Razvoj golfa i turizma na Jadranu koče nečiji privatni interesi

Ako treba čuvati, zaštititi, kvalitetno oplemeniti ovaj prostor – onda ćemo to sigurno puno bolje napraviti mi nego netko iz Zagrerba. Očigledno će jedna mala grupacija ljudi doći u poziciju da kontrolira razvoj turističkih zona. Neki ured ili državna agencija raspolagati će sutra svim turističkim zemljištem na području cijelog Jadrana. Sve će postati usko grlo, centralizirano i birokratizirano, kaže načelnik Milivoj Kurtov
U ovoj našoj Dolini suza svakodnevno odzvanja refren: “nema novih ideja, novih strateških vizija, niti dobrih projekata…”
U korskom pjevu brojni akteri javne scene – raznorodnih profila i hijerarhijskih visina – obasipaju naciju pitanjem: kako izaći iz krize? A morali bi odgovoriti na ono esencijalno – krucijalno: što izabrati kao izlaz?! Tamo, gdje se odlučno nose sa krizom, postaje jasno da stari programi i planovi više ne vrijede. U vrijeme kada omču oko vrata zatežu drastične točke krize, ne opipavaju se desperatno krajnje oznake katastrofe – traže se nove mogućnosti razvitka i uspostavljaju dva kanona: izvrsnost i konkurentnost.
Osokoliti se, izvući se iz paučine beznađa bilo bi lakše, kada bi u glavama onih koji vode igru stalno odzvanjale sentencije mudrih ljudi: “Ništa na svijetu nije tako snažno kao ideja čije vrijeme tek dolazi”, ili ona sjajna konstatacija da se “Pjev budućnosti nije rodio pod perom vezanim previše za vrijeme sadašnje”. Moćni i duboki život koji se valja odozdo, podcrtava, ima tome i više od pedeset godina, da je ovdje u Dalmaciji taj pjev budućnosti – TURIZAM. Ali ne onaj i onakav kakav se nudi danas. Svakako valja ubiti tu ocvalu pticu rugalicu – ubiti image jeftine destinacije za masovni turizam kratkoga daha – svedene na ljetnu “destinaciju” niže srednje klase sa zapada.
Jak turizam
Koliko bude jačao turizam jačat će i Hrvatska – uglas tvrde inozemni analitičari. Ali, “vrag je u detaljima” i turizam će postati snažan i važan segment ozbiljnog odgovora na krizu jedino ako se realizira u novim produktivnim projektima koji se dugotrajnije uklapaju u tržišnu konjunkturu kada ovo globalno selo bira gdje, kada i zašto otputiti se na odmor.
Ako se u nekom određenom prostoru misli formirati ozbiljan turizam koji se, i u ovim novim okolnostima, može uspješno nositi sa tržištem i konkurencijom, turistička mjesta i gradovi morati će biti itekako prepoznatljivi po svom turističkom proizvodu – morati će se brandirati.
Uostalom to se, ponegdje, već i dogodilo. Planirano ili stihijno svejedno. Tako je Dubrovnik postao kulturni turistički centar, Opatija elitistička, a Zrče na Pagu tinejđerska meka.
To brandiranje turističkog proizvoda, ne biste vjerovali, dogodilo se u zadarskoj županiji pred više od 50 godina?! Tadašnje težačko-ribarsko selo Pakoštane: njegove polinezijske plaže, borove šume, ljepotu Vranskog jezera – raritetan i vrstama bogat ptičji rezervat, sjajno povrtlarstvo i izobilje zdrave hrane – otkrili su Francuzi! Tu su formirali svoje naselje ekskluzivnog robinzonskog turizma – ” Club Mediteranee”.
Nema sinergijskog učinka
Zlatno doba Francuza, kada se učio sadržajan turizam, prohujalo je u nepovrat. Ostale su trošne kolibe “polinezijskih urođenika” i spoznaja o tome kako mora izgledati dobar i uspješan turistički proizvod.
U međuvremenu u “okruženju” Pakoštana izgrađena je ili osuvremenjena silna infrastruktura: moćna Dalmatina morala bi, poput munjovoda, navlačiti turtističke karavane iz Baltika i Srednje Europe do najbližeg im i najatraktivnijeg mora, razbuktavajući u njima “vjeru” u sunčani jug. U Zadru je izgrađeno pristanište za velike putničke brodove; modernizirane su zadarska i splitska zračna luka; u tom prostoru, sidri u marinama na desetke tisuća nautičarskih brodova. Hrvatska država, dakle, potrošila je velike “nofce”! U turizmu se Zadarske županije, međutim, malo što spektakularnog i velikog dogodilo, jer sinergijskog učinka naprosto nema! Tako se i u spomenutim ” avangardnim” Pakoštanima danas nudi uobičajeni standardni turizam od 60 dana – a la : ” Mediteran kakav je nekada bio”.
Milivoj Kurtov, načelnik općine Pakoštane i nije baš nesretan zbog toga što ih je mimoišla velika izgradnja “kapaciteta”. On kaže: “Zakonom o zaštićenom obalnom pojasu za nas je napravljena velika stvar da nam se ne dogodi betonizacija. Naša je velika prednost što nismo do sada gradili i devastirali prostor. Zaposjednutost parcele gradnjom objekta mi nigdje nismo imali više od 25 posto. U Pakoštanima dominira kućna radinost i nemamo niti jedan ozbiljniji turistički objekt. Tako, međutim, ne može ostati. Općina smo sa pozitivnim natalitetom i nužan je gospodarski razvoj. Osim u autokampovima mladi ljudi koji su završili odgovarajuće škole nemaju u općini gdje raditi. Radnih mjesta nema, kadrova i stručnog znanja ima”.
Tri turističke zone
Prilično zabrinuti Milivoj Kurtov, a kasnije ćemo vidjeti i zašto, znajući da mora doći vrijeme kada će interes kapitala i tržišta potaknuti razvoj, pita se na kojim konceptima i u čijem će se interesu on dogoditi ?
u Općini zalažemo se i nastojimo, veli On, da prevlada koncept razvoja zdravog turizma u suodnosu i prožimanju aktivnog odmora, ekologije i zdrave hrane i to na liniji konkurentnosti i što većeg cjelogodišnjeg biznisa, jer tada će se i najveća količina blagostanja realizirati u interesu lokalne zajednice.
“Ozbiljno se pripremamo za novi investicijski ciklus. Formirali smo, na više lokacija, tri velike turističke zone i smještajni kapaciteti moraju biti udaljeni najmanje 100 metara od mora. Prostorni plan nam je dobar i uvažava sve ekološke parametre prostora. Kriterij nam je koncept održivog razvoja. Imamo vrlo razvedenu infrastrukturu osobito ako je riječ o vodi i struji. Ono što smo ponudili tržištu za gradnju, za komercijalni turizam, dajemo pravo korištenja prostora na određeni broj godina, nema prodaje. Globalna kriza čini svoje. Nedostatak je kapitala, odnosno interesa za investicije. Ova će pauza dobro doći da izoštrimo kriterije za gradnju po mjeri dobrog ukusa i arhitekture primjerene podneblju Mediterana, uvažavajući ono što tržište traži, ali što je ujedno i turizam budućnosti”.
Poduži razgovor sa Kurtovom krenuo je dobrom smjeru. Osjećam, frekvencije su podudarne. Tema postaje intrigantna. Što bi mogao biti noseći pakoštanski turistički brand? Ispaljujem raketu: Pakoštane i Biograd GOLF destinacija “No 1” u Hrvatskoj – jedna od najatraktivnijih na Mediteranu!
Mojim bistrenjem misli Kurtov uopće nije impresioniran. Iz regala u kabinetu vadi projektnu dokumentaciju i skice, surfa po ekranu i pokazuje lokacije. Vidim golemi deponij, prava mala brda smeća. Kakve to veze ima sa golfom?
Od smeća do golfa
“To je Baštijunski Brig, zajednički deponij, nastao u vrijeme bivše općine Biograd, a sada ga koriste jedinice lokalne samouprave. To široko područje, koje je većim dijelom u biogradskoj općini, zagađeno je raznoraznim vrstama otpada. Upravo na tom velikom prostoru planirano je projektiranje i gradnja atraktivnog, pravog golf igrališta sa 18 rupa. Inače, u našoj općini postoji toliko zemlje u državnom vlasništvu, grupirane u velike cjeline, degradirane vrijednosti i šturog otužnog pejsaža, izvan bilo kakve poljoprivredne funkcije, da je itekako moguće izgraditi dva prvorazredna golf igrališta uz svu potrebnu infrastrukturu koja ih neminovno mora pratiti. Tu, dakle ne može biti ni govora o onim diskutabilnim radnjama o otkupu i preuzimanju privatnog zemljišta iz kojeg razloga, uglavnom, do danas, i nema na jadranskoj obali niti jednog pravog golf igrališta, što je besmislica i apsurd. Kako rekoh, jedna “naša” lokacija pripremljena je za realizaciju i ima oko 150 ha. I na drugoj lokaciji u “komadu” je 150 ha. Mi smo planom predvidjeli da tu bude golf” – obrazlaže Milivoj Kurtov.
Turistička šansa, potencijal i aduti Pakoštana su čudesni. Osim nekoliko tamošnjih ljudi malo tko ih prepoznaje. Danas je svjetski trend, a sutra će biti još i više – ” clean and green” – a mi bismo dodali i plavo.
Izobilje vode i prirodno gnojivo
Podosta je utjecajnih koji iz nejasnih razloga apriori nisu skloni golfu. Potežu i argument: “bezvodan i krševit dalmatinski se priobalni pejsaž fizički opire golfu”. Žonglira se tu još i sa trovačima vode i tla: mineralnim gnojivima, herbicidima, fungicidima, pesticidima, umjetnim podlogama za travu itd. Kada je riječ o pakoštansko-biogradskom prostoru i tamošnjim mogućim lokacijama za golf, a ma baš ništa od tih teških i optužujućih “argumenata” ne stoji!
Taj “golferski”, neobradivi dio inače plodne ravnice, zarastao u bujne divlje tvrdokorne trave i prošaran sitnim kamenjarom, gostoprimstvo pruža jedino insektima, gušterima i zmijama. Lako ga je duboko izrigolati i prirediti za kultiviranje. Posvuda u podzemlju, na malim dubinama, tu u blizini Vranskog jezera, zadržavaju se i teku slatke i obilne oborinske vode. Tlo, dakle, nikada ne mora biti pogođeno sušom i žedno. Trava? Priroda nam je “podarila” neuništiv, teško iskorjenjiv troskot. Stada i stada ovaca i koza pasu i obitavaju, od pamtivijeka, u susjednoj Bukovici i na blažim obroncima Velebita. Dakle, “visokokaloričnog” gnoja za travu ima u izobilju. Krug je zatvoren: blaga klima, slobodan nenastanjen prostor, prikladno tlo, izobilje vode, prirodno gnojivo, gusta i vitalna trava koju treba samo redovito šišati, te azurna vedrina s mnogo sunca. Eto, postoje svi elementi da se može kreirati parkovna arhitektura sa umjetnim jezercima, blagim brežuljcima, “skupturalnim” šumarcima, grmolikim oazama, jednom riječju, da se izgrade fascinantno atraktivna golf igrališta, raznolike i maštovite konfiguracije, od kojih zastaje dah.
Jadikovka nad “oskvrnućem” krajolika
Taj projekt može postati himnom održivog turističkog razvoja najviših ekoloških standarda. Osim toga, na relativno malom i atraktivnom prostoru: mora, plaža, velikog jezera, gustog šaša močvarnih terena, čuvenog ornitološkog rezervata, maslinika, vinograda, plodnog polja, borovih šumaraka, makije i krša – tom izobilju razigranog pejsaža “ugrađuje” se još jedan snažan kontrast i postiže spektakularna krajobrazna raznolikost.
Jadikovati nad “oskvrnućem” krajolika netaknutog ljudskom rukom, onog koji je rezultat rustikalnog, okamenjenog načina života, patetična je šuplja i glupa fraza. Suprotno od toga, ono što se u Dalmaciji najviše ističe nastalo je ljudskom rukom, oda je radu. Suhozidi, vinogradi u kamenjaru, maslinici itd. Golf igrališta u opisanom prostoru samo su dodatak tom od ljudi stvorenom prirodnom bogatstvu, čin oplemenjivanja prostora. Kada se na tim terenima i ne bi igrao golf, bili bi to otoci zelenila, tišine i mira, turističke atrakcije i parkovi polivalentne komercijalne turističke vrijednosti. Europski san propovijeda globalni održivi razvoj – zaštitu okoliša. Golf na mjestu sadašnjeg gadnog deponija – neće biti samo demagoška i parolaška podrška tom europskom snu.
Dugo se živjelo u zabludi da će “nevidljiva ruka” tržišta riješiti sve naše probleme. Kakva iluzija nametnuta od mešetara nekretninama i uvoznika svega i svačega. Ključ je u stvaranju nove vrijednosti. Kriza stvara novi svjetski poredak i komadić koji pripada nama dugoročno tvori:
geoprometni položaj, energetika, ekologija i svi segmenti vezani uz nju, te turizam i ništa više!
Samo taj kvartet, na trajan način, može isposlovati vizu za ulazak na svjetsko tržište. Golf je minijatura gledajući cjelinu , ali vrlo atraktivan i sretan spoj ekologije i turizma kojem je osiguran taj prolaz. A evo i zašto.
Čvorna točka golferskog sporta
Najmasovniji je individualni sport na svijetu. Igraju ga svi. Dame i gospoda. Dobnih granica nema. U jednoj partiji propješači se i desetak kilometara. Na jednom igralištu može dnevno igrati i 50 igrača.
Jedno igralište zauzima oko 85 ha terena. Njegova izgradnja ne košta više od 6 – 8 milijuna eura. U ovom času diljem Europe ima ih 6.500. U Skandinaviji velik broj, Engleskoj 2000, Njemačkoj 600, Češkoj 152, Austriji 152, Italiji oko 130, Sloveniji 12 itd. Grčka upravo sada u jeku krize ulaže u golf 250 milijuna eura! Španjolskoj i Portugalu golf je produljio sezonu za više od 3 mjeseca. Proljeće i jesen; loše meteo prilike u većem dijelu Europe pune te dvije destinacije. Zašto ne i bliži Istočni Jadran – Hrvatsku? Svakako je poslovno zanimljivo da profesionalni golfer ide tamo gdje može mijenjati terene, dva do tri, različitih karakteristika, igrajući golf 10 – 15 dana i često “vukući” sa sobom prijatelje i obitelj. Prihvaća terene koji su udaljeni i do 30 kilometara od hotela. Rekreativni igrači, kojih ima bezbroj, putuju i mnogo dalje. Na prostoru od Paga do Splita, Pakoštane su negdje na sredini, nikome daleko, i mogu lako postati “čvorna točka” golferskog sporta za tri dalmatinske županije. U igri bi dakle bila cijela industrija turizma ove regije, a uvođenjem golfa u ponudu čini atraktivnijom turističku destinaciju, što poboljšava njenu poziciju na svjetskom tržištu. Evo najboljeg indikatora: u destinacijama gdje se formiraju golf igrališta vrijednost i cijene nekretninama rastu vrtoglavo!
Istina je da nitko neće napraviti golf terene ako nije u mogućnosti da uz njih gradi i smještanje kapacitete. Golf zahtjeva manje hotele viših kategorija, 4 – 5 zvjezdica, luksuzne vile sa bazenima, ali i sve su popularnija rustikalna komforna zdanja tipa hacijende u seoskim ambijentima šire okolice. Dakle, investitoru su golf igrališta ipak krupan zalogaj. Stoga se često pribjegava javno – privatnom partnerstvu i tako ćemo, u ovom tekstu, uskoro doći i do fondova Europske Unije.
Nazočnost golfa postupno bi mijenjala lice pakoštanske rivijere. Ojačala bi postojeće ( izgrađeno je 80 km biciklističkih putova i staza!) i u ponudu bi se uvodile nove komponente i sadržaji koji bi razvijali gotovo cjelogodišnji biznis.
