Mesićevo zvono

Ukoliko i ovaj put zvuk Mesićevog zvona ostane nečujan i izgubljen u orkestraciji Josipovićeve inauguracije, on će za svoje buduće političko djelovanje imati pokriće i opet moći reći da je on na vrijeme upozoravao, a da ga se nije htjelo čuti
Na kraju svoje predsjedničke desetoljetke Mesić je u oproštajnom govoru još jednom zazvonio, podsjetivši na uzbunu zbog kraha gospodarstva koju tada nitko nije čuo. Da su i sada oni koji su to trebali čuti zapravo nagluhi zaključuje se iz njegovog nezadovoljstva s postojećim stanjem i vojskom nezaposlenih koja je sve brojnija i umornija.
Priznanje da nije uspio u prozivanju i pozivanju na poduzimanje mjera gospodarskog oporavka ponovno je mudro iskoristio za kritiziranje drugih. Ironično je podsjetio da je misaoni sklop kako je pravi uspjeh uspjeti se zadužiti zapravo pravi promašaj i obmana javnosti na što se Šukerov brk sigurno nije nasmijao.
Tko će i kako sve te dugove vratiti zapitao je Mesić ciljajući na lošu gospodarsku politiku i zasad neučinkovite antirecesijske mjere koje su s obzirom na očito urušavanje gospodarstva zakasnile.
I najnovija mjera pomoći gospodarstvenicima povoljnim kreditiranjem koje bi trebalo zaustaviti daljnje galopiranje nezaposlenosti te potaknuti razvoj i otvaranje novih radnih mjesta dočekana je od samih potencijalnih korisnika s dozom nevjerice, neodlučnosti, nedorečenosti, što na neki način potvrđuje Mesićevo mišljenje o nepostojanju dugoročnog koncepta razvoja i razrađenog modela gospodarstva koji bi odgovarao potencijalima zemlje. Ovako se sva nastojanja Vlade i neumorno premijerkino traženje izlaza iz ekonomskog labirinta doima kao stihijski očaj s neizvjesnim rezultatima.
Podizanje građevinarstva na način da se pomogne mladim obiteljima jeftinije doći do stana i povoljna posudba može kratkoročno i djelomično zaustaviti propast ove gospodarske djelatnosti, no za njezinu pravu živost trebat će se dogoditi obuhvatnije promjene i potpuni gospodarski zaokret.
Sudeći po tome da je brojka nezaposlenih premašila 300 tisuća i da se ne vidi kraj uzlaznog trenda otkaza, predajući Pantovčak Josipoviću, Mesić je osjetio kako u predsjedničku mirovinu ne smije otići tiho. Tim više što je dao naslutiti kako to nije zbogom, nego doviđenja.
Iako je često puta znao izletjeti s raznim kritikama i upadicama te se nakon toga morao opravdavati i demantirati sam sebe, ovoga puta s pravom je još jednom zazvonio nadajući se da će barem njegovu oproštajnu uzbunu netko čuti.
Ukoliko i ovaj put zvuk Mesićevog zvona ostane nečujan i izgubljen u orkestraciji Josipovićeve inauguracije, on će za svoje buduće političko djelovanje imati pokriće i opet moći reći da je on na vrijeme upozoravao, a da ga se nije htjelo čuti.
Tipično mesićevski oprostio se nakon dva predsjednička mandata ne propustivši se ponovno opravdati za promašeni pjevački nastup u dijaspori. Zato je opet, po tko zna koji put, ponovio kako je antifašizam svijetla tekovina hrvatskog naroda.
Istina je da mu se ne mogu osporiti veliki koraci naprijed u europeizaciji Hrvatske, no u zraku lebdi pitanje jesu li mu ustavne ovlasti doista bile prepreka za pozivanje na “stanje gospodarske pripravnosti”.
Možda je za uzbunu trebao zvoniti jače, na sva zvona…