MARTIN JUNAKOVIĆ Ove godine je sve bilo teže, zato je trofej slađi

Drugu godinu zaredom čak petorici igrača iz ovosezonskog rostera Zadra našla se medalja pobjednika Kupa Krešimira Ćosića obješena oko vrata. Uz kapetana Dominika Mavru, Domagoja Vukovića, Juru Planinića i Jana Palokaja u tom, sad ga već možemo nazvati, trofejnom nizu u dresu Zadra je debelo svoje prste imao i Martin Junaković koji je u subotu navečer osobnu arhivu sportskih »relikvija« uspio obogatiti i drugom mrežicom s koša. Onoj lanjskoj mrežici s Višnjika pridružio je i uspomenu iz Omiša što je najbolji pokazatelj u kojoj mjeri je Junaković zadovoljan s poslom kojeg je sa suigračima uspio odraditi u ove dvije godine, koliko boravi u gradu košarke. Ne treba ni isticati da su kod 27-godišnjeg Šibenčanina još uvijek vrlo živi dojmovi nakon urnebesnog tjedna zaključenog na trofejan način, a u želji da nam opiše iz prve ruke kako je proživio novo slavlje s navijačima zatekli smo ga taman pri ispijanju jutarnje kave u svom domu u Krešimirovom gradu gdje zasluženo puni već poprilično ispražnjene baterije nakon ubitačnog dvomjesečnog ritma. Taj kratki, ali potpuno zasluženi odmor kojeg su igrači dobili od trenera Mršića, priznat će i sam, nije mogao doći u bolji čas.

Poticaj za dalje
– Došao je ovaj mali odmor kao naručen. Težak smo imali ritam posljednja dva mjeseca tako da je baš spasilo, kako se to kod nas zna reći – nije propustio istaknuti Junaković blagodati slobodnih dana koji su zapravo započeli od trenutka kad je završila finalna utakmica sa Splitom nakon koje je ponovno uzeo suvenir, mrežicu s koša. Naravno, mrežica nikad nije previše pa se toplo nada da će se i naredne veljače ponovno naći sa škarama u svojim rukama nakon završenog finala Kupa.
– Dao Bog da i dogodine u ovo vrijeme budem kidao treću mrežicu s obruča. A ovu, kad osvojimo prvenstvo, ću prepustiti nekom drugom, neka je nosi kući za uspomenu – nesebično će organizator igre Zadra koji se ujedno nameće jednim od najmeritornijih, s obzirom na drugu Kup titulu u nizu, za povlačenje paralela između lanjskog i ovogodišnjeg trofeja.
– Ovaj trofej nekako ispada i mrvicu slađi. Cijelu smo sezonu u tim testiranjima, karantenama, odgodama pa nadoknadama utakmica, ukratko kazano jedno ludilo i bunilo. A trenirali smo baš naporno i davali smo svi svoj maksimum te se zato sve ovo u Omišu pokazalo jednom krunom cijelog tog mučnog i napornog procesa. Pogotovo, jer na početku nismo izgledali onako kako smo htjeli i zamišljali, bilo je tu i mnogo objektivnih problema i stoga nam je ovaj Krešin kup stigao kao nagrada za sve što smo morali proći. Naravno, taj pozitivan zanos koji je stvoren sada treba iskoristiti kao poticaj da nastavimo i dalje zajedno na istom kursu ploviti te do kraja sezone pokušati još i više razdragati naše vjerne navijače.
Dojam je da je sve nekako ove godine bilo puno kompliciranije i teže nego lani. Mnogo toga Zadru nije išlo u prilog, od dva najjača moguća protivnika koji su vas čekali u polufinalu i finalu do činjenice da je bez publike u dvorani takve utakmice »na nož« iznimno teško odraditi.
– Teško je bilo i u Osijeku igrati u četvrtfinalu. Nema ljudi na tribinama, non-stop se putuje, konstantno smo bili prekidani s tim testiranjima, karantenama, epidemiološkim mjerama…, i sigurno nije isto igrati, primjera radi, protiv Cibone pred 10 tisuća ljudi iza sebe ili igrati u praznoj dvorani za finale Kupa u koje svi očekuju da se plasiraš. Kad je publika u dvorani onda ti i ne treba neka posebna motivacija, sve ide samo od sebe, dok je ovako nama igračima sigurno puno teže pronaći taj dodatni impuls koji te gura još i dalje od nekakvih granica mogućnosti. Ovako je sve to bilo dosta teško, igrali smo finale u dvorani u Omišu u koju do tada nismo nogom kročili, viseći koševi, čudan parket, nove lopte…, zato i kažem da je ovaj Krešin kup bio malo slađi nego onaj lanjski.

