Selma Čmelik: »Djeca su frustrirana, nezadovoljna i puna energije koju nemaju gdje potrošiti«

 Pandemija koronavirusa i uvođenje nastave na daljinu uvjetovali su pojavu specifičnih problema kod roditelja djece s teškoćama u učenju i njihovih nastavnika. Teškoće u učenju spadaju u spektar neuroloških poremećaja, koji utječu na jednu ili više temeljnih psiholoških procesa uključenih u razumijevanje ili uporabu govornog ili pisanoga jezika. Specifične teškoće u učenju obuhvaćaju teškoće u čitanju, tj. disleksiju, koja obuhvaća probleme točnosti i razumijevanja pročitanoga, teškoće u pismenom izražavanju – disgrafiju, koja se odnosi na točno prepoznavanje slova, gramatiku i interpunkciju te jasnoću u organizaciji pismenog izražavanja, te teškoće u matematici – diskalkuliju, koja se odnosi na osjećaj za brojeve, pamćenje aritmetičkih činjenica, točnost pri računanju, te točno matematičko zaključivanje.
U sustavu odgoja i obrazovanja često se ne poštuje primjereni oblik školovanja učenika s teškoćama, a nedostatno prilagođavanje oblika i načina rada posebno je vidljivo u provedbi nastave na daljinu. Događa se i da profesori, koji su u normalnoj organizaciji nastave činili određene prilagodbe, u nastavi na daljinu to ne čine jer ne znaju kako to ostvariti u novom modelu nastave. Djeca s teškoćama u učenju često se osjećaju izgubljeno u količini činjenica koje trebaju usvojiti, što za posljedicu ima povezivanje učenja s neuspjehom i osjećajem razočaranja samoga sebe, nastavnika i roditelja.
O svim problemima, s kojima se susreću djeca s teškoćama u učenju i njihovi roditelji prilikom učenja od kuće, razgovarali smo s predsjednicom udruge Lampica iz Zadra, Selmom Čmelik, koja okuplja roditelje i stručnjake za pomoć djeci s poteškoćama u učenju.
– Udruga Lampica je udruga roditelja čija djeca imaju specifične poteškoće u učenju. To uključuje disleksiju, disgrafiju, diskalkuliju, ADHD i slično. Udruga djeluje od 2013. godine sa sjedištem u Zadru i financira se isključivo od članarina i priloga članova za aktivnosti. Cilj udruge je da mi kao roditelji olakšamo svakodnevne školske zadatke naše djece i njihov napredak kroz obrazovni sustav. Aktivno surađujemo sa logopedima, socijalnim pedagozima i psiholozima i to većinom na pro bono osnovi. Djelovanjem kroz ovu udrugu želimo ukazati na prava naše djece, na obveze učitelja i profesora. Kontinuirano organiziramo edukativne i kreativne radionice kao pomoć djeci i roditeljima, pojašnjava Čmelik.

