Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

I Mesić se borio pod Staljingradom

19.01.2020. 16:00


Drugi svjetski rat sa svojim sudionicima nesmanjeno plijene pozornost javnosti bez obzira što je od završetka tog najvećeg sukoba u povijesti prošlo već 65 godina. Polemike, forumi, rasprave i mnoštvo literature koja stalno izlazi na svim svjetskim jezicima, pokazuju da neslaganja oko tog dijela povijesti nisu nikakva hrvatska posebnost. Ipak je specifičnost političke, a samim time i vojne slike naših prostora doprinjela nastanku mnogih osebujnih biografija, kakve je teže zamisliti u drugim djelovima Europe, a s raspadom Jugoslavije i svime što je uslijedilo, nisu bile rijetke i njihove (zlo)uporabe u svijetlu dnevne politike. Jedno od takvih imena je i ono potpukovnika Marka Mesića za kojeg je velikosrpska promidžba u više navrata tvrdila da je stric poznatijeg Stjepana, iako to nije bila istina. Pogledavši, doduše, životni put Marka Mesića, teško je dokučiti što su s tim podmetanjem u beogradskoj čaršiji htjeli postići. Biografija Marka Mesića, naime, kao da je izišla iz scenarističke radionice za neku novu »Dugu mračnu noć«.


Zarobljenici i domobrani
Marko Mesić rođen je u Bjelovaru 1901. i već se u mladosti odlučio za vojni poziv, školujući se u akademijama u Pečuhu i Karlovcu da bi s raspadom Austro-Ugarske svoje školovanje završio u Beogradu te je nastavio služiti kao časnik u topništvu Kraljevine Jugoslavije pa ga je Travanjski rat zatekao u Nišu. Kao su Nijemci sve hrvatske ratne zarobljenike iz kraljevske vojske ubrzo pustili kućama, Mesić se istog proljeća pridružio domobranskim snagama u nastajanju, kao topnički podpukovnik u Varaždinu.
S izbijanjem rata između SSSR-a i Njemačke, poglavnik dr. Ante Pavelić uputio je proglas u kojem je pozvao dragovoljce za borbu protiv boljševizma. Odziv od preko pet tisuća vojnika i časnika iznenadio je i same ustaške vlasti. Oformljena je 369. pojačana pješačka pukovnija, nazvana po proslavljenoj hrvatskoj »vražjoj« diviziji iz I svjetskog rata. U njenim se redovima našao i Marko Mesić te zajedno s ostalima otišao na Istočnu bojišnicu. Kako NDH nikad nije objavila rat Sovjetskom savezu, Hrvati su služili kao dragovoljci unutar Wehrmachta i jedna manja postrojba kao legionari unutar Talijanskog korpusa na istoku.


Zima u stepi
Izvješća o hrvatskim vojnicima u Ukrajini i Rusiji, dvojaka su. Po dolasku na bojišnicu izvješća zapovjednika govore o lošem moralu, samovoljnom napuštanju postrojbi, otimanju automobila s kojima se »vojnici voze i stotinu kilometara unaokolo, piju, pljačkaju i siluju«. Zbog stegovnih prekršaja dio ih kažnjen zatvorom, a neki čak i strjeljani. Izgled im je bio nevojnički pa je jedan njemački pukovnik od hrvatske pukovnije pomislio da su sovjetski ratni zarobljenici.
No sve pritužbe na Hrvate prestale su kad je pukovnija stupila u borbeno djelovanje. Nakon bitke za Harkov sve su češće pohvale pa i divljenje hrvatskim vojnicima u njemačkim izvješćima pa je i sve veći broj odlikovanih. Dok Nijemci nisu znali hraniti svoje konje u uvjetima ruske zime, čudili su se kako to Hrvatima uvijek uspjeva. Ni problemi s opskrbom hrane nisu dirali pripadnike pukovnije koji su za španjolski vojni časopis »Signal« izjavili »dok je komada kruha i jedne cigarete, lako je nama«.
Nebrojeni vojni uspjesi koje je nanizala pukovnija ponukali su njemačku komandu da joj kao jedinoj stranoj postrojbi dozvoli ulaz u Staljingrad, gdje su upravo njeni pripadnici zauzeli čuvenu tvornicu »Crveni oktobar« i predali je njemačkim postrojbama od kojih ih je nekoliko dana kasnije preotela Crvena armija. Tijekom bitke su i neke njemačke postrojbe bile podređene hrvatskom zapovjedništvu što je bila rijetkost u Osovinskim snagama. U tim borbama Marko Mesić postao je zapovjednik topništva i odlikovan je željeznim križem II, a zatim i I reda te je proveo kratki dopust u Hrvatskoj vrativši se potom u Staljingrad koji će Crvena armija uskoro odsjeći od komunikacije s ostatkom Osovinske vojske.




