Nepotizam i korupcija jedu supstancu nacije

Smatram da su sve stranke koje djeluju na hrvatskoj političkoj sceni hrvatske stranke i da se bore za dobrobit građana i da ih ne bi trebalo staviti na stranu i reći: “ova stranka ne bi trebala biti parlamentarna.” Ne, ona ima pravo zastupati svoje desne interese koliko god hoće, a neka druga lijeve ili one “po sredini.” Mi laburisti nismo lijevo, nismo desno, nego smo prvi pravi put
Ne živi se od krupnog kapitala; krupni kapital zgrće kapital samo sebi, pogotovo kad se događa na prostoru koji je na bezobrazan način oduzet narodu i gdje je narod zapravo opljačkan. Ne treba daleko ići; čiji je Borik, čija je Punta Skala, čija je marina u Sukošanu? Što vi imate od toga?

U veljači ste, zajedno sa  stranačkim predsjednikom  Dragutinom Lesarom, najavili osnivanje podružnica u  Biogradu na moru, Obrovcu i  Benkovcu i osnivanje županijske podružnice. Je li to još  uvijek realno?
– Od tada do danas povećali  smo članstvo; na zadarskom  području imali smo dvadesetak, a danas imamo 59 članova. Upita imamo bitno više.  Osjećamo da imamo dosta velik broj simpatizera. Ne žurimo širiti se jer u Zadru nismo  situirani pri čemu mislim na  prostor u kojem bismo se mogli sastajati. Išao sam tražiti i  rečeno mi je kako prostora  nema, ali neka napišem molbu. Meni je bedasto moliti  nekog. Zbog toga smatram da  sam možda kriva osoba na  mjestu predsjednika ogranka.  Netko drugi bi moguće imao  način biti pragmatičniji i moliti. Ja neću tražiti taj prostor  do trenutka dok moja stranka  na izborima ne uđe u Sabor.  Kako moliti politiku koja vodi  Grad Zadar da nam da prostor, a nisu nam omogućili  potpisivanje peticije duže od  dva dana, kada smo to kanili  činiti petnaest dana na Narodnom trgu. Ako nam ne  daju prostor u gradu, na trgu  gdje prolazi tko god hoće, a da  ja, samo zato što sam pripadnik laburističke stranke ne  mogu koristiti taj kutak, onda  je besmisleno tražiti prostor,  dok mi ga ne budu morali dati  po sili zakona. To je razlog  zašto se nismo širili, a inače  smo mogli već imati županijsku podružnicu i ogranke i  u drugim mjestima. Vjerujem  da ćemo prvo, i to uskoro,  imati ogranak na zadarskim  otocima, a onda ćemo ići prema Obrovcu i Benkovcu. Djelujemo, međutim, ne samo  kao ogranak, nego i kao županijska podružnica, što je po  našem Statutu moguće.
Ne želim u vrh  stranke
Hoćete li biti nositelj liste  u IX. izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima?
– O tome nismo razgovarali,  ali ne vjerujem da ću biti kandidat zato što mene ne zanima  politička karijera. Ne zanima  me nikakva karijera. Ja sam  došao samo pomoći laburistima, jer vjerujem da laburisti,  kao niti jedna stranka u Hrvatskoj, vode računa o onim  ljudima koji su živjeli od rada,  koji žive od rada i koji će  živjeti od rada, od poštenog  odnosa, od zarade vlastitim  snagama, umnim ili fizičkim,  bilo da se radi o čovjeku koji je  častan jer čisti ulice, o akademiku koji je častan jer daje  svoje znanje, ili o liječniku koji  je častan jer nas liječi, jer nas  spašava. Sve su to radnici, da  se ne bi krivo mislilo da su  radnici samo oni koji šljakaju.  Ja živim od svog minulog rada  i neće biti nikakve karijere  koja može promijeniti moj  život. To mi ne treba.
Što ako treba stranci?
