Ottavio Missoni – Ima djela koja ne bih volio da vise na mojim zidovima

Ima djela koja ne bih volio da vise na mojim zidovima, niti da mi ih poklone ili daju zabadave. Uvijek se povodim za tim, da ako bih volio tu sliku imati kod kuće, da mi nešto onda i vrijedi jer mi se sviđa. To je moj način ocjenjivanja likovnosti
Kaže se da što su ljudi  uspješniji, to su pristupačniji i srdačniji. Tako što se  svakako može kazati i za  svjetski poznatog talijanskog kreatora naših korijena, tvorca modne kuće Missoni, Ottavija Missonija kojeg smo zajedno sa suprugom Rositom susreli u Trstu  uoči otvorenja njegove  izložbe u Rijeci. Izložba naslovljena “Majstor boja”, “Il  genio del colore”, bit će otvorena 9. listopada u Galerij  Kortil tijekom održavanja  Dana talijanske kulture u organizaciji Talijanskog konzulata u Rijeci, a prisustvovat će joj i Missoni sa suprugom i njihov sin Luka  koji je zaslužan za postav  izložbe koja predstavlja  presjek njegova stvaralaštva.  Simpatični i susretljivi Missoni otkrio nam je dijelić  svog viđenja života, onoga  što smatra važnim te dio svoje životne filozofije.
Idućeg mjeseca otvarate  izložbu u Rijeci. Što vam  ona znači?
– Jako sam zadovoljan kako je cijela ova priča oko  izložbe organizirana. Svi koji rade na njoj vrlo su dobri u  tome što rade. Izložba je  koncipirana ne toliko u kulturnom smjeru koliko u  društvenom, obiteljskom,  pristupačna je, jednostavna,  a opet, vjerujem zanimljiva.  Presretan sam. Isto tako sam  zadovoljan i izložbom koja je  održana u Dubrovniku,  mom rodnom gradu, što mi  jako puno znači. Rođen sam  u Dubrovniku, a potom smo  išli živjeti u Zadar. Moj brat  je završio pučku školu Dante  Alighieri, dok je moja mama  itekako inzistirala na mojem  školovanju koje mi, iskreno,  nije baš jako dobro išlo. Dio  školovanja završio sam i u  Trstu. Završio sam srednju  školu premda ne klasičnu  gimnaziju jer nisam bio dobar učenik.
Učenje mi nikada  nije išlo
Više ste se voljeli baviti  sportom?
– Što ćete, bit ću iskren,  učenje mi nikada nije išlo.  Nikad mi nije bilo drago.
No svejedno volite čitati i  uživate u zanimljivim štivima?
– Da, to da. Volim čitati.  Uvijek sam to govorio i svojoj djeci, a kasnije i unucima  – treba čitati knjige. Za mene  je čitanje posebna “avantura”. Čitanje je čarobno, usudio bih se kazati gotovo  nešto mitsko zato što je poput prijateljstva – malo  košta, a pruža ti puno. Toliko  je toga napisano, a danas se  knjiga može kupiti recimo za  kojih osam, deset eura. Sa  samo osam eura možete “otputovati” u neki daleki svijet,  u svijet mašte. Primjerice,  kupite si neku Volterovu  knjigu, provedete večer s  njom, dobro se zabavite,  naučite nešto novoga, obogatite svoj život i to samo za  osam eura. Volim Conrada  koji u svojim djelima opisuje  more i dogodovštine kao malo tko drugi, potom knjige  poezije, filozofije… Kad sam  četiri godine proveo u zarobljeništvu u Africi jer sam  sudjelovao u bitci El Alameina, s jedne strane je bio  Britanski imperij, a s druge  zarobljenici. Tijekom tog  razdoblja moja najveća razbibriga bilo je čitanje i spavanje. Nije bilo jednostavno  biti pod šatorom usred pustinje, u zarobljeništvu. Tratio  sam vrijeme čitanjem. Te  četiri godine su me naučile  kako upoznati ljude. Ljudi  su mi postali jasniji. Naime,  živjeti s nekim četiri godine  u pustinji omogućava vam  da ga jako dobro upoznate.  Srećom još uvijek imam grupicu prijatelja, nažalost nekih više nema među živima, s  kojima komuniciram dan danas. Prijateljstvo je poput religije. Ne želim pretjerivati,  ali ono je doista jako važno u  životu. Govoreći o životu u  kojem nismo uvijek u mogućnosti sve birati, bar imamo taj luksuz da možemo  birati prijatelje. To je veliki  životni privilegij koji poštujem.
U životu ste postigli sve.  Veliki uspjeh u poslu, ali i u  privatnom životu. Imate suprugu Rositu koja je i vaša  poslovna suputnica, troje  odrasle djece i unuke…
– To je velika sreća. Od  samog početka smo se našli i  krenuli zajedničkim putem.  Što se tiče posla, organizirali  smo se tako što smo si podijelili zadatke. Prije toga  imao sam malu tvrtku koju  smo vodili ja i moj prijatelj  Giorgio Oberwerger. Oboje  smo bili predsjednici tvrtke.  Postavilo se pitanje tko će  raditi!? Kad smo se Rossita i  ja oženili, ništa se nije promijenilo. Kad smo dobili  priznanje “Cavalliere del lavoro”, kako sam ga ja nazvao, zahvalio sam se na tome, ali sam iskreno priznao  da za to nisam samo ja zaslužan, već da je u najvećoj  mjeri zaslužna moja supruga  Rosita koja je natjerala Missonija da radi, a to nije mala  stvar.
Majstor i Margherita
Kakav ste kao djed, jeste li  razmazili unuke?
– Ne pretjerano. Mislim da  sam djed poput većine djedova. Imam lijep odnos s  unucima. Ponekad im dam  pokoji savjet poput onog recimo vezanog za čitanje..  Moja najstarija unuka, Margherita, koja se nedavno  udala, kad je završila Internacionalnu gimnaziju u Varezeu na kraju godine dobila  je priznanje za uspjeh u školi. Rekla mi je kako su nagrađena i dva njena prijatelja  na području matematike za  koju je rekla – u tome je sve  jednostavno – dva plus dva je  uvijek četri, ali kad je riječ o  zadaćnici iz talijanskog, ne  postoji ta striktna, zadana  formula. Na dodjeli se slikala  i zajedno samnom, a tu je  fotografiju iskoristila da bi  napravila naslovnicu za jednu svoju knjigu naslovljenu  – “Majstor i Margherita”. Sadržaj knjige nema veze, već  je važan njezin naslov rekla  mi je i naglasila: “Ti si moj  učitelj kulture, ali i životne  filozofije. Uvijek sam se divila tvojoj smirenosti pri  rješavanju životnih problema te stavu da je najvažnije  baviti se sobom. Stoga te  smatram svojim životnim  učiteljem, dragi djede”.
Izložba koju priređujete u  Rijeci zove se “Majstor boja”  – “Il genio del colore”. To je  titula koju ste dobili od slikara Balla, vašeg prijatelja.  Kako je započelo to vaše  prijateljstvo?
– Volio se odijevati u Missoniju. Kako sam znao za to  jer smo imali zajedničke prijatelje, jedne sam mu godine  odlučio pokloniti nešto iz  naše kolekcije. Posjetili smo  ga. Tom prilikom svojim me  gostima predstavio s puno  poštovanja nazvavši me –  maestro. Premda su me i drugi tako nazivali, ali više iz  sprdnje… No, on je tom naslovu dao pravu vrijednost.  Rekao je: “Znate, ja sam malo nagluh, ali boje jako dobro  vidim”. Napisao je predivne  rečenice o mom radu. Kako  sam mu poklonio pulover, on  je meni poklonio dvije svoje  slike. A kad su počeli raditi  katalog za izložbu, rekao  sam im da tekst bude i pomalo ironičan. Ne treba sve  shvaćati ozbiljno.
Vi ste na neki način poznati po tome što ne shvaćate  sve ozbiljno, odnosno da je  to dio vaše životne filozofije.
– Ovisi. Život treba živjeti  s pomalo ironičnim stavom.  To nije uvijek moguće, ali  treba se truditi. Nije jednostavno recimo prebroditi neku tragediju. Nismo svi isti.  Nekima ironija paše, drugima ne. Osobno smatram da  svijet, život ne treba shvaćati  previše ozbiljno. Nisam ja to  prvi rekao, već neki filozof.  No, hajde to kažite recimo  rudarima koji su po cijele  dane u tunelima ispod zemlje… Svijet ne shvaćam  previše ozbiljno, a to je i  stvar karaktera. Nije da život  nije ozbiljna stvar, zapravo  vrlo je ozbiljan u svojoj biti,  ali upravo zbog toga ne treba  ga shvaćati ozbiljno, jer ima  stvari koje i bole, a malo  ironije može pomoći.
Odjeća mora biti  funkcionalna
Govoreći o umjetnosti, koga volite od umjetnika?
– To je vrlo bogato područje.  U Italiji ima jako puno dobrih  umjetnika. Volim Mazaccia,  Piera della Francesca i Caravaggia. Ne želim nikoga  uvrijediti od umjetnika, ali to  su moji favoriti. S Rafaelom,  kojeg također volim, prvi put  sam se susreo u Zadru, a kad  sam posjetio Vatikan posebno  sam uživao u njegovim djelima. Svaka epoha ima svoje  umjetnike. Instinktivno više  vam se sviđa jedan umjetnik  od drugog, recimo. To je individualna stvar. Uvijek se pitam i ljude oko sebe, kad komentiramo likovna djela na  nekoj izložbi – bih li ja ili taj  netko volio imati tu neku sliku  kod kuće, da visi na zidu i da je  svakodnevno gledam. Ima  djela koja ne bih volio da vise  na mojim zidovima, niti da mi  ih poklone ili daju zabadave.  Uvijek se povodim za tim, da  ako bih volio tu sliku imati  kod kuće, da mi nešto onda i  vrijedi jer mi se sviđa. To je  moj način ocjenjivanja likovnosti.
Govoreći o kreativnosti, a  postigli ste iznimno veliki uspjeh, vaša tvrtka ima neke  inovacije u tom pogledu?
– Postigli smo uspjeh, ali  ništa posebno.
Vaš je curriculum impresivan.
– No, dobro, da, recimo. Sada je tvrtka u rukama mojih  sinova. O modi se uvijek brinula moja supruga Rosita, tako da o modi nemojte samnom razgovarati već s njom. U  tvrtki sam samo skrbio o nekim tehničkim stvarima, da  tako kažem. Kad je Rosita  odlučila malo odmoriti, sav je  posao predala u ruke naše  kćeri Angele koja je jako vrijedna i dobra u svom poslu.  Vrlo je kreativna. Zajedno s  braćom i u dogovoru samnom  razvili smo liniju za uređenje  interijera. Otvorili smo hotele  čiji su interijer pomno uredili  u našem stilu. Time smo postigli ogroman uspjeh, možda  čak i veći negoli u svijetu mode. Recimo u Milanu postoji  Tjedan mode i Tjedan namještaja i uređenja interijera na  kojem su postigli uspjeh. Kad  bih zbrojio ovih šezdesetak  godina postojanja tvrtke Missoni, rekao bih da smo za  njezin uspjeh u jednake dijelove zaslužni supruga i ja.  Uz to, Rosita se uz posao u  tvrtki brinula o kući, o troje  djece, o četiri psa i o mužu. To  nije bilo nimalo lako. Jako  držim do žena. Znam kako  funkcionira svijet. Da biste  postigle uspjeh, put vam je  puno teži nego muškarcima.  Morate uložiti duplo veći trud  negoli muškarci da biste postigli njihov uspjeh. Jednom  su me prilikom pitali zašto  toliko držim žensku stranu,  na što sam odgovorio: Zato  što sam imao majku i to jako  dobru. S time sam sve rekao.
Za kraj nam otkrijte kakav  modni stil preferirate?
– Jednom su me u Americi  stavili na listu deset najbolje  odjevenih muškaraca.
To doista nije šala. Bili ste  na listi 10 najbolje odjevenih  muškaraca na svijetu uz Roberta Redforda i princa Charlesa.
– No, dobro, volim se šaliti.  No, kako sam sportski tip,  volim casual stil. Ne moram se  odijevati kao poslovni čovjek,  bankar, već si prije mogu  priuštiti stil poput umjetnika,  ležerniji. Imam potpuno slobodu odabira onoga što ću  odjenuti. Naravno, ako je  vruće, odjenut ću nešto prikladno za vrući dan, ako pada  kiša, nešto što će me od nje  zaštiti. Odjeća prvenstveno  mora biti funkcionalna. Jednom sam rekao, u svom stilu, a  to vrijedi i za žene i za  muškarce: – Da bi se loše odijevalo, nije potrebno pratiti  modu, ali pomaže.