IVAN PERINČIĆ Nadam se da ću kao trener ispraviti neke stvari koje nisam ostvario kao igrač

Duge, preduge 22 godine Ivan Perinčić je čekao na povratak u zadarsku košarku. Te sad već davne 1998. bio je član momčadi Zadra koja je pod vodstvom Danijela Jusupa podigla u Jazinama prvi Hrvatski kup odigran pod imenom Krešimira Ćosića, nakon čega je 14 godina nastupao za još osam klubova, no nikad nije dočekao ponovno odjenuti najdraži dres. Ipak sudbina je htjela da se Ivan vrati u svoj grad, doduše ne kao igrač koji je u svoje vrijeme slovio za jednog od najvećih talenata hrvatske košarke već u funkciji trenera, tj. desne ruke glavnog i odgovornog za ovosezonsku momčad KK Zadra, Veljka Mršića. Nikad nije kasno kazali bi stariji i mudriji, a 43-godišnjem Perinčiću bez obzira na preko dva desetljeća čekanja osjećaj ponosa i sreće što se vratio u svoj rodni grad nitko ne može oduzeti.
– Kako sam i rekao na prvoj press konferenciji kad smo se predstavljali zadarskoj javnosti emocije su me stvarno obuzele, jedva sam se suzdržavao. Inače ja sam uvijek vrlo miran i smiren u skoro svim situacijama, ali tada mi je bilo toliko teško da sam jedva mogao i pričati. Stvarno sam presretan što sam se vratio u svoj grad nakon toliko dugo vremena i što smo uspjeli izrealizirati moj povratak. Mi jesmo bili u kontaktu zadnje tri godine i pokušavali smo naći neki model kako bi to napravili i ove godine smo uspjeli na čemu sam zahvalan svima u klubu, posebno predsjedniku kluba Ivanu Mijoloviću, direktoru Željku Žilavcu i sportskom direktoru Branimiru Longinu. Taj osjećaj sreće i ponosa što sam se nakon 22 godine vratio u svoj klub me evo još uvijek drži jer Zadar je ipak moj prvi klub i prva ljubav – naglasio je Perinčić čiji se angažman na Višnjiku spominjao i nekoliko godina unazad, pa čak i u smislu glavnog trenera.
– Ne, prvenstveno smo pričali u ovom smjeru u kojem se priča i na kraju razvila. Što će biti u budućnosti to nitko ne zna, no ja sam došao s Veljkom i zahvalan sam što me je izabrao za svog pomoćnika te nam je prvenstveno cilj da ove godine ostvarimo najbolji mogući rezultat s momčadi i da svi ljudi u gradu budu zadovoljni kako Zadar igra i kako izgleda na terenu. Porazi i pobjede su sastavni dio sporta, a mi ćemo nastojati da momčad uvijek izađe uzdignute glave s terena te da pruži svoj maksimum u svakoj utakmici.

Spoj iskustva i mladosti
Da je stručni stožer KK Zadar na pravom putu to i ostvariti potvrđuje nikad ranije sklopljen roster kao i relativno rani početak priprema.
– Roster je popunjen. S Darkom Planinićem mislim da je to zadnji igrač kojeg smo potpisali. Mislim da su ljudi u klubu napravili jako dobar posao i da je izvučen maksimum s budžetom kojeg imamo na raspolaganju ove sezone. Sad je samo stvar u tome kako što bolje uigrati i utrenirati sastav pred početak natjecanja. Imamo spoj iskustva i mladosti. Amerikanci bi uglavnom trebali biti podrška našim domaćim igračima koji su predviđeni da podnesu najveći teret i da budu nositelji igre. Prvenstveno tu mislim na Dominika Mavru i Darka Planinića. Izuzetno mi se sviđa kako je posložena momčad. Baš po Veljkovom guštu, igrat će se brza, agresivna i atraktivna košarka. Na tragu onog što je igrala reprezentacija u kvalifikacijama za Euro.
Navijači Zadra nažalost su se posljednjih sezona navikli na amplitude u igri, na više poraza nego pobjeda i osrednjost kvalitete košarke koju su mogli gledati na Višnjiku. Što bi to novoga i boljeg trebao donijeti novi stručni stožer na čelu s trenerom Veljkom Mršićem.
– Veljko jako puno inzistira na tranziciji, na bržem protoku lopte, na puno više trčanja i konstantnom ritmu tijekom svih 40 minuta. Igračima naravno treba neko vrijeme prilagodbe, no rano smo krenuli s pripremama tako da imamo dovoljno vremena kako bi svi prihvatili nove navike i nove načine ponašanja i zato sam uvjeren da će sve biti u redu te da ćemo na početku sezone izgledati stvarno dobro.
Ipak, u sredini kao što je Zadar vrlo brzo se jedna pozitivna priča pretvori u negativnu. Ako odmah nema konkretnih rezultata pritisak s tribina postaje sve nepodnošljiviji i u tom kontekstu trenerski posao nije više užitak.
– Zadar je košarkaški grad i Zadrani uistinu razumiju košarku.To me je uvijek fasciniralo, ta količina košarkaškog znanja kojeg ljudi imaju u našem gradu. Naravno, raditi u Zadru je drugačije u odnosu na druge sredine zbog određenog pritiska rezultata, ali prvenstveno se na sve ovo gleda kao na jedan izazov u karijeri. Ako se možeš suočiti s takvim izazovom onda možeš raditi u bilo kojoj drugoj sredini. Ukoliko bi ovaj tim kojeg sad imamo ostao do kraja sezone onda apsolutno možemo očekivati dobre stvari.
U rosteru Zadra već dugi niz godina nema mladih perspektivnih igrača koji dolaze direktno iz omladinskog klupskog pogona. Usporedimo li to sa situacijom kad ste vi bili junior, još tamo 1994. i 1995. godine, puno se toga promijenilo. Tada ste s Jurom Ružićem sa 17 godina bili član prve petorke seniorskog Zadra što je danas potpuno nezamislivo, ali i vrlo tužno.
– Promijenilo se puno toga od onda. Problem nam je što su najmlađi i najtalentiraniji igrači vrlo rano počeli odlaziti izvan Hrvatske i to se ne može nikako zaustaviti. Imamo recimo primjer mladog Tišme koji je s 13 godina otišao u Real Madrid. Mislim da smo počeli griješiti u samom sistemu radu. Previše smo se modernizirali, a zapostavili one elementarne stvari i načine na koji smo prije radili i stvarali igrače, i onda se okrenuli američkoj ili modernoj školi košarke. Što očito nije dobro jer ne donosi rezultate koje smo prije imali. U moje doba je bilo sasvim prirodno da dečki sa 16, 17 godina ulaze u prvi tim i tamo imaju zapaženu ulogu. Ja sam sa 17 igrao u prvoj petorci Zadra, Sesar je sa 17 nosio Zagreb, Giriček je sa 18, 19 igrao u prvih pet Cibone. Zašto je danas obrnuto, to je dublje pitanje za sve trenere u Hrvatskoj i trebali bi napraviti jedan stručni sastanak da svi ponude svoje mišljenje zašto se događa tako nešto te da se onda pronađe neko rješenje.