– Ako to bude tako, ako me  uvjere, a budući da sam nazvao Dragutina Lesara  i rekao  da mu se stavljam na raspolaganje, ja ću, naravno, pokušati obrazložiti da bi to neki  ljudi mogli raditi bolje od mene. Ako stajalište stranke ostane isto, budući da nemam  lopatu od jezika, i budući da  sam rekao da ću pomoći, onda  ću pomoći dok to bude trebalo. Ja se samo nadam da  neće dugo trebati. Čvrsto sam  uvjeren da postoje ljudi koje  će moj vrh stranke otkriti i  ustvrditi da će biti više od  koristi.
Osim što ne želite biti  saborski zastupnik, niste  željeli postati ni potpredsjednik stranke; povukli ste kandidaturu za tu funkciju.  Zašto?
– Bio sam kandidiran i potpisao sam izjavu da kandidaturu prihvaćam. Neposredno nakon toga sam dobio  program stranke i u tom je  programu bila pojedinost koja  mi se nije svidjela. Moja stranka s pravom zahtjeva da se  radnici plaćaju na vrijeme i da  se doprinosi plaćaju na vrijeme. Ja to prihvaćam, ali formulacija je bila takva da je  poduzetnik koji to ne isplati  na vrijeme prevarant i kriminalac. Ja se s tom konstatacijom ne slažem, jer  znam da su mnogi mali poduzetnici digli kredite, prodali  nešto da bi započeli posao,  zapošljavaju ljude, omogućuju ljudima da privređuju,  a pri tom ih država strašno  guši porezima i različitim taksama. Ima dvadesetak različitih poreza koje taj mali  poduzetnik mora platiti. Bio  sam za to da se pomogne  malim i srednjim poduzetnicima kako bi oni pomogli ljudima koji za njih rade. Za to  ublažavanje nisam naišao na  razumijevanje u stranci. Lesar  mi je osobno rekao da imam  pravo na svoje razmišljanje,  ali da je njegovo stajalište  drukčije, a ja sam odgovorio  da ne mogu biti potpredsjednik ako se ne slažemo u  tome. Zašto sam onda i dalje  ostao predsjednik zadarskog  ogranka? Zato što su laburisti  uistinu demokratska stranka,  što dakle, možemo imati različita mišljenja, ne misliti samo jednom glavom, ali se nastaviti uvažavati. Ja i dalje  želim pomoći stranci, ali ne  želim biti u vrhu stranke ako  je u programu nešto s čim se ja  u potpunosti ne slažem. Inače,  u svim drugim dijelovima programa, potpuno sam uz stranku.
Kad ste u veljači osnivali  podružnicu, anketni rejting  stranke na nacionalnoj razini  bio je oko 3%, u svibnju je  prešao 5 %. Laburisti, dakle,  prelaze prag, ali koliko se čini  iz istupa Dragutina Lesara  nemaju postizbornih partnera. Je li odgovorno prema  vlastitim biračima ostati u  opoziciji ako bude mogućnosti ulaska u koalicijsku vladu?
