Pisati znači omeđiti svoje vrijeme riječima jačim od sveprisutnih sutona knjige

Književnik Ante Tičić ove je godine objavio još dva djela. To su zbirka poezije pod nazivom »Rapsodija prirode« i zbirka sakupljenih misli »Probuđene ljudskosti«. S autorom smo razgovarali o njegovom književnom radu, stanju hrvatske književnosti i čitalačkim navikama.
– Žarko Paić, čiju sam misao istaknuo u pregovoru »Rapsodije prirode«, o pisanju kaže: Pisati znači misliti i ostavljati trag stvaranja u beskonačnoj pustinji koja se širi i sažima. Bez pisanja umiremo. Polako, u ravnodušnosti spram svijeta i njegovih novotarija, sami i odloženi među akte – arhivski broj u velikoj registraturi neba. Kada se ova izreka stavi u kontekst hrvatske književne scene, jasno je kako je stanje na našoj književnoj sceni vrlo loše, jer se malo pažnje obraća na nova književna i pjesnička djela. Premalo se pažnje posvećuje oplemenjivanju svakodnevice čitanjem, počeo je Tičić i kazao kako misli da je vrlo zaposlen pisac i književnik, kojem se Bog smilovao i podario mu nadahnuće.
– Uvijek pišem i razmišljam o sljedećem djelu i neumorno radim na nove dvije knjige. Prva će biti treće dopunjeno izdanje monografije Povljane, a duga će biti zbirka naziva »U snu pjesničkog tkanja«. To je zbirka kritika i osvrta na moja djela, ističe Tičić.

Zbirka poezije
Pisati znači omeđiti svoje vrijeme riječima jačim od sveprisutnih sutona knjige, napisao je Tičić u predgovoru za zbirku »Rapsodija prirode«, te je tim riječima najbolje opisao svrhu poezije i književnog rada.
– Zbirku »Rapsodija prirode« sam pisao par mjeseci, ali mogu reći da sam dugo čekao da ju završim. Nju sam zaokružio na način da sam u zbirku uključio pjesme na književnom jeziku, pisme na povljanskom idiomu i haiku poeziju. Pjesme na književnom jeziku većinom su refleksne pjesme, dok se u djelima na povljanskom dijalektu osvrćem na običaje i povijest Povljane, kazao je Tičić i dodao kako se u knjizi nalazi i rječnik povljanskih izraza, za sve one koji nisu upoznati s tim idiomom.
– Dio knjige su i 72 haiku pjesme. Haiku sam počeo pisati kasnije od ostalih tipova pjesama koje objavljujem. Do sada sam napisao 10 zbirki haiku poezije. To je blizu 2000 haiku pjesama. Ovo mi je 34. objavljena knjiga. Kada sam završio zbirku, moja je supruga, koja mi je i najveća potpora, prva imala priliku pročitati je. Pisanje je jako težak i mukotrpan posao, naročito za pisca kao što sam ja. Puno vremena potrošim na prepravljanje. Zbog toga se u nas ovaj posao vrlo malo cijeni. Pišem kontinuirano od djetinjstva i to mi nikada nije predstavljalo nikakav problem, istaknuo je Tičić i dodao kako je prvo djelo objavio u 43. godini.
– U zadnjem desetljeću, godišnje objavljujem po dvije knjige. Moj proces pisanja započinje idejom, no samo pjesnik ima viziju provesti tu ideju u djelo. Stvaram u svim životnim situacijama. U tišini i kontemplaciji stvaram ideju vizije koju sam zamislio, te ju onda odmah zapisujem, kako bi ona postala neponovljiva misao. Često brusim svoje pjesme, dok ne dođem do vlastitog savršenstva, jer je pisanje najplemenitiji posao na svijetu, objasnio je Tičić, te razgovor prebacio na svoju drugu knjigu »Pobuđene ljudskosti«.

***Više pročitajte u tiskanom izdanju Zadarskog lista!