Dani ponosa i slave
Evociranje uspomena na te dane ponosa i slave teško je zaobići. Omladinski pogon Zadra iako u ratnim godinama je bio uistinu dominantan nad ostalom konkurencijom. Čak četiri kadetska naslova Hrvatske ste pospremili u vitrinu, a kruna svega je predstavljalo osvajanje dvije godine u nizu juniorskog naslova u krcatim Jazinama. Na koljena ste bacali moćnu Cibonu koju su predvodili ekstra talenti Gordan Giriček i Dubravko Zemljić.
– Davno je to bilo, nisam dugo pričao o tome. To su stvarno bili lijepi dani i ostale su uspomene za cijeli život. Jazine su bile dupkom pune, prekrasna atmosfera, delirij na tribinama. Mislim da se poslije tako nešto više nije dogodilo, da je toliko ljudi gledalo završnicu juniorskog prvenstva. Pobijedili smo Cibonu koja je imala prvu petorku tadašnje reprezentacije. Ali, najljepše je iz cijele te priče što je iz moje generacije 1977./78. koja je drugi put u nizu osvojila juniorski naslov čak 11 igrača igralo za seniore Zadra. Ne znam kad će se tako nešto ponoviti. To je bio rezultat sustava rada od početka, počevši s Danijelom Jusupom u školi košarke i mlađem kadetskom uzrastu nastavivši se s mojim ocem Ćirom Perinčićem u kadetima te Učom Pulanićem u juniorima. Drago mi je da je Zadar ove godine postavio Tihomira Bujana za voditelja omladinskog pogona i da se ponovno kreće nekim sličnim stazama od prije 25 godina.
Bili ste tada predodređeni kao najbolji igrač juniorske završnice PH da oduševljavate zadarsku publiku u seniorskoj konkurenciji. Kotirali ste kao igrač koji je imao kukočevske manire, krasila vas je polivalentnost u igri i trebali ste dobiti bitnu ulogu u momčadi Zadra. Ipak, ispriječila se 1995. godine teška ruptura prednjih križnih ligamenata što je značilo i pauzu od godine i pol. Nakon toga više ništa nije bilo isto i ostala je neostvarena želja da odigrate barem jednu pravu, čitavu sezonu u dresu Zadra.
– Moja cijela igračka karijera je obilježena hrpom ozljeda. Mislim da nisam spojio dvije zdrave sezone u nizu. Nakon odlaska u Zagreb postojala je mogućnost i želja da se vratim u Zadar, mislim da je to bilo 2003. godine. Ali, u tom trenutku ponuda Turk Telekoma je bila puno izdašnija od Zadra nakon sjajne sezone koju sam imao u Zagrebu. Otišao sam vani, međutim kako sam se tada ponovno ozlijedio nije više bilo kontakata te vrste. Istina, Zadar mi je ostao neostvarena želja u igračkoj karijeri i žal je ostao što nisam sa svojim klubom osvojio naslov prvaka Hrvatske i proslavim ga kako spada, s navijačima na trgu.
Donekle je satisfakciju u tom pogledu pružio osjećaj osvajanja prvog Krešinog kupa, u Jazinama 1998. kad ste u finalu svladali Zagreb.
– To je bilo upravo ono što mi je falilo cijelu karijeru. Ti dani su duboko urezani u moje sjećanje. Fantastična atmosfera, emocije su bile ogromne. Doduše nisam te 1998. puno igrao i participirao u osvajanju tog trofeja jer sam se vraćao nakon teške ozljede. Zato mi je još više žao što toga u mojoj karijeri nije bilo i više. Ipak se košarka prvenstveno igra zbog navijača, a u Zadru se taj osjećaj jedino može i doživjeti. Nadam se da ću imati priliku sad kao trener ispraviti neke stvari koje nisam uspio ostvariti kao igrač i da će se zadarski navijači imati čemu veseliti.
Ispalo je da ste u Trnskom odigrali više nego u matičnom Zadru. Pune četiri sezone ste bili član »mrava« i tamo ste doživjeli, u pravom smislu riječi, košarkašku afirmaciju. Pod vodstvom Dražena Anzulovića Zagreb je tada bio pravo osvježenje u hrvatskoj i regionalnoj košarci.
– U Zagrebu mi je stvarno bilo sjajno. Spojila se jedna mlada generacija željna dokazivanja i igre i to je bila jedna odlična priča. Braća Tomas, braća Garma, Miljković i svi drugi dečki činili smo pravu klapu te je zato i žal što se sve izdogađalo kasnije sa Zagrebom i što taj klub više ne postoji. U mojoj igračkoj afirmaciji puno mi je pomogao tadašnji trener Dražen Anzulović koji mi je pružio šansu da pokažem što sve mogu i sretan sam da sam mu vratio to povjerenje na najbolji mogući način. U svakom slučaju bile su to prelijepe četiri godine kojih se uvijek rado sjetim.
Igrali ste potom za Turk Telekom, Dubravu, nakon čega ste prešli u Cibonu gdje ste dobili priliku se okušati i na euroligaškoj sceni.
– Igranje Eurolige s Cibonom je bio vrhunac moje karijere iako sam i u nju stigao nakon dvije vezane operacije. Bio je izuzetan gušt igrati u najjačem europskom klupskom natjecanju, ali meni je ipak draži ovaj period u Zagrebu jer tamo sam se osjećao dijelom jedne velike košarkaške obitelji.

Trenersko šegrtovanje
Sezona 2011./12. bila vam je posljednja igračka, no već tada ste bili sigurni da ostajete u košarci započevši svoje trenersko šegrtovanje.
– Meni je to bila logična stvar. Košarku toliko volim da uopće nisam imao dileme što ću raditi nakon završetka igračke karijere. Već tada sam se počeo pripremati za trenerski posao, gradio bazu za sve ono što me dočekalo poslije. Trenerski posao stvarno nije lagan, puno je kompleksniji nego igrački jer obim posla i sve što trebaš napraviti za voditi momčad je izuzetno velik. Od proučavanja košarkaške materije do psihologije, pedagogije i svega ostalog. Moje je neko mišljenje da bi treneri u Hrvatskoj mogli još puno više poraditi na sebi i tako bi i klincima bilo puno bolje.Treneri su se nekako zadovoljili trenutnim stanjem i ne educiraju se i ne napreduju možda koliko bi mogli. Što je uistinu šteta.
Taj put od trenerskog šegrta do majstora još uvijek traje nakon osam godina bavljenja ovim poslom. Dosad ste samo jednom imali priliku biti glavnim trenerom, predvodeći Zabok, no dojam je da ste najviše znanja i stručnosti dobili kroz angažman u Cedeviti gdje ste imali priliku učiti i raditi s velikim trenerskim imenima.
– Koliko god sam imao peha s ozljedama u igračkoj karijeri toliko sam imao sreću da sam kao trener uvijek bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Jer svi ti treneri s kojima sam surađivao u Cedeviti je meni značilo ogromno bogatstvo. Privilegija je stvarno kad na treningu možeš biti pored jednog Jasmina Repeše, Sita Alonsa, Veljka Mršića… Da ne zaboravim Mladena Starčevića koji je izuzetan trener i entuzijast u omladinskom pogonu Cedevite. Svoju sam trenersku karijeru gradio korak po korak, nisam preskakao stepenice i mislim da je to stvarno bitno u razvoju mladog trenera. Tako da sam izuzetno zadovoljan u kojem se sve smjeru razvija i jednog dana kad bude trebalo preuzeti neku momčad kao glavni trener, mislim da ću biti potpuno spreman za taj posao.
Još jedan plus u vašem trenerskom CV-u sigurno predstavlja i to što ste postali dijelom stručnog stožera reprezentacije. No, dolazak izbornika Mršića za glavnog trenera Zadra primorao vas je da se odreknete sudjelovanja u reprezentaciji jer netko mora ostati trenirati s momčadi na Višnjiku.
– Tolika je želja bila da se vratim u svoj Zadar da sam se i reprezentacije odrekao, haha. Situacija je takva da ne možemo jedan i drugi otići na pripreme reprezentacije kad budu kvalifikacije za Euro. Netko mora ostati i trenirati sa Zadrom pošto će nam svaka utakmica biti jako bitna kako u ABA tako i u HT Premijer ligi. S jedne strane sam puno dobio što sam se vratio u Zadar, a s druge mi je jako žao što neću više moći biti s reprezentacijom, što je za mene dosad bila velika privilegija – zaključio je Ivan Perinčić.
 

Odlična kemija u reprezentaciji

Novi stručni stožer reprezentacije u kojem je Perinčić kroz kvalifikacijske utakmice za Euro sudjelovao kao pomoćnik izborniku Mršiću pokazao je da se nazire neko bolje sutra za hrvatsku košarku.
– Mislim da smo sjajno krenuli u kvalifikacije i dobili smo s dvije pobjede jedan vjetar u leđa. Šteta zbog ove situacije s koronom jer smo bili u dobrom ritmu i stvorila se odlična kemija unutar momčadi i čak su neki ljudi komentirali kako davno nisu vidjeli jednu takvu homogenost u svlačionici. Što se tiče kvalifikacija ne strahujem da ćemo uspjeti plasirati se na Euro, a za predolimpijski turnir je stvarno šteta što se nije sve odigralo u lipnju, posebno jer smo trebali igrati doma, u Splitu, i što smo trebali imati na okupu sve naše NBA igrače. Što će biti do sljedećeg ljeta teško je sada predvidjeti jer dosta toga će diktirati i koronavirus, ali odlazak u Tokio bi predstavljao veliki uspjeh te moramo napraviti sve što je u našoj moći da se tamo Hrvatska pojavi.
 

U Perinčića svi u košarci

Ako su »u Grdovića svi ribari«, u Perinčića su onda svi u košarci. Uistinu se mogu nazvati pravom košarkaškom obitelji, jer je Ivanov otac Čedomir Ćiro ikona KK Zadar u kojem je kao igrač i trener djelovao 44 godine, član šampionske generacije 74’ i 75’ i po mnogima najatraktivniji košarkaš Zadra ikad. Očeva sestra Sonja je isto bila košarkašica, dok je brat Hrvoje, popularni Hege, ostavio također dubok trag u zadarskoj košarci posebno s odličnim izvedbama 2003. kad je osvojena Goodyear liga.
– Kod nas je košarka uvijek bila doručak, ručak i večera. Čak je mama u jednom momentu rekla da joj je puna kapa više košarke i svega, kao i sestra koja je otišla u sasvim drugom smjeru. Još od malih nogu se kod mene razvila ta ljubav prema ovom sportu dok kod brata Hrvoja čak i ne toliko. Kod mene je bilo sve to puno izraženije, i odmah sam znao da ću se cijeli život baviti samo košarkom. Mislim da sam privilegiran, pogotovo u današnjim vremenima, što se mogu profesionalno baviti s onim što i volim.
 

Finale juniorskog PH 1995.

CIBONA – ZADAR 89:96 (39:44)
Dvorana Jazine. Gledatelja: 3000. Suci: Arar (Sl. Brod) i Kurelović (Pazin).
CIBONA: Šušnjar 5, Anzulović 32, Kranjčević, Marenčić 14, Giriček 30, Samar, Tućin 5, Kuzmić, Bagarić, Gulin, Franić, Kindih 2.
ZADAR: Mazija 6, Pestić 8, Žuža, I. Perinčić 23, H. Perinčić 13, Ćustić, Longin, Ružić 28, Dundović 14, Žorž 4, Morović, Opačić.
Cijela postava: Tiziano Mazija, Marko Žorž, Ivan Perinčić, Jure Ružić i Mario Dundović, potpisala je profesionalne ugovore sa Zadrom.
 

Perinčićeva trenerska karijera

2012./13. – 2015./16.
pomoćni trener juniora Cedevite
2015./16.
pomoćni trener Zaboka
2016./17.
pomoćni trener Cedevite
2017./18.
glavni trener Zaboka
2018./19.
pomoćni trener Cedevite
2019./20.
pomoćni trener Gorice