Posljednji zapovjednik
U tim uvjetima, nakon nestanka zapovjednika pukovnije, pukovnika Pavičića, Mesić postaje njen posljednji zapovjednik te se zajedno sa 700 preživjelih, predaje sovjetskom generalu Vasiljevu. O Mesiću kod Staljingrada ostalo je pismeno izvješće poručnika Rudolfa Baričevića koji je kao ranjenik evakuiran posljednjim letom iz opkoljenog grada u siječnju 1943.
»Konačno moram iztaknuti doista vitežki lik podpukovnika Marka Mesića koji je bio uzoran častnik velike stručne spreme, osobite hrabrosti i izkrenog domoljublja. On je uživao ljubav svih boraca naše pukovnije, s njima i za njih je živio i valjda i umro. Sudbina je imala pravo kad je odredila da je podpukovnik Mesić, i samo on, dostojan da povede našu slavnu pukovniju u njezinu posljednju borbu.« U Zagrebu su bili uvjereni da je Marko Mesić poginuo te mu je »posthumno« dodijeljen naslov viteza. Objavljen je i nekrolog koji su prenijele novine u Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Danskoj i Španjolskoj.
No podpukovnik Mesić je preživio i s brojim drugim hrvatskim, njemačkim, talijanskim, rumunjskim i mađarskim zarobljenicima upućen je pješice, zimskim maršem u sovjetski zarobljenički logor.


Stvaranje Jugoslavenske brigade
Uvjeti u tim logorima bili su neizdrživi. Osim bolesti, tifusa i dizenterije, zarobljenici su zbog podhranjenosti patili i od skorbuti, a stopa smrtnosti je bila veća od četrdeset posto. Kad su krajem 1943. sovjetske vlasti u dogovoru s Titom objavile da prikupljaju dragovoljce za »Jugoslavensku brigadu«, u nju se prijavila većina preživjelih. Od 4.500 boraca, Hrvati su činili 40 posto, Srbi 30, Slovenci 13 te »ostali narodi i narodnosti«. Mesić je postao zapovjednik brigade, a zamjenik mu je bio Egon Žitnik, bivši zapovjednik Hrvatske legije iz Talijanskog korpusa. Ove su vijesti izazvale nevjericu u NDH, gdje su Mesiću i Žitniku oduzeta sva odličja.
Josip Broz Tito je osobno naredio da se nova brigada uputi na najteža ratišta »da bivši fašisti vide kako se mi tu borimo protiv fašista«, a primio je i Mesića osobno u jesen 1944. i prema iskazima partizana koji su tome svjedočili, kritizirao ga izrazito oštrim riječima zbog njegove prošlosti. Među hrvatskim časnicima koji su se tako našli na partizanskoj strani bili su i bojnici Marijan Tuličić i Marijan Prišlin, poručnik Ivan Vadlja i drugi. Brigada je trpila velike gubitke u bitki za Čačak, a pogotovo na Srijemskom frontu za koji odavno postoje pretpostavke da je Titu služio za eliminaciju političkih protivnika svih opredjeljenja i nacija. Preživjeli, a među njima i Mesić, su krajem rata razvojačeni, a on je na kraju upućen u vojnu mirovinu. No ni sad mirovanje nije dugo trajalo.


Optužba za staljinizam
S dolaskom 1948. godine i Rezolucije Inforbiroa, Mesić je ponovno politički sumnjivac i uhićenik. Međutim kao crimen mu se više ne stavlja »fašizam«, nego »staljinizam«. Jednogodišnji boravak u sovjetskom zarobljeništvu bio je dovljan da ga se optuži da ima veze s Moskvom. O ovome dijelu njegovoga života se najmanje zna, a u njemu je i svim ratovima unatoč, doživio najteže stradanje. Pod nikad razjašnjenim okolnostima na Zagrebačkom glavnom kolodvoru je pao, ili bačen pod vlak koji mu je odsjekao obje noge. To se dogodilo tijekom sprovođenja na saslušanje u Beograd 1950. Ipak nije bio zatvoren pa je ostatak života proživio u Zagrebu gdje se za njega brinuo brat. Umro je u veljači 1982. i sahranjen je na Mirogoju.
I ova kratka biografija čovjeka iz vremena Drugog svjetskog rata, pokazuje koliko su netočne sve plošne ocjene ovog velikog vojnog sukoba koji su osim državne politike i ideoloških protimbi, činili i doslovce desetci milijuna ljudskih sudbina. Pa iako Markov prezimenjak Stjepan skoro svako nezavisno gledanje na ovaj sukob rado proglašava »povijesnim revizionizmom«, čini se da do istine o ovom razdoblju ipak ne ćemo stići pukim ponavljanjem ratne i poratne propagande pobjedničke strane. To uostalom ne činimo kad je ikoji drugi rat u pitanju.


KRUHA I CIGARETA
Dok Nijemci nisu znali hraniti svoje konje u uvjetima ruske zime, čudili su se kako to Hrvatima uvijek uspjeva. Ni problemi s opskrbom hrane nisu dirali pripadnike pukovnije koji su za španjolski vojni časopis »Signal« izjavili »dok je komada kruha i jedne cigarete, lako je nama«