SLOŽNI BULIĆI I NJIHOVIH 500 OVACA

Slika korisnika admin
korlat_benkovac
SLOŽNA OBITELJ BULIĆ NA OKUPU - Ilija i Manda, Tomislav i Iva i njihovo četvero djece Mateja (12), Zrinka (11), Petra (6) i Ante (2)

Ravnokotarska bura zapuhala je svom žestinom. Snježna kapa na Velebitu spustila se gotovo do mora. Naša mala ekipa uputila se prema Korlatu. Mjesto u srcu Ravnih kotara s tristotinjak žitelja većinom starije životne dobi. Mjesto nekada poznato po višnji maraski i vinogradima, danas najvećim dijelom zapuštenim poljima i suhim vinogradima i voćnjacima.
Ova slika putnika namjernika mijenja se kada se kroz brojne zaseoke: Šikići, Buljati, Pavlovići i drugi skrene sa županijske ceste Smilčić - Benkovac prema prvim kućama. Krećemo i mi prema Gradini do kraja ceste i zaustavljamo se u dvorištu obitelji Bulić. Pod naletima bure s mukom otvaramo vrata automobila, a ozarena lica i širokog ravnokotarskog osmijeha dočekuje nas Ilija Bulić naš stari znanac i prijatelj.

Marke za ovce
Nije bio lagan život Ilije i supruge Mande. Gotovo da nije bilo gradilišta u bivšoj državi gdje Ilija nije radio. Manda, jedinica iz susjedstva postavši Ilijina supruga odgajala je troje djece i vodila brigu o kućanstvu. - Trebalo je spremiti djecu u školu i voditi brigu o šezdeset ovaca i kravi, održavati kuću u redu, prisjeća se svoje mladosti Manda Bulić. - Moj Ilija najviše vremena izbivao je iz kuće da bi zaradio koji dinar.
Došao je rat i život u progonstvu. Povratak na vlastito spaljeno i uništeno ognjište. Trebalo je sve obnoviti i početi iz početka.
- Sa sinom Tomislavom časnikom Hrvatske vojske kupio sam 1996. godine 180 ovaca. Za njih smo izbrojili 22.000 njemačkih maraka. Na uzgoj ovaca odlučio sam se iz nekoliko razloga, govori Ilija. Pošao sam u mirovinu, a ona nije bila dovoljna za podmirivanje osnovnih životnih potreba, a kamoli da se obnovi obiteljsko gospodarstvo. Umirovljeničke dane treba nekako ispuniti, a kako sam naviknuo raditi cijeli život vidio sam u ovčarstvu korist i veselje. Osim toga sin Tomislav i snaha Iva, koji su tada živjeli u Zagrebu, izrazili su želju da se vrate u Korlat i posvete uzgoju ovaca.
Dugotrajnim i upornim radom Bulići su povećavali matično stado i danas imaju oko 500 ovaca. Paralelno s povećavanjem broja ovaca trebalo je izgraditi odgovarajuće staje i sjenik te kupiti potrebnu poljoprivrednu mehanizaciju.

Povratak iz Zagreba
Tomislav i Iva vratili su se 2000. godine u Korlat i tada je počelo intenzivno ulaganje u ovčarstvo.
- Nismo više mogli biti u Zagrebu. U mislima smo stalno bili u Korlatu na našem gospodarstvu, a svaki slobodni trenutak jurili smo iz Zagreba u Korlat, prisjeća se Tomislav tih dana i nastavlja: - Postojeće nastambe za ovce nisu bile odgovarajuće i 2001. godine izgradili smo staju površine 350 četvornih metara. Sljedeće godine u potkrovlju staje uredili smo sjenik, a 2003. dogradili smo još 220 četvornih metara staje. Sve to nismo mogli napraviti vlastitim novcem, već smo se kreditno zadužili. U realizaciji programa pomogao nam je Grad Benkovac.
Bulići su se opredijelili za proizvodnju janjadi. Pokušali smo musti ovce i proizvoditi sir, ali za to nemamo dovoljno radne snage, govori gospodarica Iva. Nemoguće je naći radnika za rad s ovcama. Posao nije težak, a i dobro se plaća. Iva, djevojka s Bokanjca do udaje za Tomislava ovce gotovo nije ni vidjela, a kamoli se s njima bavila. Vidjela sam jedino koze gospođe Đane gdje pasu u njezinom vrtu u Bokanjcu, u šali se prisjeća Iva.
Pitamo Buliće za njihove daljnje planove.