Doček šlag na trofej
Tu posebnu slatkoću ili bolje reći šlag na pobjedu u finalu stavili su nevjerojatni navijači koji su unatoč skepsi mnogih još jednom pokazali koliko vole ovaj klub. Doček koji su vam priuštili bio je ponovno »za izuti iz cipela«.
– Iskreno, znao sam u sebi da ako dobijemo to finale da ćemo imati pravi doček, i da nema šanse da sve prođe onako inkognito, da se ništa ne desi, kao epidemiološke su mjere pa neće nitko onda doći. Onaj tren kad smo bili sigurni da osvajamo trofej znao sam da nas čeka sigurno dvije tisuće ljudi u Zadru i da neće to proći bez velikog slavlja s našim navijačima.
Navijači su nakon ponavljanja trofeja Krešinog kupa bili direktni oko naslova prvaka Hrvatske kojeg čekaju, sad već, dugih 13 godina. Tu želju su iskazali i mnogi vaši suigrači nakon omiškog finala, a koliko su zapravo takva očekivanja i realna.
– Neće biti nimalo lako doći do tog cilja, jer ako gledamo da smo dobili Cibonu ove sezone tri puta onda smo sigurno postali tzv. lovina i svi će nas konkurenti htjeti uloviti. Ipak je puno lakše kad ti nekoga loviš, jer onda je puno lakše igrati nego kad nešto moraš braniti. Mislim, da smo nakon dosad prikazanog postali lovina, i Ciboni, i Splitu i Gorici. Splićani su žarko željeli osvojiti taj Kup i doći do trofeja nakon 17 godina, uložili su puno u svoj roster, doveli su izuzetno kvalitetne pojedince i siguran sam da unatoč porazu u Kupu nisu odustali i napast će nas žestoko, kao i Cibona i Gorica. S druge strane, mi smo nakon Omiša sigurno dobili veliki poticaj na kojem želimo graditi nastavak pozitivne priče i bit će uistinu zanimljivo ispratiti taj rasplet hrvatskog prvenstva. Nadam se i s novim trofejom u našem posjedu.
Ono što budi optimizam da trener Mršić ima uistinu širok izbor figura u svlačionici. Nikad više zapravo, jer je primjera radi u finalu sa Splitom svih 11 igrača iz zapisnika dobilo svoju rolu na terenu i svi su dali svoj obol u osvajanju titule
– Ove godine dosta se gleda kako je netko raspoložen tog dana. Ima utakmica gdje ćeš igrati pet minuta, a neki put je to 25. Jednostavno se u tom trenutku traže igrači koji su u boljem ritmu, ali svi smo nekako involvirani, netko manje, netko više, i podređujemo individualnost stavljajući se u službu momčadi, što se na kraju krajeva vidi iz priloženog da donosi rezultat – kazao je za kraj Junaković.
 

Amerikanci donijeli dimenziju više
Kvalitetu više ove sezone donijeli su Amerikanci koji su u svakom pogledu zadovoljili, od visoke profesionalnosti, preko pristupačnosti do igračkih kvaliteta koje su potvrdili posebno u finalu gdje su ostalim domaćim akterima u potpunosti ukrali šou. Onuaku je proglašen MVP-om dok je Carter završio utakmicu s poprilično ispunjenim svim statističkim kategorijama.
– Sva tri naša Amerikanca su vrhunski igrači i prije svega baš dobri ljudi. Nisu to oni klasični Amerikanci na koje smo uglavnom navikli mi domaći. Pogotovo se to odnosi na Cartera koji je prošao deset godina igranja po Europi, u ozbiljnim klubovima i sigurno smo s njim dobili na dimenziji više. Imaju naši Ameri velike zasluge u svemu što smo dosad u sezoni uspjeli napraviti i uopće ne sumnjam da će nam i u nastavku predstavljati udarnu snagu.
 

Dva trofeja u dvije godine nije mala stvar
Temperamentne sredine poput zadarske kad je u pitanju košarka nisu za svakog igrača. Treba znati izdržati mnoge i česte kritike kad ne ide sve po planu, i nema tu neke aritmetičke sredine već se sve gleda po principu pukovnik-pokojnik. Martin je svjestan da se sve to na kraju stostruko isplati kad se zareda s trofejima. Zato je ovo što je ostvareno u zadnje dvije godine uistinu za naklon do poda, s čim će se morati složiti i oni najveći dežurni kritičari.
– To je normalno, uvijek će se isprepletati kritike s dobrim stvarima. Zadar je takva sredina, koja ne prašta kada nema rezultata, ali i blagoslivlja kad se osvoji trofej kao što je bio ovaj Krešin kup. Svjesni smo svi mi koji smo došli ovdje igrati da nam je takva sudbina i svjesni smo da nas jedino pobjede mogu sačuvati od tog negativnog pritiska. Opet, ako će se gledati jedna šira slika činjenica je da smo u zadnje dvije godine uspjeli u vitrine pospremiti dva trofeja, što se nije moglo ni zamisliti 12 dugih godina tako da to nije mala stvar. Meni osobno je to nešto s čim ću se sigurno dičiti kad prekinem jednog dana karijeru, a mogu misliti koliko su ovi trofeji satisfakcije pružili ljudima koji žive i navijaju srcem i dušom za ovaj klub. Trofeji se ipak najviše pamte, zar ne?