U hotelima spomenutih kategorija uvode se sve više wellness programi, koji ne spadaju izravno u kontekst zdravstvenog turizma, ali putem kojih se nastoji, pa i uspijeva postići potpuni oporavak duha i tijela. To je sve zahtjevniji turistički proizvod, atraktivan sadržaj koji se raširio posvuda u svijetu i zbog kojeg netko isključivo putuje. Na kraće vrijeme, ali i na tretman od 7 – 10 dana. Destinacije od juga Francuske pa sve do Turske razvijaju ga unatrag 10 – 12 godina. Tome bi se u Pakoštanima mogao pridodati unikatan i jedinstven sadržaj na Jadranu. Kupanje u moru na otvorenom i izvan ljetnih mjeseci, tijekom većeg dijela godine? U srcu mjesta naime, uz more, mogu se lako sagraditi otvoreni bazeni razigranih i modernih oblika sa grijanim i cirkulirajućim morem.
Lokacija je izuzetna. Uz samu rivu i šetnicu prostire se prazna poljana, ničim zauzeta niti definirana. Kreativan arhitekt vizionar, poput Nikole Bašića i njegovih orgulja u Zadru, projektirao bi lako i izgradio tu sustav “otmjenih”, i u svakom pogledu, atraktivnih bazena. U sva četiri godišnja doba sunca ima u izobilju, a poljana, veličine manjeg nogometnog igrališta, zaštićena je od bure, u luku je, poput nedovršenog amfiteatra, oivičuju redovi obiteljskih kuća, apartmana i vikendica. Na njihovim krovovima moguće je instalirati solarne ploče, dakle, obnovljive izvore energije, i dobivenom strujom grijati more koje cirkulira u bazenima. Koliko bi i ta spektakularna atrakcija mogla privući svijeta i produljiti sezonu – ne zna se. Takva se ” instalacija”, naime, na Jadranu, rekoh, još nije dogodila.
Prosperitet domaćih proizvođača
Rivijera koja bi tako zablistala u rukavu ima još jedan jak adut. Dubrovnik i Kornati svjetski su turistički brand. Pakoštane su prirodna, najbliža ulazna recepcija u Kornate. Milovoj Kurtov pokazao mi je gotov projekt kojim se, na spretan, arhitektonski originalan i zgodan način može povećati postojeća lučica, odnosno dograditi pristanište za nautičare i manje izletničke brodove. Time bi se stvorila osnova da se u mjestu razvije izletnički turizam servisiran manjim brodovima domicilnih brodara. Doći u Pakoštane, a ne otploviti barem na jedan dan u Kornate, uz dobar marketing, biti će gotovo nezamislivo. Eto još jednog pristojnog izvora zarade lokalnom stanovništvu.
Ta nova turistička pozicija Pakoštana osnažila bi prosperitet i postojećih lokalnih i afirmiranih brandova: “Kroštule” jake manufakture slastičarskih i pekarskih proizvoda, te marikulture, već čuvene po kvalitetnom uzgoju: brancina, orade i tune.
Plantažni nasadi maslinovih stabala i vinove loze, koji se intezivno sade, u malo vremena iznjedrit će nove autohtone i vrijedne brandove. Ekološka proizvodnja povrća realan je projekt, potican i stimuliran, može zaživjeti lako u Vranskom polju, jer se žitelji bave intezivnim povrtlarstvom još od turskih vremena. Sirovina za afirmaciju zdrave prehrane i promoviranje vrhunske gastronomije, očito je, ima na pretek. Što se donekle vidi i iz rada postojećih restoran. Moglo bi se toga pobrojiti još, što bi, u ovom djeliću mile nam domovine, moglo stvarati novu vrijednost i to profitabilno i konkurentno, izvozom putem turizma.
Ova, “utopistička i bajkovita” protuslika otužne stvarnosti pokazuje, kako slabo i neučinkovito koristimo potencijal i resurse kojima raspolažemo.
A veliki žreci i autoriteti stalno grme: “Jačanje turizma spas od krize”; “Cijelu državu treba podrediti izvozu i turizmu”; ” Turizam je šansa da se Hrvatska obogati”; – i tako nemilosrdno do iznemoglosti. Ali, konkretnih, makroekonomskih mjera poticaju razvoju turizma nema niti u tragovima. Velikih ograničenja, međutim, moglo bi uskoro biti, itekako.
