Uvjeti za igru na Višnjiku – nemogući

Srećom je ove godine zazimilo prilično kasno pa su se odbojkašice Zadra samo jednom “smrzle ka pingvini”

Smrzle smo se ka  pingvini, govori nam fotografija  slikopisca Zadarskoga lista Sebastijana Govorčina, koji je na  licima djevojaka iz OK Zadra,  koje su u subotu 11. prosinca u  turbohladnomu Višnjiku igrale  sa Splitom i uspješno okončale  susret s 3:0 u setovima. O Višnjiku i njegovoj hladnoći već smo  se napisali, a ovaj puta je trener  gostujućih odbojkašica Slavko  Kanazir rekao kako su u dvorani bili “nemogući uvjeti za  igru”, dok je domaća kapetanica  Nina Hrabrov, koja je u Višnjiku odigrala tko zna koliko utakmica, rekla kako je u dvorani  “bilo jako hladno i nije bilo moguće pružiti više – utakmica je  završila a kao da se nisam uznojila”, svjedočeći o toj nenormalnoj situaciji i neregularnim  uvjetima za igru. Srećom je ove  godine zazimilo prilično kasno  pa su se Zadranke samo jednom  “smrzle ka’ pingvini”, a kod  većine igračica zainteresirani,  pa i zaneseni pogledi govore  samo o jednom – o ljubavi prema igri, objašnjavajući kako i  zašto te djevojke, koje treninge  počinju u 21 sat, mogu izdržati  toliku hladnoću.
Sjetili smo se na toj utakmici i  nedavnoga razgovora s odbojkašima iz OKI Zadar, koji igraju  sjedeću odbojku, na zadnjemu  njihovu turniru odigranom u  Zadru, kako ne koriste termine  za trening u Višnjiku jer bi se  razboljeli, već imaju tri termina  u dvorani Policije te u Višnjiku  igraju samo turnire; a oko grijanja u toj dvorani čuli smo dvije  priče od starijih poznavatelja situacije. Po jednoj, pred sam rat u  dvorani se je trebalo instalirati  grijanje, ili je čak bilo pred samom upotrebom, ali nikada nije  proradilo, a onda je u ratu sve  bilo devastirano. A druga, od  boljega poznavatelja situacije u  tadanjoj vojsci, govori kako je  dvorana u Višnjiku trebala imati  odmah i grijanje i velike tribine,  kako je taj centar trebao po  prvim zamislima imati čak i bazen. Ali je došao jedan general,  neki, ne zna se koji, ali priča bi  mogla držati vodu, te je rekao  kako tu grijanje ne treba jer što  će grijanje onima koji će se tu  baviti sportom. “Oni ima da trče.  A tribine, kakvo bre gledanje,  ništa tu nema da se gleda! I što  će im bazen kada tu imaju more?” – pokušali smo rekonstruirati generalov govor. I tako se od  svih projekata odustalo.
– Zadru se uglavnom samo  uzimalo. Uzeli bi mu bili i klimu,  da su mogli – zaključio je naš  sugovornik. Koliko je to istina,  teško je reći jer smo na otvaranju toga sportskoga centra,  čini nam se kako je to bilo 1977.  godine, sa školskom reprezentacijom igrali susret protiv druge  zadarske škole i sjećamo se kako  je u to vrijeme taj cijeli objekt za  to doba bio prilično glamurozan.  Kako su nam košarkaški tereni s  tartanom bili neobični i kako se  na utakmici lopta čudno odbijala. Te kako bi nas nekada znali  pustiti na igrališta za mali nogomet, jer smo stanovali na Stanovima, na kojima smo onda s  užitkom igrali jer nije bilo opasnosti kao na betonu ili škalji.
Takvih generala više nema, a  hladnoća je ipak ostala, i dobro  je da je tako. Kada čovjek stavi  rukavice na ruke i toplu kapu na  glavu, nekako sve lakše podnese…