Svatko ima pravo ne umrijeti od bolova

Slika korisnika admin

U dnevniku Nove tv prošli smo tjedan mogli vidjeti nešto vrlo originalno, nešto što sam htio samo onako usput spomenuti u tv kolumni, ali sam shvatio da sam u dahu potrošio sav predviđeni prostor i da je tema sama po sebi vrlo zanimljiva. Ustvari, ne toliko zanimljiva koliko diskutabilna. Što se, naime, dogodilo? Majka četvero djece tuži Hrvatsku sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer su uskraćena njena materinska, građanska prava itd... A o čemu se radi? Žena pošto-poto želi svoje peto dijete roditi u vlastitom domu jer smatra da je to njeno pravo, da je to jedno jako lijepo, osnažujuće i intenzivno iskustvo i sve u tom tonu. Vidjelo se da je žena iskrena, njeno je lice odisalo mirnoćom kakvo bi jedni okarakterizirali spokojstvom osobe koja zna što je prava sreća, dok bi drugi to povezali s jednim drugim stanjem svijesti, o čemu nećemo sada govoriti. Da je gospođa odlučna u ostvarivanju svojih principa dokazuje i tom prijavom međunarodnom sudu, sudu za koji čujemo onda kada netko pokušava dokazati ugroženost svojih ljudskih prava.

JA BIH OVAKO, KAKO MISLIM DA TREBA, ALI TAKO DA VI IPAK...

Gospođa ima pravo tako misliti, ali tu njene želje ne prestaju. Ona inzistira da se ženama koji se na to odluče osiguraju uvjeti za to, a u te uvjete spadaju i prisustvo primalje, pa i vozilo hitne pomoći da dežura ispred kuće, a po svemu sudeći, ne bi bilo loše da u tom vozilu nekoliko sati čekajući sjedi specijalist ginekologije i opstetricije, po mogućnosti s višegodišnjim iskustvom i kompletnom operacijskom salom, zlu ne trebalo, uključujući i liječnika anesteziologa, sestru instrumentarku i sve što uz to po pravilima ide.

Pritom se očigledno zaboravlja da, nažalost, još nismo toliko bogato društvo u kojem bi dragocjeni medicinski stručni kadar išao po kućama, da smo u deficitu s timovima prve pomoći koji u turističkoj sezoni, u stravičnim gužvama, prkose i zakonima fizike s obzirom na to da budu u isto vrijeme na više mjesta odjednom i da je cijela situacija vrlo složena.

UVIJEK SPREMNE UDRUGE

Naravno, kao i uvijek, tu je i neka dežurna udruga koja nam kaže da žene imaju pravo na izbor i sve u tom stilu, u što ja vjerujem, slažem se, podržavam, ali bih i dodao - sve ima svoje granice i norme. Inače volim udruge koje će braniti žene od nasilja, koje će štititi djecu od roditelja zlostavljača (zanimljivo, nisam čuo za udrugu koja će djecu štiti od zlostavljanja vršnjaka ili nekih odraslih osoba koje zloupotrebljavaju svoje pozicije i ovlasti), udruge koje pomažu u borbi protiv alkohola, cigareta... Ali da neka udruga troši svoje vrijeme i utjecaj na ovakve izdvojene primjere ipak je malo previše. Postoji puno drugih stvari kojima se može pomoći majkama (ustvari roditeljima... zašto se očevi olako zaobilaze?) i njihovoj djeci da ostvare neka svoja prava i poboljšaju kvalitetu svoga života. Evo, ja ću im dati ideju. Neka se sve udruge koje brinu za zdravlje djece udruže i zabrane prodaju hodalica u Hrvatskoj. To bi bilo korisno.

UOPĆAVANJE I STIGMATIZIRANJE

Činjenica je da su se u posljednje vrijeme intenzivirale polemike o načinima rada u rodilištima, o postupcima s trudnicama i novorođenom djecom, a stvar je posebno aktualizirala filmom "Ljudožder vegetarijanac" u kojem se opisuju opačine i perverzije jednog liječnika-ginekologa. Nažalost, opet se događa da se zbog izdvojenih slučajeva stvari uopćavaju i da stigma pada na vrijedne i sposobne ljude koje pošteno rade svoj posao. To se posebno događa na internetskim forumima na kojima se osim korisnih savjeta i informacija mogu naći i neargumentirane tvrdnje i navodi, u pravilu nepotpisani i samim tim nevjerodostojni.

Iznose se neprovjereni podaci, proizvoljni se zaključci navode kao službeni, a pritom se zaboravlja da nismo svi isti, da nismo jednako predisponirani i, kao najvažnije, da su najvatrenije zagovarateljice ovakvih poroda one kojima su i trudnoća i porod i djeca bili uredni. Oni koji tu sreću nisu imali vjerojatno nisu tako glasni, ali moramo apostrofirati i to da se u stvari radi o jako, jako malom uzorku s obzirom na to da su kućni porodi ipak vrlo rijetki.

