Svastika, kuka i motika

Slika korisnika admin

Uz more ekonomskih problema i poražavajućih statistika koje Hrvatsku suočavaju i s prijetećim rizikom siromaštva za čak 20 posto predškolaca, izronila je ovih dana i nacistička svastika na Poljudu. Pa, ljudi, je li to moguće?

Dok se mladi pakuju za odlazak iz zemlje u kojoj ne vide perspektivu jer nemaju posao i već se rade reportaže iz „lijepe naše Irske", javnost, politika i institucije prisiljeni su baviti se time kome je i za čiji račun palo na pamet utisnuti kukasti križ na lice Poljudske ljepotice?!

Ružna slika otišla je u svijet zasjenjujući hrvatske slobodarske ideje. No, konačno se jasno i jednoglasno sa svih razina i visina, na nacistički simbol, kukasti križ, „digla kuka i motika".

Ovaj se put nije moglo okrenuti glavu, odmahnuti rukom, ipak je svastika niknula na nogometnom travnjaku na kojem je bez publike igrala hrvatska reprezentacija, a u poljudsku travu bile su uprte i oči svjetskih sportskih uglednika. Svastika se nije mogla sakriti, ni zaobići, nije se moglo na jedno oko zažmiriti kao kada se prolazi pored nekog gradskog portuna s mišlju kako je netko nebitan na nebitnom mjestu nacrtao nešto nebitno. Svi, pa i saborski zastupnici, sada su redom osuđivali, prozivali i pitali se kada je i kako svastika „niknula" na splitskom travnjaku sijući probleme i sportu i društvu i ugledu Hrvatske koja je za razliku od onih velikih europskih zemlja, ipak pod posebnim povećalom. 

Zapravo jako žalosti činjenica da se u Hrvatskoj kakva je danas, ponajprije ekonomski opustošena, energija cijele javnosti mora trošiti na događaje kakav je ovaj u Splitu. Kao da nema dosta problema. Nesretno zarobljena i izbodena znakovljem iz minulih vremena Hrvatska kao da je prokleta stalnim vraćanjem u prošlost, dok joj danas mladi odlaze trbuhom za kruhom, a stari nemaju za kruh!

I ne radi se o tome da pričanje o prošlosti, hrvatskoj povijesti, nije „in", nije moderno, nego o tome da je gospodarska situacija takva da se surova realnost nameće kao prioritet. Ali, kao da uvijek iskrsne nešto zbog čega to još nije tako. No, o svemu što ima svoju publiku, svoje glasače, političari pričaju i pričat će, pa će sud o tome koje su to prave teme za današnjicu dati birači na predstojećim izborima za koje se kampanja polako razgorijeva i opet, nažalost, prijeti da će buknuti na zgarištima prošlih ratova.

To što Njemačka treba radnu snagu i otvara se hrvatskim radnicima kojih bi od 1. srpnja moglo biti i deset tisuća godišnje na „pečalbi", treba biti glavni problem kako aktualne vlasti, tako i oporbe koja vlast kani osvojiti. Spor oporavak, iscrpljujuća dugogodišnja recesija kumovali su nestrpljenju mladih koji nemaju vremena čekati da se političke i gospodarske, kao i znanstvene snage, okrenu modalitetima ekonomskog napretka.

U zemlji koja se stalno spotiče o ideološke priče i povijesno znakovlje, a ekonomski (pro)pada bit će sve manje mladih dovoljno strpljivih da u nedogled slušaju što je koja vojska na kapi nosila. Te su stranice povijesti trebali zatvoriti u školskim klupama, pa onda normalno nastaviti raditi i živjeti u svojoj zemlji koja je sve kockice povijesti jednom zauvijek posložila!

Možda bismo onda više pričali o znanstvenim oskarovcima poput Ive Tolić, koja je dobila dva milijuna eura od Europskog znanstvenog vijeća za istraživanje i o svojoj zemlji poslala najljepšu moguću sliku u svijet. 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno