Bolovi i snijeg…

Već sam bila zaboravila kako uživo izgleda snijeg. Nisam vam ja inače za te zimske gadosti. No dok sam sinoć, sa posve drugom temom u glavi odlučila pisati tekst, pogled mi je pobjegao kroz prozor i vidjela sam da je počelo snježiti. Mojoj sreći odjednom nije bilo kraja. U početku nije izgledalo obećavajuće. Pahuljice su bile male i topile su se prije tla. A onda je počelo padati lijepo, s malo vjetra ali učinkovito. Stajala sam na prozoru potpuno očarana prizorom. Baš kao da nikad u životu nisam čula za malene kristaliće koji se zovu snijeg. I nikako, baš nikako se nisam mogla oteti dojmu da je Božić. (Da vam ne spominjem da sam ispod glasa pjevuckala baš takve, božićne pjesme) Bilo je hladno stajati na prozoru ali nisam se dala. Šmrcnula sam dvaput i nastavila gledati.
Kasno sam legla, negdje iza dva. U sobi je bilo svjetlije nego inače zbog bijelih pahuljica pod uličnom rasvjetom. Ma divota!
Ujutro je, naravo, bilo još svjetlije. I prije mobitela iz dubokog sna probudila me vesela vika djece koja su se sanjkala na onih par centimetara snijega koji je ostao neugažen. Obukla sam se, obula čizme i navukla kaput i spustila se na ulicu. Otvorila sam vrata od portuna, vidjela istu onu djecu koja su se neumorno grudala, te udahnula mrzli zrak i zakoračila.
To se nije pokazalo dobrim potezom. Čizma na komadu leda i neumoljivi zakon gravitacije od mene su u sekundi napravili cirkuskog akrobata. Sva sreća da sam u trenutku proklizavanja još držala kvaku u ruci, jer bi inače na toj ruci sada vjerojatno imala gips.
Vratila sam se u stan i odlučila za plan B. Rukavice, drugi kaput, druge čizme, i drugi izlaz iz zgrade. Kad tamo – neočišćeni snijeg i led. Nećete vjerovati, ali tad sam već bila pomalo ljuta. No nisam odustajala. Proradila je u meni vlaška krv i inat, a na otvorene prijelome više nisam ni mislila. Dokopala sam se nekako inače mi mrskog asfalta i odahnula. Prema meni je dolazio čovjek noseći kesicu iz dućana. Odjednom sam začula “Susjeeeed, paziiii!” I bome, susjed se sagnuo refleksom divlje zvijeri, a ja sam imala bliski susret s grudom snijega.
Put do posla inače mi traje cca. 2,40 minuta. Ovaj put trajao je 15. Gazila sam po ledu kao po jajima i raširila ruke kao da idem nekog zagrliti. Usput sam stala na bankomat. Tek po dolasku u redakciju shvatila sam da mi se oko pola litre rastopljenog snijega sa banke slilo na kaput. I sad vam, evo, pišem tekst. Slova na ekranu počela su poskakivati, čelo mi je vruće i curi mi nos.
Pa neka mi još jednom netko kaže da nisu gadosti nego radosti…