Kontakt preko ekrana nije dovoljan
– Djeca su pod velikim stresom. Isprva su se veselila online nastavi, misleći kako će se igrati za računalima i tabletima. Međutim vrlo brzo su shvatili da ovakav način nastave nije nimalo zabavan. Shvatili su da se uopće ne mogu družiti sa svojim vršnjacima. 90% nastavnika zahtjeva komunikaciju pisanim putem, tj. porukama u kanalu za čavrljanje, kaže Čmelik.
Nastava u većini škola i dalje je orijentirana na čitanje tekstova, udžbenici su pisani prema modelu jedan za sve, u njima je gradivo vrlo često pisano na komplicirani način, koji je pretežak za djecu s teškoćama u učenju, tematske cjeline su često previše detaljno opisane, što djeci otežava snalaženje i odabir potrebnih i važnih informacija. Nastavnici su često ograničeni nastavnim planom i programom, te nemaju dovoljno znanja niti vremena da se educiraju o načinima rada s djecom s teškoćama. Potencijal djeteta vrlo često ocjenjuju na temelju njegovih teškoća i neuspjeha, a ne na temelju stvarnih kapaciteta i potencijala.
– Mislim da učenje na daljinu predstavlja veliki izazov za svu djecu, a posebice za djecu s poteškoćama u učenju. Kako se radi o djeci kojima su potrebne prilagođene metode rada, online pristup gotovo uopće nije adekvatan za djecu s poteškoćama u učenju. Primjerice djeca s disleksijom teško mogu pratiti nastavne materijale koje učitelji dijele s djecom putem linka na malim tablet ekranima. Djeca sa smanjenom pažnjom teško mogu biti usredotočena na nastavni sat i u redovnom nastavnom programu, a kamo li u situaciji u kojoj se od njih očekuje 45 minuta fokusa na statički ekran s tipkanim natuknicama, pojašnjava Čmelik, i nastavlja kako djeci teško pada odvojenost od nastavnika i manjak kontakta tijekom izvođenja nastave na daljinu.
– Praksa većine učitelja da se na svoj nastavni sat ne uključe slikom i tonom, već samo pošalju upute u porukama, predstavlja dodatni izazov. Jedan prosječan sat hrvatskog jezika se primjerice sastoji od pisanih uputa djeci uz poneki priloženi link ili dokument s pitanjima vezanim za lekciju. Djeca sama moraju ‘obraditi’ lekciju. Vjerujem da takav način izvođenja nastave nije dovoljan niti za studente na sveučilištima, a naročito nije primjeren učenicima osnovne škole koji još k tome imaju poteškoću poput disleksije ili ADHD-a, kaže Čmelik.

Roditelj postaje učitelj
Prelazak na online model izvođenja nastave uzrokovao je mnogo problema za roditelje djece s teškoćama u učenju. Nije došlo samo do promjene rutine i dnevnog ritma izvođenja školskih obaveza, već se stubokom promijenio i način pristupa učenju. Cjelodnevni boravak kući, kod djece, kao i kod odraslih uvjetuje brisanje granica između privatnog i poslovnog, škole i odmora. Do problema dolazi i u situaciji kada jedan ili oba roditelja moraju raditi, te zbog toga nemaju dovoljno vremena za kvalitetan rad s djecom, koji je često dug i zahtjevan.
– Najveći problem je u tome što su djeca tijekom dana prepuštena sama sebi. Roditelji koji rade nisu u mogućnosti nadgledati dijete. Također, u nekim situacijama, roditelji nisu dovoljno informatički pismeni da pomognu djeci kad nešto tehnički ‘zapne’. Često svjedočimo da niti nastavnici nisu dovoljno educirani za ovakav način rada, ističe Čmelik.
Model nastave na daljinu, iako funkcionira na tehničkoj osnovi, često ostavlja veliku prazninu između obrađenoga i usvojenoga gradiva kod djece. Izostanak fizičke prisutnosti nastavnika i djece u školi dovodi do toga da nastavnici više ne mogu sami sudjelovati u procjenjivanju postotka usvajanja i razumijevanja nastavnoga gradiva kod učenika, a naročito kod onih s teškoćama u razvoju. Tu nastupaju roditelji, koji postaju priučeni nastavnici, sa važnim zadatkom da ustanove stupanj razumijevanja gradiva kod djece. Za razliku od nastavnika, koji djecu upoznaju sa nastavnim gradivom i njegovom problematikom, te ga u pojedinim slučajevima prilagođavaju potrebama djece s teškoćama u učenju, roditelj treba biti potpora djetetu prilikom procesa usvajanja novih informacija.
– Roditelji sve više preuzimaju ulogu objašnjavanja gradiva, jer kao što sam već prije navela velik broj učitelja nastavni sat provede tako što pošalje zadatke s kratkim uputama. Nema objašnjavanja gradiva. Stoga roditelj mora pročitati lekciju i objasniti je djetetu, a to nije posao roditelja. Smatram da bi učitelji morali iznaći načina da adekvatno predaju gradivo. No, da ne bi sve bilo negativno, imamo i pozitivnih primjera gdje se učitelji zaista trude i održavaju interaktivne satove, prozivaju djecu imenom i prezimenom, a ne traže od djece da samo stisnu ‘lajk’ kao oznaku da su prisutni, kontinuirano im šalju zadatke, postavljaju pitanja usmeno i objašnjavaju gradivo koristeći se dostupnom tehnologijom. No, nažalost, takvi su učitelji u manjini. Isto tako roditelji iz Udruge svjedoče da je nastava puno bolje organizirana u srednjim školama nego što je to slučaj u osnovnim školama, pojašnjava Čmelik ističući brojne probleme s kojima se roditelji susreću prilikom izvođenja nastave na daljinu.

