Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

ČA NAN GOVORU MRTVI

17.08.2018. 14:01
ČA NAN  GOVORU MRTVI


Fumica, naćoska mi je bi!"  "Ki ti je  bi?" "Da ki, moj Pokojnjak. Lipo mi  je doša, proderma me je i podraga.  Ja san se probudila i gedala u njega, kaj u tebe sad. Niš me ni bilo stroh.  Onda mi je sve lipo, tiho govori: Jelica udaj  se, ti si još mloda ženska, ne možeš tako  sama živit. A svit, kaj svit, uvik jedon od  drugomu govori. Ne badivaj ca govoriju."


Alibi za postupke živih
Dok je Fumica u čudu gledala svoju prijateljicu Jelicu, mladu udovicu nedavno preminulog Bepa, dotle  je njezina susjeda Tonica brzo primjetila:
"A zoto san ja naćoska oko uru po pol noći vidila nikoga muškoga da gre u tvoj portun. To je onda bi tvoj  pokojni Bepo, samo parilo mi se je da je puno mlaji i  nikako jedriji. Škuro je bilo pa nison mogla boje vidit,  ali po motu mi je šumijo na Đana Matinoga."
Furbasta Fumica, znajući da Tonica "puca" na ljubavnika mlade udovice, brzo spašava stvar: "Tonica,  ca to govoriš, kad mrtvi greju njih vidi samo un radi  koga greju, tebi to ni dano za vidit. Ne badivaj Jelica,  ako ti je to reka tvoj Pokojnjak, je u snu, je kako, onda lipo napravi kako ti je urdino. Mrtvi sve znaju i sve  vidiju!"
      Ova, možda izmišljena pričica u kojoj mrtvi  služe kao alibi za postupke živih, samo je jedna u nizu sličnih koje smo, kao djeca, slušali šezdesetih godina prošlog stoljeća, obično u večernjim satima kada su naši stariji svojim kazivanjima zamjenjivali. tada za nas nepoznate, horor filmove, jer televizije, Bogu hvala nije ni bilo.


Dvi priče dida Martina
Druga priča, od pokojnog dida Martina ide ovako:  "To jutro san ja rano ša u Slatinu obać ovce." Iako se  radnja odvijala ujutro, priča je imala svoju "praizvedbu" u večernjim satima, u kući moga santula Šugara.  Did Martin dalje priča, a mi mularija se stisli jedno uz  drugog i pretvorili se u uho: "Bi san ja i lovac, pa san  uze sobon i pušku. Gren ja tako, bazan po hripamin,  kad vidim na srid ogradice – zec. Sidi, striže ušiman i  ne miče se, samo gleda u me. Dojden ja na tri, četiri  metra, un i dalje stoji na mistu. Mislim ja, ča ću trošit  meci, kad ga mogu kamenom. I uzmen ja babulj i potegnen u zeca, a un i dalje sidi, samo mi je popriti  šapicon. Sitin se ja, mlada nedilja je, prekrižin se i  oden doma."
      I slijedeća pričica dida Martina, mada se od  straha dizala kosa na glavi a puls ubrzano radio, ima  svoju poruku:
"Ja san se tu večer zadrža u polju. Bila je škura litnja noć, ljudi su već šli spat, nigdi svitla, samo  svićurke uskraj puta, Kad dojden ja do crikve, iman  ča i vidit; sva crikva u svitlosti. Ča je ovo, dragi Bože,  puna crikva ljudi, crikva otvorena, sve šterike goru, a  pol noći je prošlo. Dojden ja na vrata od  crikve, počela je misa. Gledan ja ti ljudi, nikoga ne poznam, ni svećenika, nikoga. Onda mi je postalo jasno; to su  sve duše naših mrtvih ki su odavna živili u Kolanu. Sutradan san iša  svećeniku i da misu za svoje mrtve."




Ispraćaj Olivera i govor  Billa Clintona
Ovih smo dana, zbog smrti našeg  najpopularnijeg pjevača Olivera Dragojevića, nekako  više nego inače živjeli s mrtvima, pa onda sama po  sebi naviru pitanja i teme koje su oduvijek intrigirale  nas obične smrtnike. Posebno inspirativna smrt je bila, i još uvijek jest, za sociologe, antropologe, filozofe, pjesnike. Nekada vječna dilema, je li smrt sastavni dio života, ili ona predstavlja njegov kraj, čini se da  sve više ima poklonika ove druge tvrdnje. Smisao  života sve više postaje borba protiv uzroka smrti, a  sve manje priprema za nastavak poslije smrti. Tome  je najviše doprinijeo, kako navodi prof. dr. sc. Ivan  Markešić sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u  Zagrebu, sve snažniji razvoj znanosti, industrijalizacije i tehnologije, odnosno konačna prevlast čovjekova  povjerenja u razum.
      No, teolozi i religije uopće imaju drugačije  shvaćanje smrti, jer većina kultura u ljudskoj civilizaciji vjeruje u besmrtnost duše i neki vid života poslije  smrti.
Posebna priča u svemu ovome su posljednji  oproštaji, ispraćaji, pogrebne povorke, ceremonijal  pogreba. Kolike su samo razlike u pristupu takvim  prigodama među civilizacijski najrazvijenijim zemljama! Sjećam se ceremonijalnog oproštaja američkog  političkog vrha od njihova ministra trgovine i 34 članova izaslanstva poginulih u zrakoplovnoj nesreći kod  Dubrovnika 1996. godine. Bill Clinton se tada oprostio od svog ministra Ronalda Browna pričajući neke,  gotovo šaljive, anegdote o svom ministru. Sasvim nezamislivo za naše prilike, a tako ljudski toplo…


Svećenička svita na pogrebnim  ceremonijama
Moram se vratiti na pogrebe. Kažu da je smrt jedina pravda koja zadesi svakog i da smo u smrti svi jednaki. Zanemarimo sada pogrebe državnika, svjetski  poznatih sportaša, pjevača, glumaca i ostalih celebrity faca, jednom rječju slavnih.
Usredotočimo se načas na pogrebne ceremonije  nas, običnih smrtnika, koji živimo i umiremo u nekom najobičnijem Malom mistu, bolje reći selu. E, na  tim sprovodima pokojnici koji su za života bili bliski  oltaru i popu budu počašćeni cijelom svitom svećenika u liturgijski prigodnim odorama. Bude tu i do 10- tak i više svećenika. Publika se tu vrlo nelagodno osjeća. Po čemu je to njihov pokojnik zaslužio, a moj  nije?! Zašto ta svećenička svita nije u civilu došla na  posljednji ispraćaj svom prijatelju, ili prijatelju svojega kolege župnika? Jesmo li i u smrti baš svi jednaki?