliko puta citira, a tako malo primjenjuje - do novih rješenja teško da se može doći starim metodama. I društvene promjene ovaj puta trebale bi izabrati drugi put. Umjesto masovnog, silovitog i unificiranog, društveni organizam svoju promjenu bi možda trebao početi na staničnoj, osobnoj razini - kao jedinoj koja ima snagu propitati one „umne" vrijednosti koje su nam stoljećima nametane.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno