Nogometašima – prosječna plaća

DEBITANTI IZ STARAČKOG DOMA
Ovo je baš bilo zanimljivo. Kao da mi je netko iz podsvijesti rekao da ću ovoga petka, gledajući snimku festivala kajkavske popevke Krapina 2012., naći zanimljivosti za ovu kolumnu. Gledam ja tako sami kraj te snimke, posljednja dva izvođača, očekujem neke lokalne kajkavske pjevače i par onih koji su tu već standardni, a vidim sljedeće. Prvo… Tajči. Da, baš ona Tajči, koja je po svojim prošlogodišnjim bombastičnim najavama u ovo vrijeme trebala puniti sportske dvorane diljem bivše Jugoslavije. Još sam onda napisao da je to pusta sanja i da od toga nema ništa, a ovo samo ide prilog toj tvrdnji. Tajči, relativno zna pjevati, ali ova “popevka” je zvučala malo čudno, a i ona sam je bila nekako uplašena, tj. pogled joj je bio, recimo tako, zanimljiv. Eh, Tajči, Tajči…
Druga stvar koja me zaprepastila bila je dodjela nagrade za najboljeg debitanta, a dobili su je, vjerovali ili ne, mladići iz pop sastava “Neki to vole vruće”. Ja jesam star i oronuo, ali ovi su debitanti stariji i od mene. Mislio sam da su se odavno raspali, ali oni su još uvijek tu i pjevaju kajkavske popevke, ukusno odjeveni u narodnu nošnju, s time da jedan ima ogromne čizmetine (ako vani bude snijeg), a drugi duge, široke nogavice (taj će se kući vratiti mokrih gaća). Eto… sreća da nisam gledao od početka. Tko zna tko je još nastupao? Naša glazbena scena ima toliko ovakvih “zvijezda” da bi mogli popuniti tri Krapinska festivala.
ODLAZAK LEGENDE
Gledajući Dnevnik NOVE tv, saznao sam i jednu tužnu vijest. Umro je Branko Črnac zvani Tusta, pjevač pulske grupe KUD Idijoti. Lijepo je što se netko ipak sjetio to staviti u vijesti, jer je ovaj sastav tijekom svoga dugo-dugogodišnjeg djelovanja stekao jako puno poštovatelja koji će žaliti za pokojnim pjevačem. Ja ih osobno nisam puno slušao, ali sam ih volio jer su bili iskreni i žestoki, a i surađivali su s mojim dragim prijateljem Francijem Blaškovićem i njegovim “Gori Usssi Winnetou”. Osim toga, imali su i ploču s najboljim nazivom koji sam ikada čuo – “Bolje izdati ploču nego prijatelja”. U svakom slučaju, kako bi se to danas reklo… RIP.
GOSTOVANJE LEGENDE
U emisiji “Nedjeljom u 2″ ove nedjelje, Bogu hvala, nije bilo političara ni ekonomista, nego samo jedan Damir Avdić. Radi se o zanimljivom osebujnom umjetniku (sličan profil kao naš Zadranin Roberto Vodanović – Čopor) koji svoje uratke izvodi sam uz električnu gitaru, a to zvuči kako zvuči, nekome se sviđa, a nekome ne. U uvodu su ga lijepo predstavili ugledni glazbeni teoretičari (Aleksandar Dragaš & co), a onda je krenuo razgovor ugodni u Stankovićevoj režiji, koji je ovaj put bio iznimno opušten, a osobito s pitanjima tipa ” je li je vraćanje ptica prirodi uzaludan posao?”. Saznali smo zanimljive stvari, a meni se osobito svidjelo ono da “nema uzaludnih stvari, jer ništa nije uzaludno”. Čuli smo i nekoliko pjesmica, ali, nažalost, ne i meni omiljenu “Mrtvi su mrtvi”, ali to ionako i sami možemo pronaći na internetu, s obzirom da Dado svoje pjesme i sam daje na besplatno skidanje. Ipak, s jednom me izjavom zabrinuo. Kaže da uvijek ima tremu pred nastup i da “morate imati tremu, jer da ste inače mrtvi”. Tu sam se duboko zamislio. Ja naime, nikada nisam imao tremu, čak i kada me gledalo više od 20-ak ljudi. Znači li to da sam mrtav? Malo sam se pogledao u ogledao i zamišljen pognuo glavu. Bolje da ne vidim ništa.
KONAČAN SPAS ILI SAMO MAMUZANJE MRTVOG KONJA?
Jedna od vijesti s kojom su nas proteklih dana u medijima najviše, da ne kažem bombardirali, bila je ona hoće li se spasiti Hajduka ili neće. Pa su se tu okupljali navijači, palili baklje, protestirali… Da bi na kraju čuli spasonosnu vijest da je Hajduku odobren još jedan kredit etc., etc… Moj prijatelj koji prati te stvari mi kaže da je to sve jedna vreća bez dna i da su dužni na sve strane, a meni to nikako nije jasno. Imaju te vjerne navijače, navijači kupuju ulaznice, od toga se plaćaju jeftini, mladi igrači koji se kasnije skupo prodaju… Znači, klub ima svoju ekonomsku računicu. Što onda ne valja? Zar navijači ne kupuju ulaznice? Zar se igrači ne prodaju vani? Gdje su ti novci? Kako sam razumio, ovih trideset milijuna (valjda kuna) će samo privremeno zakrpati rupe dok ne dođu novi računi na naplatu, a onda opet lelek i kuknjava. Pa valjda postoje bogati ljudi koji vole Hajduk i koji će pomoći svom voljenom klubu da se izvuče. Pa onda i ti igrači. Kolika su uopće njihova primanja? Da sam recimo glazbenik koji svira na pirevima, jer za bolje i nisam, trebao bih biti zadovoljan s onih parsto eura po večeri i ne uspoređivati se sa svjetskim veličinama i ozbiljnim umjetnicima. A s obzirom da ovi igraju tu jadnu Hrvatsku ligu, i s obzirom da u njoj baš i ne blistaju, znači da bi trebali, s obzirom da su prosjek, biti zadovoljni s prosječnom hrvatskom plaćom. A onda bi sve bilo lakše. Eh, kako to izgleda jednostavno kada ja mudrujem.
[email protected]