Kobni uvoz i spora administracija
- Planirano povećavati proizvodnju, ali nismo sigurni da ćemo to učiniti, govori Tomislav. Ukoliko se ne promijeni odnos prema poljoprivredi, a pogotovo prema stočarstvu domaće janjetine će za nekoliko godina nestati. Uvoz jeftine janjetine guši domaću proizvodnju. Cijena janjadi posljednjih desetak godina nije porasla, već je pala, a cijena repromaterijala i svega ostalog više puta se povećala. Dok je cijena kilograma žive vage janjeta bila 10 DEM litra goriva koštala je 1 DEM. Danas je cijena kilograma janjeta 30 kuna, a litra goriva 8 kuna. O cijeni soje, kukuruza i žitarica prije i sada nije potrebno ni govoriti. Ja nisam protiv uvoza, ali treba zaštititi domaću proizvodnju stvaranjem robnih marki. To ja kao proizvođač ne mogu učiniti, već je moje da proizvedem što kvalitetnije janje uzgojeno na domaćoj hrani - prvenstveno paši. Naše ovce pasu cijele godine, a dohranjuju se samo tijekom janjenja i to vrlo malo u godinama kada nema dovoljno paše i sijena kao što je ova. Ove godine su pale svega dvije jače kiše tako da nema dovoljno paše, a ni sijena, kazuje Tomislav s primjetnom zabrinutošću.
Spora administracija, nedefinirani status pašnjaka u vlasništvu države sve to otežava razvoj ovčarstva na ovim prostorima saznajemo u razgovoru s Bulićima. Poticaji su samo jedan dio kako država pomaže razvoju ovčarstva. Drugi značajniji dio, koji ne traži sredstva iz državne riznice, je učinkovitost administracije, brzo i efikasno izdavanje potrebnih dozvola i rješenja da bi suvremena farma mogla funkcionirati i biti konkurentna svojim proizvodima na tržištu.

Počinje sezona janjenja
Obilazimo staju i razgledamo sjenik. Počinje sezona janjenja. Upravo se danas ojanjila prva ovca na gospodarstvu Bulićevih. Svaki dan bit će sve više janjadi. Kada počne janjenje nema spavanja za Ivu i Tomislava, jer u ovčarniku treba dežurati danonoćno. Ništa se ne smije prepustiti slučaju. Trenutak nepažnje i nastane šteta. U današnjim uvjetima, kažu domaćini, gubitak svakog grla ravan je katastrofi. Treba othraniti svako janje dok ne postigne tržnu veličinu. Bulići nemaju problema s plasmanom janjaca. Njihova kvaliteta poznata je i izvan naše županije. Ugostitelji i mesari glavni su kupci, ali znaju i oni koji krste ili krizmaju dijete, slave rođendan ili zlatni pir gdje se može nabaviti prvoklasna janjetina da se počaste uzvanici.
Kod Bulićevih svi su zaposleni cijeli dan. Ilija i Manda, Tomislav i Iva i njihovo četvero djece Mateja (12), Zrinka (11), Petra (6) i mali Ante (2) imaju svoja zaduženja. Mateja i Zrinka polaze školu u Benkovcu, Petra odlazi poslijepodne u vrtić, a Ante je najsretniji kada s djedom Ilijom obilazi ograde i pazi ovce. Osim redovitih obveza postoje obveze u kući. Treba pomoći mami Ivi u pospremanju kuće, nahraniti psa i mačke, a treba se i poigrati. Za sve se nađe vremena. Života u metropoli gotovo se nitko i ne sjeća.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno