Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Vlada i izvođači radova raskidaju ugovor o gradnji Pelješkog mosta

16.05.2012. 22:00
Vlada i izvođači radova raskidaju ugovor o gradnji Pelješkog mosta


Vlada će osnovati i ekspertnu skupinu čiji će zadatak biti utvrđivanje stvarnih troškova izgradnje mosta. Treba i utvrditi jesu li na natječaju o gradnji prevarena dva poslovna konzorcija iz Njemačke i Austrije. Oprativno je projekt u vrijeme vlade Sanadera i Kosor vodio Kalmeta


Hrvatska Vlada danas će raskinuti ugovor o gradnji Pelješkog mosta na temelju sporazuma s tvrtkama koje su ga trebale izgraditi, a to su Konstruktor Inženjering, Viadukt i Hidrolektra. Istovremeno će Vlada osnovati ekspertnu skupinu, čiji će jedini zadatak biti utvrđivanje stvarnih troškova izgradnje Pelješkog mosta, a tu je ključan podatak iz teksta sporazuma iz kojeg je razvidno da je država unaprijed platila 163,5 milijuna kuna avansa graditeljima mosta. Ekspertna skupina u kojoj će uz predstavnike građevinara biti neovisni ekspert, te predstavnici Ministarstva financija i Ministarstva prometa morat će ispitati što je plaćeno i na što su navedeni novci potrošeni kako bi se na kraju stiglo do završnog računa za Pelješki most. Ovim potezom Milanovićeva Vlada pokušava riješiti naslijeđeni kostur iz HDZ-ovog ormara i jedan izuzetno osjetljiv problem, jer bi eventualne obveze građevinara u smislu povrata novca državi mogle tri velike hrvatske tvrtke u kojima radi oko 6.000 ljudi dovesti u ozbiljne financijske probleme. No, današnji raskid ugovora tek je epilog skandala međunarodnih razmjera u priči o izgradnji Pelješkog mosta.
Detalji u tajnosti
Dokumenti u posjedu naše redakcije nedvojbeno pokazuju da se Pelješki most prema postojećoj dokumentaciji uopće nije mogao izgraditi, da su na natječaju o gradnji prevarena dva velika poslovna konzorcija iz Njemačke i Austrije, kao i da su hrvatske Vlade na čijem su čelu bili, prvo Ivo Sanader, a onda i Jadranka Kosor, pogodovale domaćem konzorciju građevinskih tvrtki, koje su posao dobile, iako ga uopće nisu mogle napraviti. Riječ je o dokumentaciji, koja objašnjava kako se moglo dogoditi da ugovor o gradnji Pelješkog mosta bude potpisan 2007. godine, izvođači uvedeni u posao u svibnju 2008. godine uz rok izgradnje do 12. svibnja 2012. godine, a da za sve te godine nije napravljen nikakav ozbiljniji posao na izgradnji. Unatoč svim obećanjima HDZ-ove Vlade i višekratnim svečanim otvaranjima gradilišta, izgradnja Pelješkog mosta u stvari nikada nije ni započela, iako je potrošeno najmanje nekoliko stotina milijuna kuna. Riječ je nedvojbeno o štetnom ugovoru i štetnom poslu, čiji su se detalji skrivali od hrvatske javnosti, a sada bi za njih svakako interes morali pokazati u DORH-u i USKOK-u.  
Cijeli problem nastao je u pripremi javnog natječaja 2007. gdje su limitirajući uvjeti bili zahtjevi BiH o slobodnom koridoru prema Neumu i plovnom putu, pa je most morao biti visok čak 51 metar, a raspon između središnjih stupova 250 metara. Povjerenstvo za ceste na čijem je čelu tada bio Ivo Sanader tražilo je da se tako rigorozni uvjeti umanje, a zapisnik pokazuje da je predloženo da “RH ponudi BiH status najprivilegiranije nacije u korištenju luke Ploče.”
Bunari i piloni
No, pregovori s BiH nisu bili uspješni dijelom i zbog toga što je nedostajalo vremena. Čelništvo HDZ-a nalagalo je da ugovor o Pelješkom mostu bude potpisan prije parlamentarnih izbora 2007., što se i dogodilo 17. listopada. Na natječaju je uvršten projekt u kojem se predviđa ogroman raspon od 560 metara između središnjih nosivih stupova, što je bilo dvostruko više od uvjeta iz BiH. Nedvojbeno je bila riječ o megalomaniji Jure Radića i IGH, koji je projekt izradio tako da Pelješki most bude svjetski rekorder, jer bi u trenutku imao najveći raspon na svijetu. Dodatni problem kasnije će se tek dogoditi zbog predviđene tehnologije gradnje na natječaju, koji je rezultirao izuzetno zanimljivim rezultatima. Hrvatski poslovni konzorcij na čijem je čelu bio Konstruktor iz Splita dao je uvjerljivo najbolju ponudu za izgradnju vrijednu 1,93 milijardi kuna. Druga ponuda bila je dvostruko skuplja. Austrijski konzorcij na čelu sa tvrtkom Alpina BAU dao je cijenu od 3,84 milijarde kuna. Na trećem mjestu bili su Nijemci, tvrtka Dywidag BAU s ponudom od 4,4 milijarde kuna. Iako je razlika u visini ponuđenih cijena u najmanju ruku neobična, ugovor je očekivano potpisan s hrvatskim tvrtkama, što je bio temelj za jedno od važnijih predizbornih obećanja HDZ-a 2007.