Kada postane članica EU, Hrvatskoj će na raspolaganju biti, u prve dvije godine, 3,5 mld eura iz europskih fondova. Za dobre projekte EU iz svojih fondova daje 85%, Hrvatska 15% tog novca. Sada se, pak, nariče svakodnevno: ” Nedovoljna je pripremljenost za nove fondove”; ” Zadnji je trenutak da se počne sa pripremama za povlačenje tog novca”; ” Važno je da počnemo dogovarati projekte i da ih imamo dovoljno…”; ” ONO ŠTO NE POTROŠIMO, u prve dvije godine članstva, NEPOVRATNO JE IZGUBLJENO” ! A u turizmu, dakako, do sada, niti jednog projekta na vidiku usmjerenog prema tim novim fondovima – nema!?
Pitam se, jeli moguće da marketinški znalci, makroekonomisti, planeri, financijaši, arhitekti, ozbiljno razmotre i osmisle egzaktan i komercijalan projekt, iz većeg dijela onog što sam u tekstu napabirčio i iz čega bi proizašao snažan pakoštanski turistički brand? Mislim da je realno i moguće stvoriti ga. U tom slučaju, računajući i na dražesno gukanje politike, projekt bi mogao krenuti na put prema rečenim fondovima EU?
Uski interesi koče razvoj
Ali oni, koji su dublje od mene uronili u ovu našu ružičastu stvarnost, nisu pohađali moju školu naive.
Milivoj Kurtov, načelnik pakoštanske općine, promatrao me zabrinuto, nudio me limunadom očekujući da će mi biti bolje. Te mi reče: “Na lokacijama, gdje smo planirali izgradnju golf igrališta, vlasnik zemljišta je Republika Hrvatska i ona će ugovarati poslove sa budućim investitorima. Postoji još i komercijalna turistička zona, podijeljena u tri velike cjeline, koje se nalaze u slobodnom prostoru u lijepom šumovitom krajoliku, gdje smo mi, općina, uknjiženi vlasnici 1/1. Ta turistička zona bila je još 1991. godine dio građevinske zone kojom bi, praktički, trebala upravljati lokalna samouprava. Nažalost svima u Hrvatskoj takve su zone blokirane i na svima njima je plomba!? Netko se sjetio da vlasnik svega toga bi trebala biti Republika Hrvatska? Dakle sve je centralizirano. Kada govorimo o razvoju nažalost, mi ga očekujemo, mi se trudimo, donosimo planove, pripremamo akte, imamo agencije na razini samouprave i županije koje su osposobljene da osmišljavaju i nominiraju projekte prema EU. U novonastalim uvjetima međutim, nema se što nominirati! Očigledno su različiti interesi – i uska će skupina ljudi sutra raspolagati sa turističkim područjem na cijelom Jadranu! Očito te plombe imaju neki cilj, jer ne vidim da bi nad zemljištima bilo koje općine u Hrvatskoj bolje gospodario netko iz Zagreba nego onaj koji tamo živi. Ne vidim tu situaciju da bi netko iz Zagreba mogao voljeti Pakoštane više od mene. Ako treba čuvati, zaštititi, kvalitetno oplemeniti ovaj prostor – onda ćemo to sigurno puno bolje napraviti mi nego netko iz Zagrerba. Očigledno će jedna mala grupacija ljudi doći u poziciju da kontrolira razvoj turističkih zona. Neki ured ili državna agencija raspolagat će sutra svim turističkim zemljištem na području cijelog Jadrana. Sve će postati usko grlo, centralizirano i birokratizirano!
Prema tome, o svemu ovome o čemu Vi pripovijedate, nije za očekivati da ćemo mi, u ovakvim okolnostima, išta od toga realizirati. Sve je utopija”! – jasan je bi Milivoj Kurtov.
A vodeći ekonomisti EBRD-a lijepo su rekli: “Hrvatska ima mnogo potencijala i ulagači bi mogli pokazati poprilično velik interes. Nužno je poduzeti mjere za poboljšanje poduzetničke klime”. Država mora, dakle, stvarati poticajno poduzetničko okruženje. To je njen posao – i ništa više.
Sve drugo može biti interesni spoj privatnog biznisa, razvojnih fondova, komercijalnih banaka, individualnih ulagača i lokalnih institucija. To bi bilo otprilike ono što se obuhvaća pojmom: javno – privatno partnerstvo.
Za razliku od vodećih stručnjaka EBDR-a moj znanac, divan cinik, bio je realniji: “Kada se bude promijenila Hrvatska promijenit će se i Turizam”.