Hvala Vam, naši mušketiri

HVALA VAM! I sve, baš sve stane u ove "dvi riči". Baš sve, jer bilo koje druge pa da ih piše i Krleža (skužaj Miroslave) ne bi mogle dočarati što u ovome trenutku osjećamo za naše Vatrene. Hvala Vam jer ste nas učinili najsretnijima na svijetu. Hvala Vam jer smo barem na trenutak mi Hrvati opet bili "jedno tilo i jedna duša". Hvala Vam jer smo prvaci svijeta. Dobro ste pročitali, Vi ste naši prvaci svijeta. Jer, mi smo trenutačno najponosnija nacija na kugli zemaljskoj, ponosnija i od Francuza. Vjerujte, jer i mi vjerujemo da ste dali sve od sebe. Mi to znamo. I zato ste naši prvaci. Znam, niste to znali do onoga trenutka do kada niste kročili na na hrvatsko tlo, na našu voljenu grudu. A sada to znate. Jer, ovakav doček, ovakvu sreću niste mogli očekivati niti u najljepšim snovima. Uživajte u tom trenutku, to je trenutak koji ćete pamtiti cijeloga života. Jučer u Zagrebu, danas u Zadru, Slavonskom Brodu, Omišu, Vinjanima Donjim…diljem Lijepe naše.

Ponos
Plakali ste, znam. Vidjeli smo. Plakali smo i mi s vama. Suze su išle, i od tuge i od sreće. Prvo od tuge. I to je normalno. Igrali ste finale, ej, finale Svjetskoga prvenstva. I izgubili ste. Ali samo rezultatski. I normalno je kada si tako blizu svjetskome tronu da ti suza krene i da tu jednostavno ne možeš ništa učiniti. Odmah nakon utakmice uzeo sam mobitel u ruke i našem Subi poslao poruku. Što mu reći u tom trenutku, što mu kazati kada vidiš suze u očima našega heroja, prijatelja? Ne znaš, ali ipak znaš. Poruka je glasila 'Suba, ne plači, ponosni smo na vas'. I jesmo Suba i na tebe, i na Luku, Šimu, Dominika. Na sve naše Vatrene od kuda god bili. Suba, sam si rekao na onoj konferenciji za novinare 'emocije su jeb… stvar'. Jesu, jeb…, ali i najljepša. Znam Luka, nije lako primiti pokal za najboljeg igrača na SP-u kada znaš da si izgubio finale i onda u javljanju uživo pričati o tome. Nije Luka, ali znaš li ti koliko smo mi u nedjelju navečer bili ponosni jer naša Hrvatska, naš mali, ali najveći Zadar ima najboljeg igrača na svijetu. Dok pišem ove riječi, ovu rečenicu usput je ponavljam u sebi i ne mogu vjerovati. Ej, Luka, bit će svjestan sutra, preksutra ili za godinu dana. I svi mi s tobom nikada, baš nikada, nećemo zaboraviti taj dan kada je cijeli svijet bio Hrvatska. Kada je, baš se slažem s Raketom, i nebo plakalo jer smo mi trebali, ali nismo morali, biti na tom najvišem tronu. Veselite se, Šime, amigo, Dominiče, Livi…

Četiri mušketira
Vidjet ćete, naša četiri zadarska mušketira, vidjet ćete koliko smo se smijali, veselili, ali i plakali. Vidjet ćete danas kada vas na Forumu dočeka "cili" Zadar. Cijela Zadarska županija, a i šire. Vidjet ćete koliki je to ponos, vidjet ćete dječje osmijehe i sreću, vidjet ćete koliki je taj uspjeh koji ste nam priuštili..Vidjet ćete. I osjetiti. Pripremite svoje vilice jer Vam osmijeh neće silaziti s usana. Bit ćete ponosni, isto onako kako smo i mi ponosni na Vas. Ma ljudi moji, vi ste naši junaci, to jednostavno morate shvatiti. Reći će netko, pa imali smo mi naše vatrene 98', imali smo Gorana Ivaniševića, naše zlatne rukometaše, vaterpoliste i Janicu Kostelić. Istina, imali smo i naš ponos zbog njih bio je velik, i tada kada su osvajali odličja, i danas. Ali, ovakav, nisam siguran, barem ja osobno da je bio ovakav. Jer ovdje se radi o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. O nogometu, u kojem je naša Hrvatska postala ogromna. Planetarno poznata, draga svima. Ma, dosta pisanja, ionako ne mugu doći ni blizu onoga što želim reći. Dodat ću samo, i još jednom: HVALA VAM!