Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Invalidima zaposlenje – nemoguća misija

Autor:

17.03.2009. 23:00
Invalidima zaposlenje – nemoguća misija


U današnjem, sve užurbanijem svijetu ljudi bez osvrtanja munjevito lete naprijed grabeći za svojom prilikom, žureći za ostvarenjem svojih ideala, zaboravljajući one druge, ljude čija je sudbina bila drugačija. Riječ je, naravno, o osobama s invaliditetom, ljudima koje se predugo smatralo građanima drugog reda, a koji se, na žalost, još uvijek bore za svoja prava dokazujući da unatoč svojoj invalidnosti nisu ništa manje vrijedni.
Akcija za kupnju motornih kolica
No, o tome kako u Zadru izgleda život jedne mlade, ambiciozne i vedre osobe s invaliditetom doznajemo u razgovoru s Marinom Burom, mladom Šibenčankom koja već tri godine boravi u Zadru pohađajući studij engleskog jezika i sociologije na zadarskom Sveučilištu. O njoj je zadarska javnost posljednjih dana ipak imala priliku čuti i to kada je udruga Eko – Zadar najavila izložbu pod nazivom “Aktivizam kroz objektiv” koja će biti postavljena u Arsenalu od 21. ožujka do 1. travnja. No, osim poticanja biciklizma i korištenja bicikla kao svakodnevnog prijevoznog sredstva, izložba ima i humanitarni karakter pa će tako u ponedjeljak 23. ožujka biti održana aukcija izloženih fotografija, a sav prihod namijenjen je za pomoć studentici Marini i to za kupnju motornih invalidnih kolica.
Kako kaže Marina, sa svojom je invalidnošću upoznata od rođenja pa iako je uvijek u kolicima, trudi se biti što samostalnija pa tako sve one osnovne potrebe poput hranjenja, oblačenja i higijenskih navika obavlja sama. Njena upornost i volja razlog su zbog kojeg se, unatoč stanju u kojem se nalazi, odlučila za nastavkom školovanja i to čak odvajanjem od roditelja i odlaskom u drugi grad.
– Završila sam osnovnu i srednju školu redovnim putem i uvijek sam se pokušavala maksimalno osamostaliti. Iako sam, naravno, bila ograničena, jer primjerice, pri odabiru srednje škole morala sam se usmjeriti na one školske objekte koji imaju najmanje stepenica pa sam samo iz tog razloga završila Prometno-tehničku školu. Iako sam imala veliku želju studirati i tu sam imala ograničenja pa sam odabrala Zadar, jer je najbliži Šibeniku, a i kada sam se raspitala o pristupačnosti za invalide saznala sam da postoji prijevoz, a i radovi na dizalu Sveučilišta i drugim prilazima su već tada bili u tijeku, priča Marina koja živi u Studentskom domu odakle je do Sveučilišta i natrag svaki dan prevozi Liburnijin kombi prilagođen osobama s invaliditetom. No, Marina navodi kako ni to ponekad nije dovoljno, jer pravo na prijevoz ima tek jednom dnevno, u oba smjera. Prijevoz mora naručiti barem sat vremena prije, a raspored vožnji je toliko gust da ona nema vremena prijevoz iskoristiti za odlazak u kupovinu ili slično.
– Vrlo često imam predavanja i ujutro i popodne, ali u tom slučaju se ne mogu vratiti u Dom, odmoriti, nešto napisati ili naučiti pa se ponovno vratiti na predavanja, nego moram cijeli dan provesti na faksu. To nije dobro i s obzirom na moje zdravstveno stanje, jer ne bih smjela sjediti više od tri sata u komadu, a ponekad sjedim i po deset sati, jer se ne mogu vratiti u dom, priča Marina istaknuvši također kako s obzirom da kombi ne vozi nedjeljom, njoj je tog dana sve uskraćeno pa čak i ručak u studentskoj menzi.
Opremljenošću zadarskog Sveučilišta Marina je zadovoljna, jer tamošnji su prilazi dosta dobro prilagođeni, dizalo za osobe s invaliditetom koje osim nje koristi još četvero studenata s invaliditetom, za svaku je pohvalu, a i toalet je potpuno prilagođen invalidima. Prema njenim riječima i Studentski je dom dobro prilagođen, a ima čak četiri sobe čiji je ulaz prilagođen invalidima, a svaka od njih uključuje i potpuno pristupačan toalet. Među ostalim kvalitetno riješenim sadržajima koje svaki student redovito koristi, Marina je izdvojila i Gradsku knjižnicu. No, spomenula je potom i nekoliko objekata koji, unatoč činjenici da je Zadar sveučilišni grad, još uvijek nisu pristupačni.
– Znanstvena knjižnica nema riješen prilaz, a zaista mi je često potrebna pa mi onda kolege često učine uslugu pa odu umjesto mene. No, kolege iz Studentskog zbora stalno su upozoravali na to pa je nedavno obećano da će se uskoro izgraditi prilaz, kaže Marina napomenuvši kako prilaz nema ni Đački dom u čijoj se menzi i studenti već neko vrijeme hrane s obzirom da se njihova obnavlja.
Osim toga, jedna od velikih potreba studenata jesu i fotokopirnice, a Marina navodi kako ni jedna u gradu nema prilagođenu rampu. Sinonim za studenstki život najčešće je i noćni život, ali među brojnim zadarskim kafićima, diskotekama i noćnim lokalima, jedino “Arsenal” ima prilagođenu rampu.
– Rado bih se uključila i u neku sportsko-rekreativnu aktivnost, ali na žalost baš ništa nije prilagođeno invalidima. Zadarska Udruga invalida jednom godišnje organizira izlet i to je jedino u čemu sudjelujem, a rado bih i na studentska putovanja. No, ni to ne mogu, jer ne smijem satima sjediti u autobusu, dok bi organiziranje putovanje avionom samo zbog mene bilo preskupo, priča Marina naglasivši kako je velika većina onih stvari koje se tiču društvenog života rijetko prilagođena, pa je tako tek od prošlog ljeta na plaži Borik napravljen jedini prilaz za invalide na kojem su se redovito sunčali svi ostali koji su se, kako kaže Marina, ako bi ih upozorilo, uvrijeđeno čudili, što ponajviše govori o slaboj osviještenosti građana.
Zagreb bolji za osobe s invaliditetom
Imajući na umu da je Zadar studentski grad koji pretendira povećanju broja studenta, Marina navodi kako treba misliti i na studente s invaliditetom, zbog čega napominje kako po zadnje dvije godine diplomskog te posdiplomski studij, ali i u potragu za zaposlenjem namjerava ići u Zagreb.
– Već sam se raspitala i znam da u Zagrebu ima čak dvanaest kombija za prijevoz osoba s invaliditetom, imaju i Udrugu studenata osoba s invaliditetom, a općenito prilagođenost u gotovo svakoj sferi društvenog života je puno bolja. Također, u Zagrebu ima puno više studenata s invaliditetom, dok nas je ovdje manje i zato nam je teško doći do izražaja, kaže Marina napomenuvši kako je sigurna da će se u Zagrebu puno lakše zaposliti nego u Zadru, gdje se nemar i diksriminacija ponekad osjećaju i prema zdravim osobama.