Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Nije žvaka za seljaka

Autor: Mare ([email protected])

16.09.2008. 22:00


Jesen stiže dunjo mojaaaaaaaaa… Napokon, pa Oliverova ili Đoletova, svakome po izboru.
Zvala me prijateljica da kod nje dođem u berbu grožđa. Ima zgodnog rođaka, još uvijek slobodna roba, pa sam objeručke i objenožno pristala – od prve. A onda sam shvatila da nemam adekvatnu odjeću za taj pothvat i uhvatila me panika. Zaletila se po novu trenerku, nove patikice, usput kupila i novu majčicu na špaline da po rukama adekvatno pocrnim a ne izgorim… U subotu sam se mijenjala na poslu da odradim pola jutarnje, vratit ću duplo sljedeće subote i one naredne. I krenula sam u avantru. Jedva sam našla to njeno polje u xy selu do sela moje babe Mare. A njih u berbi ko Kineza. Dobro aj, nije baš ko Kineza, ali ko Rusa je. Okupila se cijela rodbina sa svih strana, pa ihe je bilo iz Rijeke, Zagreba… Dakle, uz domaću i domorodačku čeljad, dosta padobranaca porijeklom iz zaleđa s privremenim s pretenzijom ka što stalnijem boravku na nekoj gradskoj adresi. Uz stare iskusnjare koje vješto barataju škarama i kantama, mi ostali smo izgledali presmotano. Barem ja sebi.
A jesi seljanka, sestro mila, rekla mi je dotična prijateljica kojoj sam ja skočila u pomoć oko grožđa, a ona meni oko možebitne udaje.
Ja seljanka?!, pitala sam šokirano…
A škare ti stoje ka piliću cice. Ajmo stati negdje na kraj reda jer ako nas moj dida vidi, potirat će nas odma doma kako smo smotane…
Ne trebam ni spominjati kako sam bila prva na piš i puš pauzi, a zadnja se vraćala raditi.
A gorespomenuti rodijak poslao je po svojoj sestri ispričnicu jer baš tu subotu sudi nekakvu utakmicu Četvrte, Pete, Šeste ili votever lige.
Ne moram reć da se prijateljica ispričavala što meje bacila u trošak za novu robicu, što se osjećala kao kapitalistički eksploatator i slično, a meni je ustvari bilo ful kul jer sam na kraju dana i uhvatila mot s onim škarama, nije mi trebala cijela vječnost da napunim kantu i nisam nešto previše zaostajala u svom redu za ostalima.
Navečer sam došla krepana ali zadovoljna doma. Nisam se mogla odazvati zovu ekipe i otić van. Zaspala sam kao mala beba. A onda me ujutro probudio telefon.
– Čuj rođak danas dolazi. Budi s punom ratnom opremom za pola sata ispred portuna, dolazimo po tebe, u jednom dahu je izgovorila frendica i poklopila slušalicu.
Kad sam se ugledala u ogledalu, preplašila sam se same sebe. Nos i obrazi su mi se počeli guliti, pocrvenila sam gore od raka mjestimično i šaroliko, gore od ijednog lučkog radnika. Nikakav puder, podloga ni išta drugo od preparativne kozmetike ne bi mi pomoglo da dođem sebi i izgledam normalno.
– Stara, ne računaj na mene, lice mi se raspada kao Majkl Đeksonu. Ne mogu od srama izaći iz kuće, nazvala sam je, ali ona i rođak su se svejedno u dogledno vrijeme stvorili ispred moje zgrade.
Napravila sam isto ono što bi i sam Majkl napravio – natakla sam sešir za plažu, naočale preko pola lica i izletila u – berbu. U nedjelju sam dobila titulu Miss polja. Ajde da se i meni, uz svu sramotu tog dana doživljenu i propalom kuvanju, jer nisam se usudila, stvarno nisam tako opečena, bar nešto isplatilo. Pa taman biti i miss jedne parcele s lozom…