No, već nekoliko mjeseci kasnije počeli su problemi. U natječaju je predviđena tehnologija izgradnje središnjih stupova metodom “bunara”. Riječ je laički rečeno o izgradnji rupe (bunara) usred mora, koja je u slučaju Pelješkog mosta trebala biti duboka i široka 35 metara, odnosno imati visinu iznad i ispod vode od 70 metara. Iznimno malo tvrtki u svijetu ima takvu tehnologiju gradnje, niti jedna iz Hrvatske. To potvrđuje nekoliko dokumenata. Prvi zahtjev Konstruktora je iz travnja 2008. godine da se krene u izmjenu projekta i umjesto temeljenja bunarima predvide piloti injektirani u morsko dno i kombinacija bunara i pilota. Zanimljivo je i pismo Viadukta upućeno 8. veljače ove godine tadašnjem ministru Zlatku Komadini. U njemu se navodi: “U tender dokumentaciji projektirano je temeljenje tehnološki neizvedivim bunarima, što je uvjetovalo izradu novog optimiziranog rješenja temeljenja glavnih pilona mosta na pilotima.”
Geološka istraživanja
Da je projekt izmijenjen također se vidi iz dopisa Viadukta, gdje stoji da je 27. veljače 2009. godine, godinu i pol dana od potpisa ugovora, izvođačima radova “predan novi modificirani glavni projekt sa izmjenom i dopunom građevinske dozvole, kojim je stari glavni projekt zamijenjen.” Pritom je jasno da Austrijanci i Nijemci nikada nisu dobili priliku natjecati se za gradnju mosta po novom projektnom rješenju. 
Ipak, ni nakon toga gradnja nije mogla početi. Tada se ispostavio novi problem, jer prije ugovaranja posla 2007. godine nisu napravljena detaljna geološka istraživanja tla u podmorju. U tom istraživanju jednako je tretirano cijelo podmorje i nisu dodatno ispitane lokacije, gdje se moraju temeljiti potporni stupovi. Mrtvo gradilište mosta upravo u tom razdoblju, a riječ je o svibnju 2009. godine, obišli su premijer Ivo Sanader i resorni ministar Božidar Kalmeta, prigodno čestitali graditeljima i ustvrdili kako most odlično napreduje. Stvarnost je bila sasvim drugačija. Radilo se samo na pristupnoj cesti, a u moru je tek započelo dodatno istraživanje podmorja. Gotovo dvije godine nakon potpisivanja ugovora Hrvatske ceste ugovorile su s tvrtkom CROSCO dodatna istraživanja tla i potpisale ugovor vrijedan 5,2 milijuna kuna. Rezultati CROSCO-a stvorili su novi problem. U dopisu tvrtke Viadukt navodi se kako je “tlo ispod stupa S9 različito nego u tender dokumentaciji, pa je izvjesno pomicanje tog stupnog mjesta”, te se dodaje kako “u tenderu nije bilo predviđeno bušenje pilota nakon njihovog zabijanja u glinu i dolaska do stijene na još tri stupna mjesta”. Na istom mjestu navodi se i problem Seizmičke studije, koja je prepuštena projektantu zbog čega je došlo do “proizvoljnog definiranja seizmičkih parametara za proračun odziva mosta.” Zato su u Viaduktu predložili privremeni prekid radova, testiranje probne nosivosti pilota, te zatražili proširenje projektnog tima u vidu dovođenja međunarodno dokazanih eksperata ili kompletne promjene IGH kao projektanta.
Kulminacija ludosti
Izraženo je i nezadovoljstvo jer se više puta mijenjala širina mosta zbog različitih koncepcija gradnje pristupnih cesta na Pelješcu, gdje su već godinama ranije za malu cijenu kupovani milijuni četvornih metara zemljišta. U tome je u javnosti najeksponiranija bila tvrtka Profectus Vicenza Blagaića, ali i dalje ostaje otvoreno pitanje za koga je Blagaić sve kupovao, tko se sve trebao okoristiti mostom. Između ostalih, vlasnik je dijela tih parcela bio i Konstruktor, nositelj posla izgradnje.
Međutim, zbog problema na gradilištu se i dalje nije događalo ništa. Promijenile su se političke okolnosti, Sanader je dao ostavku, a Kosor postala premijerka kojoj je jedan od prvih poteza bio smanjenje izdataka za Pelješki most. Javnosti se u razdoblju uvođenja tzv. kriznog poreza zgodno poručilo da se reže na svemu, pa tako i na Pelješkom mostu. Međutim, rezati nije bio problem, jer se most nije gradio, niti su za to postojali uvjeti. Svejedno, krajem 2009. pokazat će se da Kosor ipak ne odustaje od Pelješca za kojeg je trebalo biti izdvojeno oko 100 milijuna kuna iduće godine.
— tekst u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Zadarskog lista