Nestanak hrvatske brodogradnje – politika kontinuiteta EU?!

Lloyd’s List objavio je briljantan članak potaknut pobunom jedne od najmanjih brodograđevnih udruga (one austrijske) koji razotkriva katastrofalan odnos EU naspram brodogradnje na pitanju trgovinskih odnosa EU i Južne Koreje, a završava riječima “ostat će beskrajne mogućnosti lamentiranja o tome kako je Europa nekad bila brodograđevni kontinent”. Hrvatska brodogradnja je, dakle, tek “kolateralna žrtva” na oltaru božanstva “slobodne trgovine” kojoj EU slijepo služi kraj vidljivih dokaza suprotnog
U dramatičnom vremenu kada Hrvatska brodogradnja proživljava možda i posljednje “biti ili ne biti”, jedan briljantan članak Lloyd’s Lista o propasti brodogradnje cijele te silne Europe zaslužuje i u nas biti pročitan. Možda i kao prenekrolog.
Lloyd’s List najčuvenija je brodarska i brodograđevna novina nikla iz iste londonske Lloyd krčme, kao i najveći svjetski osiguratelj Lloyd’s of London, što obilježava svekoliko svjetsko pomorstvo.
Članak je objavljen 25. kolovoza potpisan od Justina Stresa, i više ne nego stresan i za naše perspektive.
Podnaslov je “Sunce zalazi nad europsku brodograđevinu industriju”
Briselsko “bacanje ručnika” na EU brodogradilišta
Uporabom boksačkog termina autor konstatira priznanje poraza, uvelike – bez borbe. Europska brodogradilišta, u konkrentoj analizi u ringu s Južnokorejskim, od “trenera” su izdana i ručnik je već bačen. Trener je Europska komisija, a brodogradnja je žrtvovana zbog “viših ciljeva”.
Teško je shvatiti stanje europske brodogradnje bez zaključka da je Bruxelles “bacio ručnik”. Dok se u cijeloj svjetskoj industriji “zalazak sunca” vrti desetljećima, ovog puta ima malo sumnje da su brodograditelji osuđeni na propast zbog – regulatora. Plakanje nad nepravdom europskih političara i suosjećanje Europske komisije ne može sakriti činjenicu da je ova industrija žrtvovana zbog višeg dobra – trgovine. Svega je nešto malo poslova ostalo i definitivno brodogradnja ne nosi puno glasova, barem ne na nacionlanim razinama, stoji u članku.
Prema autoru, posljednji znak da eurovlada ne namjerava pomoći brodogradnji (onoj minimalnoj preživjeloj) je potpis ugovora o slobodnoj trgovini između EU i Južne Koreje. Naime, u ugovoru se ni jednom riječi ne spominju neregularne i ogromne potpore i pomoći koje Južna Koreja daje svojim brodograditeljima. Tim potpisom konačno otpadaju sve prepreke ogromnom izvozu korejskih brodova u EU, a zbog blagodati europskih financijera i trgovaca u Koreji.
U slobodnoj trgovini kada su brodogradnje i brodarstvo u pitanju mnogo toga bježi od klasičnih i jasnih definicija. Autor, primjerice, navodi: Ako Kineski vlasnik preuzme isporuku u Južnoj Koreji izgrađenog broda i podigne na njega panamsku zastavu i trguje između SAD-a i Europe, koja je zemlja uvezla brod?
Kao i uvijek u brodarskom svijetu “tehnikalije” varaju, no neosporno je da – brod nije izgrađen u Europi.
Ovaj primjer otkriva grešku u konstrukciji EU koja počiva na temeljnoj pretpostavci da je slobodno tržište, bez intervencionizma i protekcionizma, najbolje sredstvo za razvoj gospodarstva. Prema tome, ideal slobodnog tržišta treba ostvariti u Europi, među ostalim, ukidanjem potpora. Problem je u tome što je tržište na kojem se sa takmičarima bore europska poduzeća, gdje nastupaju i tvrtke iz država s drugačijim modelima ekonomske politike, koje dobivaju zaštitu i potpore svojih vlada. Te tvrtke, kao u slučaju brodogradnje, uništavaju europske tvrtke, koje u neravnopravnoj borbi časno ginu, jedna po jedna. EU nije kroz svoju pregovaračku snagu u bilateralnim i multilateralnim trgovinskim ugovorima pokušala, pa onda još manje uspjela promijeniti „lošu praksu” azijskih država. Europskoj brodogradnji ostaje borba s vjetrenjačama za ideal slobodnog tržišta, koji ne postoji u svijetu, osim u glavama europskih Don Quijota. Hoće li netko konačno priznati da je greška u konstrukciji umjesto da u ime promašenog načela uništava ostatke ostataka industrije koja bi itekako imala perspektivu da uživa istu podršku kao i konkurencija.
Odnosi EU i Južne Koreje
Članak se osvrće i na povijest odnosa EU i Južne Koreje kroz Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i natezanje oko ugovora. No, ne sumnja da je, iako su se obe strane na kraju klele u zajedničku pobjedu da je Europa, izgubila.
Najmanje od tada, u stvarnosti daleko prije, ni industrija ni briselska administracija nemaju odgovor na nenormalan rast azijske brodogradnje. U međuvremenu je Kina postala najveća svjetska brodograđevna sila. Japan je to odavno bio.
Uglavnom članak je centraliziran na to da su Zajednica europskih brodogradilišta Europskoj komisiji dostavili konkretne dokaze da su brodovi građeni u Koreji prodani – ispod cijene. Izvori, tvrdi autor, kažu da Komisija nije znala što bi s tim. I sama CESA (Community of European Shipbuilders’ Associations) koja je obećala detaljnu objavu dokaza, od tada šuti. Spominje se i uzimanje udjela u norveškom brodogradilištu za kruzere od strane korejskih brodograditelja, kada je žestoko prosvjedovao talijanski Fincantieri, div u gradnji kruzera, zbog ugroze njihove posljednje niše, ali je Europa ostala nijema slaveći božanstvo “slobodne trgovine” i slobodnog kretanja roba i kapitala.
Uglavnom tek su rijetke Vlade u EU vidjele “napise na zidovima” i odlučile spašavati štogod od brodogradnje. Trgovačke snage su jedine bitne. Svako nastojanje da se briselskim zakonotvorcima nametne nešto u korist spašavanja brodogradnje je unaprijed izgubljena bitka.
“Commando capitalism”
U toj sveopćoj šutnji progovorili su iz Austrijske udruge proizvođača brodarske opreme iznimno oštrim pismom o Ugovoru o slobodnoj trgovini između EU i Južne Koreje. Nasuprot potpisu Južne Koreje na vjernost principima slobodne trgovine austrijsko udruženje navodi kako nositelji političkih odluka i bankari podupiru strategiju konstantne ekspanzionističke fiskalne i monetarne politike za razvoj ove industrije. Autori pisma upotrebljavaju frazu “commando capitalism”. Navode niz južnokorejskih banaka u državnom vlasništvu (Kexim, Korea Export-Import Bank, Kamco, Korea Development Bank…) kao odgovorne u pomoći brodarskim kompanijama u kupnji, odnosno brodogradilištima u prodaji brodova – za manje od cijene koštanja odnosno gradnje.
U toj zaštiti i podršci Koreja upotrebljave velike devizne rezerve (oko 270 milijardi US dolara – najviše u povijesti) za potporu industriji putem državnih banaka. Spašavanje poslova može biti snažan razlog i argument, ali je u oštroj suprotnosti sa članstvom u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i s njenim principima, zaključuju Austrijanci.
Predstavnik austrijskog udruženja navodi Lloyd’s Listu kako je u jeku problema EU ostala bez ijednog odgovora i rješenja za ovu europsku industriju.
Sami kažu da ne žele ostati nijemi makar su najmanje udruženje među opskrbljivačima brodarskom i pomorskom opremom. Na kraju nabrajajući sve načina na koji Koreja direktno i indirektno krši propise slobodne trgovine i pomaže vlastiti razvoj navode da će ovo biti “opasan presedan”.
Što radi EU
Uglavnom, autor navodi kako EU komisija na probleme i traženje rješenja za brodarsku industriju i brodogradnju u Europi – nema odgovora.
Navodno se pri EU komisiji razmišlja o spašavanju “baze” ove industrije umjesto slijepog praćenja “premještanja” (na Istok), ali se sporost pravda činjenicom da EU čini 27 zemalja i da je za to provesti treba puno više vremena nego u jednoj zemlji – ovdje Južnoj Koreji. No, možda europska brodogradilišta (ona preživjela) neće imati to vrijeme.
Autoriteti brodograđevnog posla u EU kune se da je i za njih kraj ove godine odlučna točka nakon koje, ako se autoriteti EU ne predomisle i ne osmisle puteve njene zaštite, preostala jednosmjerna cesta koja znači najmanje 50 posto izgubljenih kapaciteta.
Možda fatalisti imaju pravo da će kao u proizvodnji računala vir oko gravitacijskog centra u Aziji usisati sve bez alternative. Čemu onda ubiti novce u suprotnim pokušajima?
Zaključak je ovog teksta kojeg smo spomenuli na početku: Kada se to konačno dogodi ostat će obilje mogućnosti za beskrajna lamentiranja o tome kako je Europa nekad bila kontinent brodograditelja.

