Što manje znanja – veća plaća

Prošli tjedan nas nitko nije mogao nadmašiti u medijima. Samo se o Zadru govorilo. Ali kako to obično biva, nemamo se baš previše čime pohvaliti. Svećenik pedofil, tragedija što sad ispada da su svi znali, a nitko nije htio reći, i još veća tragedija što su, ako su znali, slali svoju djecu na ispovijed i vjeronauk.
Nekako me uvijek fascinira kakav smo mi to narod – uvijek nam je važnije što će drugi reći o nama nego, recimo, zaštititi svoje dijete od mogućeg zlostavljanja. Uvijek je važno zadovoljiti formu: ako si dijete advokata sramota je da budeš kuhar; ako si sin kapetana pomorca, normalno je da ćeš očevim stopama – sve ispod toga je poniženje za familiju… Pa onda biranje ženidbenog druga koji ne smije biti ispod nivoa, pa djeca, prevelika očekivanja od njih… I tako u krug.
A što nije zlostavljanje i kad te mater prisili da ideš u gimnaziju, a ti ne bi? Pa te ista ta mater prisiljava da ideš na vjeronauk da bi te krizmalo. I sad, dobro da ideš kod normalnog, ali može te zapast da ideš kod nenormalnog. I što, možeš se požalit da te maltretira ili pop ili profesor, mater će ti reći da izmišljaš. I kome ćeš se onda žaliti?! Još na kraju žrtva, kako to kod nas uvijek nekako ide po difoltu, bude kriva za sve. Ne daj Bože nikome, pa vjerovao ili ne vjerovao.
A po novinama smo i jer nam uvode prirez. Povećalo pedeve, išlo gorivo bogu u nebesa, pa će struja, plin, voda… Pu, majku vam vašu političarsku, ima li tome kraja???? Da vam još i gaće na štapu damo i to bi bilo malo. Ali tko je jamio, jamio je – što jest, jest.
I to nije sve. Još nam se sugrađanka koja ide u Europu za nemalu lovu propisno osramotila svojim (ne)znanjem engleskog. A kao, tamo bi trebala raspravljati o dobrobiti Hrvatske u zajednici koja propada. Pa se sjetim Jace… I rugala se sova sjenici. Ccccc…
Kad sam se zapošljavala u hebenom butiku morala sam se odreći visoke stručne spreme zbog plaće. Ali me poslodavac uredno testirao znam li barem dva strana jezika dovoljno dobro da se s turistima mogu sporazumijevati. S engleskim i talijanskim sam na ti, švapski se sporazumijevam, slovenski isto, a sa srpskim i bosanskim sam skoro kao s naškim. Ne trebaju mi titlovi, fakat. Da nisam znala beknut na dva strana jezika, ne bi me primilo sigurno.
Ali zato su naši političari neopterećeni. Što veća pozicija, to manje obrazovanja ti treba. Što manje znanja – veća plaća. A o kompetenciji da ni ne govorimo. Poslati premijerku ili izaslanicu da se sporazumijeva na engleskom i to gdje bi trebala znati zavidnu razinu tog svjetskog jezika, oni šalju nekoga tko natuca engleski. Možda ni toliko. Kao da mene pošalju u Francusku pa se snađi druže. A pitaj Francuza nešto na engleskom, sigurno ti neće odgovoriti. Prije bi krepa ili ti objasnio na mote, nego prevalio rečenicu na engleskom preko usta…
Mogla sam se i ja prijaviti za Europu. Pravo završeno imam, znam dva i po svjetska jezika, a radila bih za trećinu onoga koliko će dobiti oni čija razina engleskog je na Hau-jes-nou… Ali sigurno ne bih uspjela. Preobrazovana sam, jbga, preskromna i ne pripadam ni jednoj političkoj stranci.
Mare ([email protected])