– Naravno da to ne bi bilo  odgovorno; srcem i umom se  nadam da nikom u vodstvu  laburista neće pasti na pamet  biti “a priori” u oporbi, ako  može biti na vlasti i na taj  način realizirati svoje zamisli.  Dobro je, međutim, biti i u  oporbi jer podsjećaš onoga na  vlasti da vlada krivo. Ne bih se  mogao složiti s tim da nećemo  koalirati s nekim iz nekog razloga. Smatram da su sve  stranke koje djeluju na hrvatskoj političkoj sceni hrvatske stranke i da se bore za  dobrobit građana i da ih ne bi  trebalo staviti na stranu i reći:  “ova stranka ne bi trebala biti  parlamentarna.” Ne, ona ima  pravo zastupati svoje desne  interese koliko god hoće, a  neka druga lijeve ili one „po  sredini”. Mi laburisti nismo  lijevo, nismo desno, nego smo  prvi pravi put. Mislim da bi  bio grijeh i neoprostivo od  strane birača, ako se ne bismo  htjeli dogovoriti s bilo kime  tko će pobijediti na izborima,  ali svakako, trebamo sačuvati  osnovne principe zbog kojih je  stranka osnovana, a to je da  čovjek ima pravo na život, a da  bi živio ima pravo na liječenje  u Hrvatskoj ili izvan Hrvatske  i to besplatno, da čovjek izabire hoće li raditi s 18 godina  ili se školovati, da onaj koji  želi ima pravo školovati se od  vrtića do doktorata sasvim  besplatno i slobodno, a ne da  ga se programira. Društvo  svakom čovjeku mora omogućiti da uđe u svijet rada sa  školom ili bez škole, a ako će  ići u privatnike mora mu poticajima omogućiti da to i napravi. Ako mu društvo ne  može omogućiti rad, mora mu  osigurati, ne socijalnu pomoć,  nego plaću dostatnu za život.  Nakon što je obavio rad, čovjek mora živjeti u dostojanstvu  i o njemu društvo mora brinuti, jer je on, dok je radio,  brinuo o društvu. To stoji  strašno puno novca i da bi se  postiglo potrebna je drukčija  organizacija gospodarstva u  cjelini, ali i reforme zdravstva  i školstva, a u prvom redu  reforma poreznog sustava.  Morat ćemo ići na smanjenje  PDV-a i na bitno smanjenje  doprinosa. Čini se da će onda  država dobiti manje, ali to je  privid, jer će čovjek dobiti  više. Australija je sada u krizi  svakom čovjeku poklonila  1.300 dolara i krov koji će  pomoći da manje struje troši  na grijanje. Taj krov je plaćen,  ovih 1.300 eura su utrošeni  negdje i država je dobila porez. Australija ima 10 % a mi  23 % PDV-a. Ako imate tako  velik porez, što može ostati  malom i srednjem poduzetniku, a od malog i srednjeg  poduzetništva društvo mora  živjeti. Ne živi se od krupnog  kapitala; krupni kapital zgrće  kapital samo sebi, pogotovo  kad se događa na prostoru  koji je na bezobrazan način  oduzet narodu i gdje je narod  zapravo opljačkan. Ne treba  daleko ići; čiji je Borik, čija je  Punta Skala, čija je marina u  Sukošanu? Što vi imate od  toga?
Ni lijevo, ni desno
Ponovili ste Lesarove riječi kako laburisti nisu ni lijevo, ni desno. Zašto stranka  u čijem je centru radnik ima  odmak od ljevice?
– Mislim da stranka nema  odmak od ljevice, ali ima od  nekih principa na kojima radi  hrvatska ljevica.
Kompleks od SDP-a?
– Radi se jednostavno o tome da radnik nije u središtu  interesa te ljevice, iako naravno ima onih koji zastupaju  interese radnika. Ja sam ušao  u laburiste u trenutku kad je  HDZ donosio Zakon o  HRT-u i tražio da se HRT-u  oduzme pravo reklamiranja i  u jednom satu maksimalno  dopuste četiri minute. Po mojem bi mišljenju bilo potrebno  devet minuta da HRT sačuva  sebe kao stup hrvatske kulture. SDP je zatražio šest, i to  mi je bilo drago. HDZ je prihvatio SDP-ov amandman i  najavljeno je glasovanje sljedećeg dana u osam sati o  amandmanu SDP-a. Sljedećeg jutra ja sam čekao i  vidio da SDP povlači svoj  amandman i prihvaća 4 minute kako je to predložio  HDZ. Tog sam trenutka rekao  da je upravo iskopan grob  Hrvatskoj radioteleviziji kao  javnom servisu. Mislim da je  SDP odustao od toga u interesu krupnog kapitala. Taj  krupni kapital nije hrvatski,  nego njemački ili američki odnosno multinacionalni, zvao  se on RTL ili TV Nova. Hrvatska televizija kao javno dobro je stavljena u podređeni  položaj. Nisam se više mogao  nadati da će zastupati moje  interese, jer onaj tko je prodao javnu televiziju u stanju je  prodati šume, vodu, ceste,  otoke, resurse koji pripadaju  narodu, a da nacionalno dobro odlazi u tuđe ruke, to  svatko vidi.