Motivacija je važna
U vrijeme kada konvencionalne metode učenja nisu dostatne za zadovoljenje interesnih i odgojno – obrazovnih potreba djece, ne samo zbog pandemije koronavirusa, koja je promijenila način na koji nastavnici i roditelji moraju pristupiti radu s djetetom, već i zbog brzog tehnološkoga razvoja, čiji su konzumenti često djeca predškolske i školske dobi, dolazi do potrebe za individualnim pristupom svakom djetetu.
– Vjerujem da je roditeljima motiviranje djeteta na učenje dovoljno zahtjevno i kod redovne nastave. Potaknuti dijete na izvršavanje svojih radnih obaveza nije nimalo lak zadatak i to ovisi od djeteta do djeteta. Problem kod djece s poteškoćama u učenju je taj što ta djeca moraju u ovakvom školskom sustavu uložiti dvostruko više truda i vremena da bi isporučili zadovoljavajuće rezultate. To je vrlo frustrirajuće i za roditelje i za djecu. Primjera radi, ako dijete u višim razredima osnovne škole za zadatak ima pročitati lekciju iz povijesti od tri do četiri stranice i prepisati dijelove teksta u bilježnicu, djetetu bez poteškoća je dovoljno 30 – 40 minuta vremena za takvu aktivnost, no dijete s disleksijom i disgrafijom provesti će gotovo dva sata u toj istoj aktivnosti. Jer, naravno, učitelji svoj djeci iz razreda pošalju iste zadatke. Nema prilagodbe za djecu s poteškoćama. Kad takvo dijete ima nastavu od 8 do 13 sati i onda dobije domaći rad iz tri ili četiri predmeta, ono će do navečer biti uz knjige i izvršavanje zadataka. I to je samo pisanje domaćeg rada, još treba naći vremena i za učenje. Za igru, nažalost, nema vremena. Na taj način teško se može ikoga motivirati, objašnjava Čmelik.

Djeca su pod stresom i sve povučenija
Zbog razdvojenosti od prijatelja i učitelja, kao i stresa, koji je sve prisutniji kod djece, a naročito one s poteškoćama u učenju, zbog toga što, u odnosu na ostale iz razreda zaostaju u učenju, sve više roditelja je zabrinuto zbog mentalnoga zdravlja svoje djece.
– Djeca su jako frustrirana, nezadovoljna i puna energije koju nemaju gdje potrošiti. Neprestano su ispred ekrana. Razvoj socijalnih vještina je gotovo potpuno zanemaren. Uvjerena sam da ćemo nakon ove epidemije tek uvidjeti razmjere ovakvog načina održavanja nastave. Bojim se da smo već napravili nepopravljivu štetu našoj djeci, kaže Čmelik, i nastavlja kako je određeni broj roditelja u Udruzi primijetio kako im se djeca sve više povlače u sebe.
– Roditelji iz naše udruge se žale kako su djeca sve povučenija. Također, u razgovoru s predstavnicima iz drugih udruga u kojima su roditelji djece sa poteškoćama, saznajem da su i inače takva djeca u školi stalno frustrirana jer stalno »kasne« za razredom i nisu uključena u sve ono što se radi na nastavi. Njihove teškoće su kao ponor koji ih dijeli od rješavanja obaveza, a kuća im predstavlja sigurnu zonu. Sada se sve to izmješalo. Također, stresne situacije odnose se i na organizaciju, koja je većini loša strana. Uključivanje na razne platforme kao Teams i Zoom, te priprema prezentacija može biti vrlo teško za dijete s teškoćama u učenju, zaključuje Čmelik.