Hrvatska u EU mlinu

U mlinu takvih odnosa našla se mala Hrvatska. Hrvatska ovog trenutka prema jadnoj knjizi narudžbi predstavlja jedan posto svjetske brodogradnje. Reći ćemo malo. No, Hrvatska je mala zemlja koja u gotovo ničemu na Zemlji ne seže do jedan posto. Kažimo da je to otprilike naš udjel jedino u svjetskom turizmu. Naime, Hrvatska ima dva posto turista u Europi, a Europa još uvijek (ne zadugo) čini 52 posto svjetskog turizma. Što znači da smo tu nešto iznad jedan posto tog posla u svijetu.
Hrvatska je, tada unutar Jugoslavije (no izvan Hrvatske postojalo je tek manje brodogradilište u Bijeloj), bila dugo treća do peta brodograđevna sila svijeta. No, i tada se naš udjel mjerio jednoznamenkastim postocima. Naime, Japan je prvi, a potom i Jućna Koreja zgrabila dvije trećine svjetske brodogradnje. Potom je Europa gledala kako ovdašnja brodograđevna industrija nestaje, a u međuvremenu je Kina postala prva brodograđevna sila svijeta (mjereno brojem i tonažom brodova, ne i financijskim učincima).
Hrvatska brodogradnja mogla bi opstati kao europska brodogradnja. No, to su za sebe mogli kazati i Poljaci ili još prije Norvežani ili Talijani, itd.
Svi su izgledi da će “padanje šaptom” kao politika EU spram brodogradnje u slavu lažne svetinje “slobodne trgovine” biti nastavljeno i da će EU na oltar božanstva trgovine žrtvovati i hrvatsku brodogradnju. Istovremeno potpisujući, zbog drugih koristi, ugovore o slobodnoj trgovini sa zemljama koje obilato pomažu vlastitu u ovom slučaju brodograđevnu industriju, do mjere da prodaju brodove ispod cijene gradnje.
Hrvatska za razliku od moćnih članica Eu nema “druge koristi” zbog kojih će žrtvovati brodogradnju, u smislu poslova koji će sklopiti, osim – samog pristupa EU. Malo je djelatnosti u kojima uzimamo jedan posto svijeta, a još manje poslova na kojima se u proizvodnji i izvozu mogu angažirati domaći ljudi, a nezaposlenih je već preko 300.000.
Hrvatska je jedna od pet-šest zemalja na svijetu čiji su stručnjaci u stanju kreirati i nacrtati izniman brod, inženjeri i radnici isti taj brod u svojim brodogradilištima izgraditi, i u konačnici ovdašnji brodari i pomorci brod preuzeti i voziti svjetskim morima zarađujući novac. Tako je bilo od pamtivijeka. Možda više ne bude.
Ima li u ovom prijelomnom vremenu Hrvatska volje, snage i znanja osmisliti nešto za spas vlastite brodogradnje, a što bi i za EU čija je na dugom i svjesnom umoru bilo prihvatljivo i korisno?!

Mjere i koristi

Autori ovog oštrog istupa objavljenog u Lloyd’s Listu pobrojali su iscrpno sve mjere i procijenili težinu njihovih iznosa, kojim Južna Koreja potpomaže svoju brodogradnju. Navodi se 2,2 milijarde dolara potpore 6-12 mjeseci pred isporuku za opremanje brodova, čak dva ili tri programa (jedna naziva Let’s Go Together) s otkupom brodova i leasbeckom kompanijama (varijacija nama shvatljivije oplate kroz lizing) provedena na 62 broda za 16 kompanija u J. Koreji s iznosima od 3,2 odnosno 1,7 milijardi dolara kroz KoreaAsset Menagment Corporation odnosno Korea Development Bank, oko 1,2 milijarde dolara financiranja izvoza za četiri LNG tankera i dva kontejneraša, zatim jamstva i kredite vlasnicima brodova i brodogradilištima za kupnju od tri milijarde dolara, programi osiguranja likvidnih sredstava, brze linije za rješavanje dugova ili nove isporuke za imenom navedenih pet brodogradilišta te posebne programa rješavanje dugova i spašavanja za dva brodogradilišta u Južnoj Koreji, a sve se odnosi na dio 2008. odnosno 2009. godinu.