Stranačka scena bipolarizirana je na većinu koja će  voditi referendumsku kampanju za ulazak u EU i manjinu  koja će voditi kampanju protiv. Iz HDZ-a ne čujemo kritike EU, od SDP-a možemo  čuti kao bi bolja bila EU u  kojoj bi prevladavala socijaldemokratska, a ne demokršćanska opcija. Postoji li  neka treća, laburistička vizija  EU? Kakvu će referendumsku  kampanju voditi laburisti?
– Vratio sam se s posla iz  Njemačke prije 10 godina, i  kad mi je istakla putovnica  nisam je htio produžIti, jer  sam se zarekao da neću praviti  putovnicu i da neću putovati iz  Hrvatske dok ne uđemo u  Europsku uniju. Ja vjerujem  da je Hrvatskoj jedina mogućnost biti članicom EU. Laburisti također misle da je  nama prirodno mjesto u Europi. Jedino u čemu se laburisti razlikuju je u tome što  smatramo kako je početak  svega trebao biti referendum.  Narod je najprije morao  odlučiti hoćemo li u EU, a  potom se trebalo obavljati  pregovore i donositi zakone u  saldu s tim. Da nije bilo zalaganja za ulazak u EU, tko bi  otkrio svu ovu korupciju? To  što HDZ misli jedno, a SDP  drugo je borba za glasače. U  Europi se stranke ne bore  riječima, nego djelima. U zadnje vrijeme gotovo svaki dan  vidite premijerku gdje otvara  neku radnu pobjedu ili  početak radnih pobjeda. U  njemačkim medijima sam radio osam godina i to u Kölnu,  najmedijskijem gradu na svijetu, i nikad, ni u jednoj emisiji, nisam vidio, ili pročitao u  novinama, da je neki ministar,  a kamoli kancelar ili kancelarka, otvorio neku radnu  pobjedu. To bi bilo smiješno.  Oni bi zaključili da se vladajući prema njima odnose  kao prema fukari, a ako otvorite Klaićev rječnik stranih  riječi, vidjet ćete da  to znači  bijednik, siromah, ološ koji  samo služi onom iznad njega,  pri čemu ga ovaj još i prezire.  To je mrska svjetina koja se još  i smatra glupom. Imam dojam  da sam u odnosu na moju  premijerku jednostavno dio  fukare, jer mi tim otvaranjem  radnih mjesta pokazuje kako  živimo odlično, samo što ja to  još ne mogu shvatiti. U jednom prilogu sam vidio moju  premijerku na nedoličnom  mjestu, snimljenu u WC-u u  jednom zatvoru da se pokaže  kako taj zatvor ima WC. Ista  stvar je bila s onima i prije, a  bit će i ubuduće.
Nedavno ste izjavili kako  ste sretni što ste otišli u mirovinu jer su “novinari danas  pod neprekidnim pritiskom  vlasnika medija i političko-gospodarske elite” i  “prevelik broj njih piše samo  u interesu ljudi koji ih financiraju.” Na stranu crni  fondovi, s obzirom da mediji  danas ne mogu živjeti od prodaje informacija, nego od  oglašivača, može li u kapitalizmu uopće biti slobode  medija?
– Može, ali to je vezano uz  materijalno dobro. Mi moramo najprije ojačati gospodarstvo. Kad ojačamo gospodarstvo, iz tog ćemo segmenta  razvijati i kulturu i medije koji  će onda biti neovisni zato što  će biti dovoljan broj komitenata koji će se htjeti reklamirati na način da će biti  označeno da je to plaćeni  oglas. Ako nam je kompletno  društvo siromašno, i u takvom  siromaštvu želite opstati, ne  možete biti neovisni.
Novinari postali  starlete
Tvrdite kako samo bogato  društvo može imati slobodu  medija?
– Može i siromašno, ali onda  ima manji broj medija i manje  novinara, jer je manji kolač.  Vezano uz nepristranost reći  ću kako je predsjednik Vijeća  radiotelevizije Deutche Welle, u kojoj sam radio, bio Günter Verheuger koji je pripadao  SPD-u, ali je generalni direktor Dieter Weierich bio  zastupnik CDU-a, a ispod njega je glavni urednik ponovo  bio član SPD-a, a ovaj ispod  CDU-a, i tako sve do razine  urednika. Na taj način oni  jedan drugog kontroliraju. Mi  ovdje imamo takvu situaciju  da vladajuće strukture u Programskom vijeću HRT-a imaju šest članova, a opozicija  pet, i naravno da u svemu o  čemu se glasuje jednostavnom  većinom pobjeđuje onaj koji  vlada, dovodi urednike koje  hoće i zato sada imamo HRT  koji je srozan toliko da to boli  čovjeka koji je radio u toj  radioteleviziji. Reporter prenosi Papin dolazak i govori:  “Hvala ti, Sveti Oče” i to kaže  šezdeset puta! Ali, on je novinar, on treba prenositi! Ovi  su novinari sada pokazali da je  Papa došao da bi se oni istaknuli ili da bi se međusobno  prepirao lijevi i desni blok  koga to Papa više voli. Vjernici čekaju Papin blagoslov, a  pojave se ovi koji u te jadne,  sitne politikantske svrhe žele  iskoristiti Papin dolazak.
Želite reći da su novinari  postali starlete?
– Novinari su, nažalost, postali starlete. Kad pogledate  talijanske programe, vidite da  su starlete na pravom mjestu;  tamo gdje starleta i treba biti,  ali ne možete biti starleta u  ozbiljnom programu kakav bi  trebao biti prvi program Hrvatske televizije. Neka RTL I  TV Nova rade što god hoće; to  su komercijalne postaje. Neka  privatne novine rade što god  hoće, ali to ne mogu raditi  Hrvatski radio i Hrvatska televizija.
Hoće li u konačnici nesloboda novinara uništiti novinarstvo, s obzirom da se ono  o čemu konvencionalni mediji  ne pišu može naći na različitim internetskim stranicama?
– Slično bi se moglo pitati i  hoće li virtualna knjiga zamijeniti papirnatu. U jednom  dijelu da, ali nikad iskorijeniti.  Novinarstvo će preživjeti.  Najvjerojatnije će ljudi u potrazi za žutilom, ispušni ventil  naći u nečem drugom; u žutim  emisijama koje će gledati  uživo i gdje će, na komercijalnim televizijama, biti dovoljno tračeva. Mislim da novine neće propasti, ali sam  siguran da će se reducirati. Ne  znam koliko sada Zadar ima  novinara, ali znam da smo se u  moje vrijeme svi poznavali i  znam da smo se educirali, da  smo imali urednike koji su  nam govorili kako treba raditi.  Da bi se ova zemlja izvukla iz  ovoga u čemu smo, mora se  educirati. Moramo dobiti ljude koji će biti kvalificirani.  Svjedoci smo toga da imamo  vrlo pametne, vrlo uvažene  ljude koji u svijetu stvaraju  čuda, ali im se ne omogućuje  da ovdje urade bilo što. Nepotizam i korupcija su zavladali u tolikoj mjeri da jedu  supstancu nacije, da nas se  uništava, i nastavi li se ovako  možemo sa strahom gledati u  budućnost.