Nije bakalar loš, ali nije jadranski

Svježu, kvalitetnu i zdravu jadransku ribu prodajemo strancima, dok za domaću potrošnju uvozimo značajne količine nekvalitetne, ali jeftine ribe

Velikom manifestacijom upriličenom na središnjem zagrebačkom trgu, tijekom koje je u kratkom vremenu pojedeno 1.500 kilograma ribe i ostalih morskih organizama, nedavno je inaguriran nacionalni projekt “Riba Hrvatske – Jedi što vrijedi”. Pokrenulo ga je resorno Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, u njega su uključene Hrvatska obrtnička komora i Hrvatska gospodarska komora, a u provedbi će sudjelovati Ministarstvo turizma i predstavnici ribara. S 3,5 milijuna kuna projekt financira hrvatska Vlada, a cilj mu je marketinška promocija proizvoda ribarstva, odnosno povećanje potrošnje ribe u Hrvatskoj. Sa sadašnjih 8,5 kilograma po glavi stanovnika godišnje, koliko se procjenjuje da žitelji Hrvatske pojedu ribe, kroz tri godine potrošnju bi trebalo povećati na 12 kilograma.
Nova manifestacija aktualizira staro pitanje: koliko se u Hrvatskoj stvarno pojede ribe, ribljih prerađevina i ostalih morskih organizama? Ono se često postavlja, a do valjana odgovora teško je doći. U sadašnjoj prigodi barata se podatkom od 8,5 kilograma, nedavno smo na susretu ribara u Selcu čuli da je službena brojka 7, a da je stvarna potrošnja 12 – 13 kilograma. U konačnici i nevažno je da li pojedemo sedam kilograma, osam, pa čak i deset.
Činjenica od koje ne možemo pobjeći govori da mi u Hrvatskoj jedemo izuzetno malo ribe, ne moramo uvijek ponavljati i ostalih morskih organizama, da smo po njenoj potrošnji na europskom dnu. U mnogim kontinentalnim zemljama jede se puno više ribe nego u primorskoj i pomorskoj Hrvatskoj. Usporedba pomorskih i kontinentalnih zemalja ne pruža nam neku prednost, budući da u statistiku ulazi morska i slatkovodna riba. Druga je stvar što se morske ribe lovi i uzgaja puno više nego slatkovodne. Mi, međutim, najveći dio našeg ulova izvozimo, a na inozemno tržište otprema se i glavnina onoga što se u nas prerađuje.
Srdele po 10 kuna
Svježu, kvalitetnu i zdravu jadransku ribu prodajemo strancima, dok za domaću potrošnju uvozimo značajne količine nekvalitetne ribe i, ponajviše, lignji. Nekvalitetne, ali jeftine! Uvozimo i našim ljudima prodajemo ono što im je u sadašnjem trenutku financijski dostupno. Iako, nije baš sve u cijeni, bez obzira na to što se ne mogu poreći tvrdnje da je riba u nas skupa. Mnoge vrste su skupe i preskupe, cijena im je daleko iznad granica realnosti i – vrijednosti. Ali, ne sve… Kilogram male plave ribe, svježe, ulovljene nekoliko sati ranije, proteklih se tjedana mogao kupiti za 10 kuna. Čak i onda kad je potražnja bila povećana, pa je dizanje cijena uobičajena pojava.
Obiteljski objed za 10 kuna. Ne može nitko reći da je to skupo. Naprotiv, nema jeftinijeg, nikakav mesni obrok ne možemo si priuštiti za taj iznos. Netko će primjetiti da je uz ribu potrebno i ulje, prilog i još… Kao da meso jedemo bez priloga i pripremamo bez ulja, ili nekih drugih začina. A, o tome što je zdravije nepotrebno je razglabati. Sva hrna iz mora je zdrava, ističu liječnici i nutricionisti, stavljajući pritom na prvo mjesto plavu ribu. Istina, plava je riba i tuna koja se na našem tržištu rijetko pojavljuje i nije nimalo jeftina. Zadovoljimo se zato obrokom od srdele ili inćuna, oni su neusporedivo jeftiniji, s njima pojedemo mnoštvo zdravih i zaštitnih sastojaka.
Marketing je jako oružje
Zato, cijena ribe teško je prihvatljivo, a uvijek isticano, opravdanje za njeno skromno konzumiranje, iako ni srdele ne možemo jesti svakog dana. Jedimo ih barem jednom tjedno, pa na kraju godine izračunajmo koliko smo ribe pojeli. I, zapitajmo se koliko jedemo sada? U mnogim riječkim obiteljima, u gradu na moru, riba se konzumira dvaput godišnje, i to bakalar na Badnjak i Veliki petak. Suha riba koja dolazi s dalekog sjevera Europe, umjesto svježe jadranske ribe. Nije bakalar nekvalitetan, ali nije jadranski. K tome, ovo što se u nas nudi najčešće nije pravi bakalar, nego razna sušena riba, budući da je ulov bakalara posljednjih godina drastično smanjen.
Sva je i jedina istina – naši ljudi naprosto nemaju navike jesti ribu. Ona se u nas više konzumira prigodničarski, a manje redovito. Prigodom zagrebačke promocije novog projekta iznesen je podatak da samo trećina hrvatskih obitelji konzumira ribu jednom tjedno. Uistinu malo! Ne možemo se uspoređivati s Italijom koja ima godišnji prosjek 24 kilograma po stanovniku, ili Španjolcima koji pojedu po 44 kilograma ribe. Na razini Europske unije prosjek je 25 kilograma. Prosjek, očito, ne umanjuju ni kontinentalne zemalje, dok su izvan njena sastava najveći europski potrošači ribe.
Marketing je jako oružje, pa zato jedemo sve više svinjetine čiju akcijsku prodaju veletrgovački lanci redovito reklamiraju u svim medijima. I pijemo sve više piva. Ako tako krenemo s marketingom ribe i učinimo je dostupnom u svježem stanju u čitavoj zemlji, novi projekt trebao bi rezultirati željenim efektima. Jeftina riba za jedan dan na jednoj lokaciji neće donijeti željene pomake, makar takve manifestacije organizirali širom Hrvatske.

Potrošnja ribe se smanjuju

O maloj potrošnji ribe dovoljno govori podatak s riječke ribarnice – jedno prodajno mjesto ima dnevni prosjek prodaje od 15 kašeta, odnosno stotinjak kilograma. Samo petkom, i to ne uvijek, potražnja je malo veća, pa jedan dugogodišnji prodavač uspijeva prodati dvadesetak kašeta. To je, ističe taj prodavač, znatno manje nego prije desetak godina. A, bilo je i slabijih prodajnih razdoblja, posebno u ljetnim mjesecima. Taj prodavač tvrdi, a treba mu vjerovati jer dobro poznaje stanje na tržištu, da se potrošnja ribe u nas smanjuje.