Neki vjeruju u zavjeru, neki u znanost

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Ja jednostavno vjerujem liječnicima koji su me liječili, jer da me nisu liječili tako kako jesu i da ne znaju svoj posao, ja bih sada negdje odozgor, sjedeći na nekom oblaku (kišonoscu vjerojatno), gledao što se događa dolje na majčici zemlji
PIXSELL
Ilustracija

TREBA LI SE CIJEPITI ILI NE?

Glavna tema u medijima ovoga utorka, a pogotovo na malim ekranima je bila ona o cijepljenju. Treba li se cijepiti ili ne, pitanje je sada? Kao i uvijek, tu su oni koji u svemu vide zavjeru, ali i oni koji vjeruju u znanost, a u te spadam i ja. Ja jednostavno vjerujem liječnicima koji su me liječili, jer da me nisu liječili tako kako jesu i da ne znaju svoj posao, ja bih sada negdje odozgor, sjedeći na nekom oblaku (kišonoscu vjerojatno), gledao što se događa dolje na majčici zemlji. A događa se svašta. Ispalo je da se ovim spasonosnim cjepivom jedan broj ljudi jednostavno ne želi cijepiti, a pogotovo je mnogima čudno zašto se većina zdravstvenih radnika (ups. pardon, djelatnika) ne želi cijepiti. Zovem tako svoga prijatelja zdravstvenog radnika/djelatnika (to je jedan izuzetno lijep, pametan, simpatičan i stručan čovjek koji nosi naočale) i pitam ga je li on pristaje na cijepljenje ili pak ne. »A što da ti kažem? Nazvalo me u 11 sati ujutro i na prepad me pitali cijepim li se ili ne. Pitao sam koliko imam vremena za razmisliti i do kada im moram javiti, a oni kažu da imam deset sekundi, da ili ne. I što da ti kažem. Ni sam ne znam što sam odgovorio.«
I to je istina. Većina ljudi kada ih pitaš za neku odluku ne vole kada im daš deset sekundi za tu odluku i onda naravno zadržavaju trenutačno stanje, jer svaka promjena može biti nezgodna. U svakom slučaju, treba slušati, treba se pridržavati mjera, pogotovo onih osnovnih (prati ruke, nositi masku, ne biti u zatvorenom...) i sve će biti lakše.

FILM KOJEG JE SNIMAO CIJELI SVIJET

Ne znam je li i vi na to obraćate pažnju (ili ipak pozornost? Ma zbilja ne znam što mi je danas s ovim »novozborom«), ali meni je jako zanimljivo prije nego što pogledam neki film, znati čiji je, tj. iz koje je zemlje stigao na naše male ekrane. Ako vidim da je američki pa još akcioni pa još da glavnu ulogu igra Steven Segal, ili Žanklod Van Damme, onda ga naravno preskočim bez gledanja (a padne i pokoja sočna psovka), ali ako je film npr. rumunjski ili vijetnamski, a da ne spominjem Brazil, onda ću svakako pogledati bar samo početak pa dalje kako bude. Ipak, ponekad se i ja zbunim, a to se konkretno dogodilo prošlog tjedna kada je u sklopu filmskog maratona emitiran film »Dnevnik s motocikla«. Taj film je, pazite dobro, američko (naravno, kako bi bilo što prošlo bez Amerikanaca) – njemačko – britansko – argentinsko – čileansko – peruansko – francuski film. Dakle, trebalo se skupiti sedam zemalja kako bi snimili jedan, jedini film! Znam da nije neka senzacionalna spoznaja, ali je zbilja zanimljivo kako je toliko zemalja snimalo jedan jedini film.

POROD U VLASTITOM DOMU? OH, NE OPET!!!

Moram priznati kako me strašno nervira kada se opetovano raspravlja o tome treba li porod obavljati u bolnici ili u toplini doma svoga. Ovog smo tjedna opet slušali o porođaju u kući, a ne u bolnici. S obzirom na to da je u Zadarskom već izašao jako iscrpan tekst o toj temi (možete ga pronaći (tj. iskopati) negdje na našem portalu) zadržat ćemo se samo na ovoj tv-emisiji. Gostovali su jedan liječnik, primalja i majka višerotkinja. Liječnik je bio konkretan i razložan, primalja je pokušavala pomiriti profesionalni stav i materijalni izazov, a majka višerotkinja je izgledala tako sretno, blaženo i ispunjeno, kao vidjelica Vicka kada joj se, u posebnoj sobi ispunjenoj bogatim strancima-vjernicima, po 12 tisuća i 759-ti put ukaže gospa iz Međugorja. Ja dalje neću ništa pisati, a vi sami donesite zaključke.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno