Vratit ćemo se!

Grupa je obećala da im za sljedeći koncert u Zagrebu neće trebati 29 godina, koliko je prošlo od osnutka benda do ovog prvog koncerta
Clint Eastwood na ekranu, lagani taktovi glazbe Ennija Morriconea i sve je moglo početi, začinjeno trodnevnom kišom i blatom do koljena. I to na boljim mjestima, a stražnjice su već dolazile u pitanje na najgorim dijelovima. Koncert “Metallice” pamtit će još dugo svi koji su bili tamo, čak i ako nisu žestoki obožavatelji ipak najpoznatijeg metal benda. Jer, nesumnjivo je da su mnogi još i jučer čistili ostatke blata s odjeće. Ostaje dvojbenim koliko je dobro održavati koncert na travnato-zemljanoj površini nakon tri dana kiše, ali da se još jednom otkazao ovaj događaj, možda bi zaprijetila i manja revolucija. Ono što ipak organizatorima treba zamjeriti su tribine, kojima su se oni koji su platili kartu za stajanje mogli tek smijati. Najudaljeniji dio gledališta, nenatkriveno na kiši i 150 kuna skuplje – djeluje kao ponuda za mazohiste. I redari koji ljudima nisu znali pokazati gdje je fan-pit svakako nisu plus koncertu.
I onda svirka: zagrebačka set-list jedna je od najboljih s turneje, “Metallica” nije bježala od starih stvari, čak i nekih koje nisu najhitoidnije, a ipak svi najbitniji hitovi su odrađeni. Ukratko, za svakoga pomalo, a posebno je oduševio drugi dio koncerta koji je počeo sa “Sad But True”, slijedio je “Broken, Beat And Scarred” i onda krešendo s “One”, “Master of Puppets” i svojevrsnim iznenađenjem, “Battery”, koju ne izvode na svim koncertima. Subjektivni je dojam kako su od tog dijela koncerta fanovi sjajno prihvatili suradnju s glazbenicima.
Završili su u već standardnom bisu s tri stvari, u kojem “Seek and Destroy” s “Kill ’em All” zatvara koncert. Dojam je da su gledatelji kiši, blatu, kaljuži i hladnoći unatoč bili spremni za još, a grupa je obećala da im za sljedeći koncert u Zagrebu neće trebati 29 godina, koliko je prošlo od osnutka benda do ovog prvog koncerta.
Još uvijek mladoliki Hammett čini se najjačom karikom grupe, dok kod Larsa Ulricha, koji sve više počinje nalikovat na Phila Collinsa, ni laičkom uhu nije moglo pobjeći da tu i tamo falša bubnjarske dionice. I jako bitna stvar – James Hetfield prestao je s onim režećim pjevanjem prožetim psovkama iz “Load/Reload” ere i vratio se korijenima. Za pohvalu.