Roko: Želim hodati kao i sva djeca

– Život s CB-om je samo mali djelić onoga što zapravo jesam. Po svemu ostalom sam upravo takav kao i ostala djeca! Neka se ne brinu, ne mogu se zaraziti od mene, niti od bilo koga drugoga. Zato se mogu samnom igrati i biti moj prijatelj, poput nekog odraslog priča vječno nasmijani berekin Roko
Da se život ne svodi samo na materijalno, nego i na ljubav i vjeru, pokazuje primjer obitelji Tanje i Nevena Peričića iz Draga, naselja u Općini Pakoštane, koji imaju sina s posebnim potrebama, 7,5-godišnjeg sina Roka, oboljelog od cerebralne dipareze, točnije paralize donjih ekstremiteta, što mu onemogućava normalan razvoj za njegovu životnu dob. Spremni su mu pružiti i više od onog na što im zakonski pripada samo kako bi svom djetetu omogućili da bude samostalno. Usprkos tome što život piše tužne romane prihvatili su činjenicu da će im taj put biti posut trnjem i kamenjem i da će to biti borba do posljednjeg atoma snage za ozdravljenje njihovog Roka.
– Nakon liječenja i brojnih tretmana u Hrvatskoj i izvan nje, Roku se konačno ukazala mogućnost konačnog oporavka. Doduše, predstoje još skupi ali potrebni tretmani koji bi našem Roku omogućili da prohoda, priča dječakova majka Tanja koja je svu bol spoznaje da joj je dijete invalid uspjela preusmjeriti u snagu stalnog rada sa svojim Rokom.
– Život s CB-om je samo mali djelić onoga što zapravo jesam. Po svemu ostalom sam upravo takav kao i ostala djeca! Neka se ne brinu, ne mogu se zaraziti od mene, niti od bilo koga drugoga. Zato se mogu samnom igrati i biti moj prijatelj, poput nekog odraslog priča vječno nasmijani berekin Roko.
– Mišići mojih nogu su jako slabi. Zato mi je teško pokretati ih. Zato puno vježbam i slušam doktore, mamu, tatu i mog starijeg bracu Karla. Svaki dan je sve bolje i bolje, priča Roko dok u ruci drži mobilel i igra neku od igrica.
Kad roditelji čuju dijagnozu “cerebralna paraliza” život im se okrene za 360 stupnjeva.
– Kao i svaki roditelj koji se nažalost suoči sa ovim problemom i mi moramo u istom trenutku biti i psiholog, odgajatelj, pedagog, terapeut, doktor a prije svega roditelji. Gotovo 24-satna borba je naporna, stresna i teška. Na putu u toj borbi nisu posute ruže već konstantna borba, raznorazna podmetanja i slično, govori Tanja dodajući kako je kao roditelj odgajatelj prestala dobivati pomoć za njegu djeteta.
– S Rokovih navršenih sedam godina života prestala sam dobivati mjesečnu nadoknadu za pomoć i njegu u iznosu od 2.000 kuna. Objašnjenje je kako je Roko inteligentno i pametno dijete te će krenuti i u školu. Kao da je postao samostalan i neovisan o roditeljskoj njezi i pomoći. Da nije istinito bilo bi smiješno. Štoviše, nakon negativnog rješenja zadarskog Centra za socijalni rad žalba u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi u Zagrebu već pet mjeseci skuplja prašinu u nekoj od ladica. A trebali smo dobiti odgovor u roku 90 dana, žali se Tanja koja ne traži doživotnu nadoknadu već barem dok Roko u idućoj školskoj godine ne završi prvi razred škole u Dragama.
– I u školi će se trebati napraviti prilaz za invalide kako bi moj Roko sljedeće školske godine s invalidskim kolicima mogao nesmetano dolaziti u učionicu na nastavu. Uvjerena sam da će se to na vrijeme riješiti, bez nekih možebiti birokratskih problema, kazala je Tanja.
Požrtvovna i optimistična majka ima potrebu dodati još nešto.
– Bez obzira na sve rehabilitaciju i edukaciju, najvažnija je integracija u normalan život, reći će Tanja dok nježno miluje svog plavokosog sina Roka.
Peričićima je itekako stalo do zdravlja njihovog djeteta i učinit će baš svene bi li mu pomogli. Činjenica je da takvi roditelji prolaze sve i svašta u životu odnosno da su suočeni sa velikim problemima. Prije svega od socijalizacije u društvu, neshvaćanja i velikih nepravdi, psiholoških problema, pa do možda ključnog problema a to su financije. Pored odlaska na terapije u zagrebačku specijalnu bolnicu Goljak koje naše zdravstvo pokriva, ali smještaj majke uz dijete se plać, tu su i odlasci na terapije u Austriju koje naše zdravstveno osiguranje ne pokriva a koštaju jako puno, vožnja u predškolsku školu u Pakoštanima i na česte preglede i pretrage. Tome treba dodati brojna invalidska pomagala.
– Moj životni moto je da se u životu treba stalno boriti, a ne predavati. Jedina mi je želja imati invalidska kolica na električni pogon kako bi našem Roku donekle olakšali život, zaželjela je Tanja dodajući kako joj nakon nekog vremena više ništa nisu značile materijalne stvari.
– Počneš cijeniti sitnice, vidiš Božji blagoslov u njima. U životu je jako važna roditeljska ljubav i podrška. Kako roditelji vole dijete, tako ga prihvaća i okolina, a i dijete počne voljeti samo sebe, lakše se navikne na invaliditet. Čovjek je potrošnog materijala, nesavršen i grješan, reći će Tanja koja po preporuci stručnjaka 1-2 sata svakodnevno vježba s Rokom.
Iako pored Roka imaju i stasitog 12-godišnjeg sina Karla roditelji nemaju “normalan” život jer su sav svoj život posvetili jednom cilju a to je da osiguraju svom djetetu s posebnim potrebama kakav takav život.
– Zapamtite, svi smo različiti. Čak i djeca koja žive s CP-om, poručio nam je hrabri dječak Roko.

 PLESNI SPEKTAKL ZA ROKA

S malo volje, rada te puno ljubavi i razumijevanja za bližnje, može se učiniti doista puno. Članovi Plesnog studia K2 iz Pakoštana, ljudi velikog srca i dobre duše, sa svojim voditeljima Katarinom i Johnnijem Kazijom, u subotu 20. prosinca, održat će humanitarni plesni spektakl za hrabrog dječaka Roka Peričića. Ovaj veliki plesni spektakl održat će se u školskoj sportskoj dvorani u Pakoštanima s početkom u 18 sati. Prihod od prodanih ulaznica, koje će se prodavati po simboličnoj cijeni od 10 kuna, bit će darovan obitelji malog Roka kako bi mu omogućili da što prije prohoda. Plesni studio K2 u ovo adventsko, predbožićno vrijeme protekle godine također je održao humanitarnu plesnu priredbu za malog Roka i to u dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Biogradu.