Kako su Hazimu suborci vratili dostojanstvo

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika anamarijabilan
NAGRADA JOŠKO MARTINOVIĆ Za priču o zaboravljenom zemuničkom branitelju
Hazim je iz Cazina iz BIH došao u Zadar i kad je počeo rat bez razmišljanja se uključio u obranu grada, a kasnije i u obranu Zemunika. U dobi od 30 godina poginuo je od mine u jesen 1992. godine i spletom okolnosti bio je pokopan u zemljani dio Gradskog groblja
Arhiva ZL
Ovo je priča o boljoj Hrvatskoj - Sanja Mikleušević Pavić

Sanja Mikleušević Pavić dobila je godišnju nagradu "Joško Martinović" za najbolju TV reportažu i to za priču koja potiče  upravo iz Zadra. Radi se o "čovjeku bez lica", hrvatskom dragovoljcu,   Hazimu Osmanagiću Dugom, koji je poginuo u obrani Zemunika, a za   kojeg su suborci jedva izborili dostojno ukopno mjesto.

HTV-ovu novinarku je nagrada jako obradovala.

- Ova priča je objedinila sve elemente u novinarstvu do kojih osobno  držim, a to su hrabrost pojedinca da se suprostavi institucijama, zatim  odanost suboraca poginulom kolegi te angažman kolega s terena. To je   jedna snažna priča koju je jedini pratio Zadarski list i Vaša kolegica Suzana Bandić, ali to obično ima jači odjek kad izvještava nacionalna televizija. Urednica Jagoda Bastalić mi je dodijelila zadatak i na kraju je Ocjenjivački sud za izbor nagrade prepoznao priču zbog koje su se upravo  emisiji Labirint s povjerenjem obratili branitelji, kazala je Mikleušević  Pavić, ističući veliki angažman ostalih kolega.

Zahvala zadarskim snimateljima

Željela je zahvaliti i zadarskim snimateljima Dinku Denoni koji ima  veliko iskustvo ratnog snimatelja te je pomogao kao domaćin i poznavatelj terena i ljudi te Tomislavu Matoušiću, montažerki Andrei Paro te tonskim snimateljima Šimi Alavanji i Mladenu Tomasu .

- Kolege na terenu rade sjajan posao i oni su bogatstvo HRT-a. Ali ova  nagrada prvenstveno pripada Hazimovim suborcima, pripadnicima samostalne satnije Zemunik Donji i njihovom zapovjedniku Silviju Butiću  koji su se tri godine borili da njihov suborac dobije dostojno ukopno   mjesto koje mu po zakonu pripada. Oduševljena sam s njima i s njihovom upornošću te kako nisu odustajali unatoč tome što su i sami nose  svoje životne terete. Kad smo bili na terenu, toliko je puno njih došlo ispričati što znaju. Bila sam puna pozitivne energije, znala sam da će se  sve riješiti kad ima tako puno ljudi koji to zaista jako žele.  Vratili su mu  status, ukopno mjesto s nadgrobnom pločom, vratili su mu dostojanstvo  i lice. Volim reći metaforički da su ga na neki način vratili u život, kazala  je Mikleušević Pavić.

Također, istaknula je kako joj puno znači što je dobila nagradu koja  nosi ime Joška Martinovića.

Visoki standardi Joška Martinovića

- To je jedan od onih ljudi koji se pamte. Postavio je vrlo visoke standarde na HRT-u, ne samo u profesionalnom smislu, nego u ljudskom. Da   sam mogla birati koju bih nagradu željela, izabrala bih upravo ovu s njegovim imenom zbog svega što je ostavio i zbog svega što je on bio. Nikad   neću zaboraviti njegovu brigu za mene kad sam bila pred otkazom u visokom stupnju trudnoće, a on sam već u vrlo teškom zdravstvenom stanju. Rasplakalo me to tad, a evo i sad. Zaista je prerano otišao. A upravo   je on pokrivao ovakve priče o ljudima na margini. Joško je prvi novinar  ušao u oslobođeni Knin, bio je po mnogim terenima, a ovakve priče je  ocrtavao  s ljubavlju, emotivno će poznata novinarka.

Priču o Hazimu smo znali nazvati zaboravljenim slučajem. Hazim je iz   Cazina iz BIH došao u Zadar trbuhom za kruhom 80-ih godina i kad je   počeo rat bez razmišljanja se uključio u obranu grada, a kasnije i u obranu Zemunika koji je bio opkoljen s tri strane. Kako je rekla Mikleušević-  Pavić, to nije morala biti njegova borba.

Izabrao je boriti se

- Mogao je otići u inozemstvo, ali on je ostao i izabrao boriti se, kazala  je.

U dobi od 30 godina poginuo je od mine u jesen 1992. godine i spletom okolnosti bio pokopan u zemljani dio Gradskog groblja, takozvano  sirotinjsko groblje. Kako nije imao obitelji, njegov su grob obilazili samo  vjerni suborci. Kad su saznali da bi Hazimovi posmrtni ostaci mogli završiti u zajedničkoj grobnici, angažirali su se da dobije ukopno mjesto i  uređenje groba kakvo mu po zakonu pripada. Obratili su se nadležnim  institucijama, Ministarstvu branitelja i Upravnom odjelu za socijalnu   skrb Grada Zadra i stvari su se pokrenule, ali zapelo je s administracijom.   Iako je bilo posve jasno da se radi o poginulom hrvatskom branitelju, u  dokumentaciji su nedostajale "okolnosti stradavanja" i tu je sve zapelo  dok se suborci nisu obratili Zadarskom listu i Labirintu. Osmanagić je  ekshumiran i pokopan u dostojnu grobnicu gdje konačno počiva u miru.

- Ovo je priča o zajedništvu, solidarnosti, odanosti. Ovo je priča o boljim vrijednostima, o boljoj Hrvatskoj, zaključila je novinarka.

 
 

Iskopala jedinu njegovu sliku

Kad je radila prvi prilog o Hazimu Osmanagiću Dugom, Sanja Mikleušević Pavić je  radila priču o čovjeku kojeg nikad nije vidjela.
- Potom sam provela sate u ogromnoj arhivi HRT-a tražeći čovjeka čiju sliku nemam, pretražujući terene koji su mi nepoznati i u ratu su izgledali drugačije nego  sad. Tražila sam ga samo prema opisu njegovih suboraca koji su ga tako vjerno zadržali u sjećanju. Znala sam samo da je visok i da ima jaku čeljust. Ali toliko su mi  pričali o njemu da sam imala osjećaj da sam ga poznavala. Koje je to uzbuđenje bilo  kad sam pronašla taj kadar s Hazimom i kad su mi potvrdili njegovi suborci da je to  on. I zaista je bio jako sličan onome kako sam ga i zamišljala. I prema tom kadru su  na kraju i isklesali njegovu sliku na nadgrobnoj ploči, ispričala je Mikleušević Pavić.
 
Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)