Petar Zoranić i njegov zadarski krug

U svečanosti otvaranja izložbe u Gradskoj loži sudjelovali su Hrvoje Perica, ravnatelj Narodnog muzeja Zadar, Tihomil Maštrović, ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, te Stipe Zrilić, župan Zadarske županije
Još jedna u nizu kulturno – umjetničkih manifestacija kojima Zadar i Hrvatska obilježavaju petstotu godišnjicu rođenja velikog hrvatskog pisca Petra Zoranića je izložba “Petar Zoranić i njegov zadarski krug”, koja je u utorak navečer svečano otvorena u Gradskoj loži. Ovu su izložbu zajednički organizirali Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Narodni muzej Zadar. U svečanosti otvaranja izložbe u Gradskoj loži sudjelovali su Hrvoje Perica, ravnatelj Narodnog muzeja Zadar, Tihomil Maštrović, ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, te Stipe Zrilić, župan Zadarske županije.
– Složenost društvenih i političkih prilika u Zadru u doba renesanse karakterizira s jedne strane tuđinski utjecaj, veći nego u drugim primorskim gradovima, jer je riječ o glavnom gradu mletačke Dalmacije, a s druge je strane život hrvatskog puka obilježen turskim zaposjednućem i ratnim strahotama, koje se doslovce odvijaju pred vratima grada. U tim složenim okolnostima puk je, za razliku od dijela plemstva, ostao vjeran hrvatskomu jeziku i običajima. Na potrebi očuvanja narodnog jezika i narodnog identiteta pozivaju – ne slučajno – više nego književnici u drugim dalmatinskim sredinama zadarski pisci Petar Zoranić, Šimun Kožičić Benja, Brne Karnarutić, Šimun Budinić, Juraj Baraković i drugi.
Zadarski krug
Svi su oni pripadnici takozvanoga zadarskoga kruga, koje uz ostalo povezuje svijest o hrvatskoj narodnoj pripadnosti i svijest o jedinstvu dviju matica hrvatske književnosti, one usmene i anonimne te one pisane i autorske. Središnja je osobnost zadarskog kruga Petar Zoranić, visoko obrazovan i načitan hrvatski književnik, koji dobro poznaje djela mnogih velikana europskih književnosti. Svaka će poredbena analiza njegova romana “Planine” pokazati piščevo solidno poznavanje Dantea, Petrarce, Ovidija, Vergilija, napose J. Sanazzara i drugih. Osim glagoljske tradicije i djela Marka Marulića te pučkog stvaralaštva, Zoranić nije imao značajnije poticaje u dotadašnjoj skromnoj hrvatskoj pisanoj književnoj riječi, pa sam ističe da je njegov “neuvižbani konjic na stazi netlačenoj”, to više jer je hrvatski jezik u njegovo doba bio potisnut i zanemaren. Uz književne poruke sukladne renesansnom ozračju svojega doba Zoranić u svom romanu, prvom u hrvatskoj književnosti, oblikuje, mimo konvencionalne koncepcije “pastirskog romana”, jasna stajališta o hrvatskom narodnom identitetu utemeljenom na svijesti o potrebi sjedinjenja domovine i o vlastitom narodnom jeziku. U djelima pisaca i umjetnika zadarskog kruga može se prepoznati duh one snage što je, vođen uzvišenim nadahnućem genija Domovine, davnih dana na stazu domoljublja i rodoljublja izveo ugledne Zadrane i znamenite hrvatske muževe Zoranića, Kožičića Benju, Barakovića, Karnarutića, Medulića, Budinića, Vitasovića, Tanzligera Zanottija, i mnoge druge. Petstota obljetnica rođenja velikog hrvatskog pisca Petra Zoranića dobra je prigoda da se iznova podsjetimo na njegov roman “Planine”, kao i na brojna druga djela Zoranićevih sugrađana i sunarodnjaka, članova zadarskoga kruga hrvatskih pisaca i umjetnika, čija umjetnička i stvaralačka aktualnost nije ugasnula. Ova izložba želi pridonijeti tomu nastojanju. – kazao je Tihomil Maštrović.
Hrvatska renesansa
Posebno za zadarski postav ove izložbe (ista je izložba bila postavljena i u NSK u Zagrebu) kraći je tekst u katalogu napisao akademik Radoslav Katičić. U tekstu akademik, između ostalog, piše:
– O Zoranićevim dvama prvim djelima, “Ljubavni lov” i “Vilenica”, ne znamo ništa osim da su postojala i koji im je bio naslov. A taj i tu sugerira pastoralu. Ali svojim trećim djelom, Planine, potpuno očuvanim, trajno je zacrtao svoje mjesto u hrvatskoj književnosti i svoj kulturnoj predaji. Njime je odgovorio na izazov tada nove vrste u renesansnoj književnosti. Zoranić je u svojim “Planinama”, koje je napisao 1536. godine, prihvatio izazov postavljen od Jacopa Sanazzara, Napuljca, koji je svojim pastirskim romanom “Arkadija” stvorio nov književni oblik. Bio je to prvi odjek na Sanazzarov roman u svoj Europi. Hrvatska renesansa nije se javila ni s kakvim zakašnjenjem. Treba sada vidjeti kojim je sredstvima hrvatska kultura dočekala renesansnu književnost i stvaralački odgovorala na njezine izazove kako su dolazili iz njezina žarišta, iz Italije. Bitna je značajka te književnosti da je bila pisana narodnim jezikom (volgare), a takav je jezik na hrvatskom prostoru postojao kako književni. Potjecao je iz obrazovne predaje ćirilometodske pismenosti te je bio jako i sve više prožet elementima narodnog jezika. Zoranić je svojim odlučnim potezom, poetizirajući raskrvavljenu Hrvatsku kao pastoralnu idilu, ne zatvarajući pri tome oči pred nevoljom u kojoj se nalazi, od svih najizrazitiji i time je udario neprolazan pečat hrvatskoj kulturi i dubinskom sloju njezine duhovnosti. To je ne samo u cjelini povijesnoga zora, nego i u jednom vrlo posebnom smislu hrvatska renesansa.