Bye, bye, baby bye bye!

Marija Borić dobro je odigrala ulogu Janis Joplin, svjetske blues i rock legende, ali su pjesme u izvedbi neuništive Zdenke Kovačiček još jednom potvrdile kako u Hrvatskoj, a usudili bi se reći, ni u svijetu nema osobe, koja s takvom uvjerljivošću može otpjevati Janisine hitove, pa zvala se ona Tina Turner ili Amy Winehouse
Zadarska izvedba musicla “S ljubavlju, Janis” u petak navečer u Hrvatskoj kazališnoj kući bio je, možemo to slobodno reći, pun pogodak. I to kako zbog činjenice da je zadarska publika predstavu/musical mogla odgledati niti mjesec dana od zagrebačke premijere, kao prvu izvedbu izvan metropole, tako i stoga jer je “S ljubavlju, Janis” uistinu rađena s golemom ljubavlju. Potvrdila nam je to i hrvatska rock diva Zdenka Kovačiček u druženju nakon predstave u kultnom zadarskom okupljalištu kulturnjaka i intelektualaca, caffe baru ‘Đina’, ispijajući čašicu bijelog vina, grickajući sir i pršut koji joj je blagonaklono pripremio Dario Longin, vlasnik kafića, jer ekipa iz Zagrebačkog gradskog kazališta ‘Komedija’ naprosto nije stigla nakon izvedbe u HKK pronaći ugodno mjesto u kojemu se još stigne nešto i prezalogajiti, ili pak, ako je takovo mjesto još i bilo otvoreno, više im nije radila kuhinja.
A to da je musical rađen s ljubavlju istaknuli smo odmah na početku i stoga jer je to naprosto takav tip predstave, pomalo melankoličan, s tugaljivim referencijama na naše prohujale mladosti i vrijeme hippyja, flower – powera i rock and rolla iz doba Hendrixa, Doorsa, Zeppelina i naravno – Janis Joplin.
I dok se Marija Borić kao utjelovljena Janis kroz pisma koja je sačuvala i na temelju njih kasnije knjigu pod naslovom “Love, Janis” napisala i objelodanila njezina sestra Laura Joplin, obraća roditeljima koji žive u Port Arthuru, u nekoj texaškoj vukojebini, na ‘bini na bini’ Zdenka je inkarnirana Janis, čije hitove od “Ball and chain” do “Mercedes Benz” i “Me and Bobby McGee” u živo prati odličan Telephone Blues Band, ovoga puta bez “našeg” Vedrana Božića, ali s gitarom u rukama isto tako legendarnoga hrvatskog rockera Branka Bogunovića – Pifa.
Basist Tomas Krkač kasnije nam je potvrdio kako su predstavu intenzivno pripremali neka tri mjeseca, iako su pripreme trajale znatno duže. Valjalo je posebno odraditi tekstualni dio, a potom i glazbeno – scenski nastup dive i njezina tri prateća benda, od Big Brother and Holding Company preko Kozmic Blues Banda do Full Tilt Boogie Banda. Bilo je zahtjevno i stoga jer nije lako biti uvjerljiva Janis, rock legenda kakvih je (bilo) malo, s jedne strane izuzetno nesigurna u sebe, ranjiva provincijalka koja je ipak nadraslka svoju sredinu i mora se tek prilagoditi životu u big city, u San Francisku, a koji je baš u to doba bio prijestolnicom jedne nove, drugačije Amerike, i s druge strane rock zvijezda koja ide s koncerta na koncert, a sav taj ogroman napor pokušava ublažiti alkoholom i drogama. Nije bilo lako, također, ni stoga jer je redatelj Lawrence Kiiru, uz pomoć scenografa i majstora za video projekcije Dragutina Broza te kostimografkinju Mirjanu Zagorec uistinu htio što je moguće više na i pozornici oživjeti duh i atmosferu s kraja šesedesetih, kada se West Coast Rock polako transformirao u hard rock, underground, progressive rock, a na vratima je već čekao simfo rock, glam rock i ine inkarnacije rocka s početka sedamdesetih.
Janis je pukla baš na prijelazu desetljeća, jednoga koje je dalo svijetu hippy pokret i studentsku revoluciju i drugoga koje se pobunilo protiv dinosaur rocka A.L & P-a, Genesisa i Yesa, iznjedrivši punk rebeliju. Bila je Billie Holiday nove generacije, koja je odrastala na jazzu, bluesu, folku i soulu, dijete cvijeća i rock bluesa – i odjedrila je u vječnost, prva bijela diva bluesa uopće. Stoga na kraju i mi još samo možemo dodati, our Love, Janis, wherever You are!