SVATKO IMA PRAVO NA SVOJ DOŽIVLJAJ

Stjecajem neobičnih životnih okolnosti u životu sam imao prilike razgovarati s puno, ali zaista puno žena koje su upravo prošle proces porođaja i slušati njihove slikovite dojmove. Nisam vodio preciznu statistiku, ali sam uvjeren u sljedeće. Golema većina je istinski osjećaj sreće doživjela onda kada su prvi put privili uz sebe svoje novorođeno dijete, ali isto tako, bilo je onih koje su bile toliko iscrpljene i izmučene da su se svome djetetu istinski obradovale tek sutradan, a zbog čega ih nitko ne može i ne smije kritizirati. Svako pravilo ima svoje iznimke, ali ja sam uistinu, ali uistinu rijetko nailazilo na rodilje koje su trudove i sve što uz njih ide, doživjele kao istinski trenutak sreće, penjanje u više sfere bivstva ili, kako se gospođa slikovito izrazila, "osnažujuće i intenzivno iskustvo." Da je porod "intenzivno iskustvo" to će vam potvrditi skoro svaka rodilja, ali da će od toga stvarati neku famu, ili da se tako izrazim, s nostalgijom pamtiti sve što su prošle - baš i neće.

TEORIJA O ZUBARIMA I ANESTEZIJI

Ne mogu se baš precizno sjetiti, ali pamtim da sam učio o intenzitetu bola koji može doživjeti ljudsko biće i na toj je ljestvici od 1 do 10 porođajna bol, uz opekline na samom vrhu. Ipak, postoji cijela jedna struja koja smatra da je bol integralni dio poroda i da se ne smije ublažavati umjetnim putem, a svoje mišljenje argumentiraju time da svako umjetno smanjivanje intenziteta boli nepovoljno djeluje na plod i na majku. Sjećam se jedne teorije dok sam bio dijete i išao kod zubara, a u ono vrijeme kada se malo štedilo na anesteziji. Onda se govorilo ovako: "Nije dobro da ti dadu anesteziju jer onda liječnik ne vidi gdje te boli pa krivo liječi zub." Poslije mi je jedan prijatelj, stomatolog, objasnio da su sve to gluposti jer on i bez toga da se ja krivim i vrištim vidi gdje je kvar, gdje je pulpa i slično. Ipak, vjerujem da dobar dio ovih koji su pristalice bolnog poroda također vole da im se popravljaju zubi bez anestezije, ali sada opet ulazim u sferu ironiziranja cijele stvari pa bolje da ovu temu prekinem da netko ne bi zlobno primjetio da ciljam na mazohizam, što mi zbilja nije bila namjera.

SVE IMA SVOJE GRANICE

Ali vratimo se mi na već spomenute granice i norme. Ova je gospođa koja traži prava na kućni porod imala sreće da je svoje prvo četvero djece rodila zdrave i bez komplikacija. Ja nisam rodio nijedno pa po nekima nisam kompetentan o tome govoriti, ali mi ipak nije jasno - zašto netko izaziva sudbinu i igra se zdravljem svoga djeteta porađajući ga u kućnim uvjetima. Zašto se nakon toliko godina i stoljeća razvitka medicine treba vraćati na porode u spavaćim sobama, u kočetama, uz svekrvu i seosku babicu koja je upravo sapunom od guščje masti oprala ruke, u limenom, napuknutom lavoru i obrisala ih o izblijedjeli fuštan.

Dobro, sad sam krenuo u sebi svojstveno pretjerivanje, oni će uzeti adekvatnu primalju, ali ipak se radi o djelomičnom odricanju tekovina moderne medicinske znanosti. Hoćemo li se isto tako ponovno liječiti pijavicama i puštanjem krvi i treba li onda taj povratak na iskonsko i naturalno sa poroda proširiti i dalje pa novorođeno dijete ne prijaviti kod pedijatra, ne cijepiti i općenito ignorirati medicinu kao takvu? Jer, ako ne valjaju ginekolozi i rodilišta, zašto bi od njih bili bolji pedijatri i bolnice i da sad ne nabrajamo dalje. Lako je palamuditi dok si zdrav, ali kada zaboli, stvar postaje puno, puno ozbiljnija.

DOBRO JE DOK NE KRENE LOŠE

Netko je možda očekivao da će ovaj tekst biti napisan onako uobičajeno - razgovor s ginekologom, iznošenje statističkih podataka prepisanih s interneta, navodi "pro et contra", ali to bi bilo odveć standardiziran pristup na koji u Magazinu niste navikli. Ovaj se tekst više zasniva na osobnim iskustvima, na donekle profesionalnoj involviranosti i smislu za zapažanje apsurdnih situacija, teorija i tvrdnji. Nisam ja protivnik kućnih poroda, osobito ako netko to strasno želi. Svako bi trebao imati pravo na izbor, ali i biti svjestan kako prednosti tako i posljedica. Ako sam ja npr. pristalica eutanazije, to ne znači da ću nagovarati druge ljude na to.

I za kraj, citirao bih jednu mladu i inteligentnu ženu, zdravstvenu radnicu, koja je na određen način profesionalno vezana uz trudnice, porode, bebe i sve ono što uz to ide. Na ovu temu ona kaže: "Sve je to lijepo i krasno dok stvari idu kako treba." A tko može garantirati da će stvari ići kako treba do samoga kraja - dodao bih ja.

zadarskimario@gmail.com

Argumenti

Pogledajmo malo što kažu pristalice kućnih poroda, koje su prednosti, a ja ću to onako nedužno komentirati u zagradama. Dakle... U kući je bolje je rađati zato što:

Žena nije subjekt rutinskih procedura poput kontinuiranog CTG-a, pritiskanja trbuha, klistiranja, brijanja i dr.

(Sve ovo spada u "rutinske" procedure baš zato da olakša porod, a ne provodi se samo stoga da se zadovolji forma, da se napakosti roditeljima ili zato što je to nekome gušt.)

Žena može jesti, piti, hodati i odmarati se kako ona hoće.

(Djelomično točno, ali valjda postoje razlozi zašto se to u bolnici kontrolira - osobito ovo "jesti i piti".)

Njegu joj kroz sve faze pruža ista osoba kojoj vjeruje i koju je sama izabrala.

(Da, kada bi živjeli u idealnom svijetu i kada bi to bilo moguće. U Američkim filmovima gdje se u privatnim klinikama na dan plaća 5.000 dolara - možda.)

U domu je manja mogućnost infekcija kako za majku tako i za dijete.

(Vrlo diskutabilna tvrdnja bez stvarnih dokaza.)

Žena može "istražiti" sve mogućnosti rađanja i položaje.

(Što to znači istražiti? Mijenjati položaje dok ne nađe onaj pravi? Zašto ne? S time se u potpunosti slažem, ako za to ima vremena i uvjeta.)

Žena može koristiti sve što pomaže u opuštanju i stvaranju odgovarajuće atmosfere. Svijeće, mirisi, inspirirajuća glazba, aromaterapija...

(Vrlo zabavna tvrdnja. Zamišljam ženu kojoj je pukao vodenjak, a ona užurbano pali svijeće, mirisne štapiće i pušta "inspirirajuću glazbu" koja bi je trebala podići na više razine nirvane.)

Manja je mogućnost postporođajne depresije jer nije odvajana od djeteta.

(Zanimljivo je koliko ljudi naglašava to odvajanje. Većina se žena ipak treba odmoriti od velikog napora, a ovi to prikazuju kao da dva mrka stražara iz konc-logora šutke prilaze i otimaju majci dijete i odnose ga na par godina u nepoznatom pravcu.)

Otac i ostala djeca mogu sudjelovati u porodu kako i koliko to žele.

(Ove me priče posebno nerviraju. Što braća i sestre mogu pomoći na porodu? Mogu samo smetati i uplašiti se. Možda da svi viču - guraj, guraj, diši, diši?! Budaleštine iz američkih filmova.)

Pomaže prilagodbi novog člana obitelji.

(Jadna je ta obitelj koja će novo dijete bolje primiti ako svi prisustvuju porodu. Teške gluposti.)

Dijete ne treba odmah kupati i izlagati jarkom svijetlu.

(Da, najbolje ga je ne kupati do polaska u školu. Tko je još umro od nepranja? A jarka svijetla? O čemu to oni govore?)

Zdravo dijete se ne odvaja od majke i tako se jača povezanost između njih.

 Da. Dijete se inače uvrijedi pa neko vrijeme ignorira mamu, digne joj pozdrav i duri se dok mu se ona ne ispriča pismeno. U dva primjerka s taksenom markom.

Dijete ima veću mogućnost roditi se vaginalno.

(Ispada da medicinsko osoblje nema nijedan drugi cilj nego raditi carske rezove. Kada ga rade - ne valja. Kada ne rade - opet ne valja. Kako god okreneš uvijek su krivi, a kada svojom odlukom spase život onda je to normalno i očekivano.)

Lakše se doji jer ga može hraniti kad poželi. Majci se pomogne savjetom i ohrabruje se da istraje u dojenju.

(E, ovo je već bezobrazluk. Sada će još ispasti da u bolnicama otežavaju majkama dojenje. Da može dojiti samo ako donese deset deka kave i bonbonijeru. Pa ako se na nečemu isistira to je dojenje. Bože sačuvaj.)

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)